Vrijeme "svirke" je isteklo, valja "sviralu za pas zadjenuti"
Eto Ivica Todorić je svoju "svirku" dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i "sviralu za pas zadjenuo", svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.
Ispada da nas je samo Franjo Tuđman više volio od Ivice Todorića, zato nam je valjda i puno više zla nanio, a bez njega ni Ivice Todorića ne bi bilo.
Nemojmo nikad smetnuti s uma da su Ivici Todoriću sve vrijeme u njegovoj "svirci" i više nego uspješno „basirale“ hrvatske vlasti, neovisno kojoj političkoj opciji pripadale, a u nebesa su ga dizale jednako čitava hrvatska politička elita kao i društvena krema.
Njegov privatna imovina za koju nitko ne zna ni kolika je ni gdje se sve nalazi je još 2015. očišćena od svih terećenja, sve obveze preuzela su društva iz koncerna „Agrokor“.
Čovjek u dugovima nije slobodan čovjek niti je država u dugovima nezavisna država, dugom se veže i pojedinca i državu i drži ih se u pokornosti.
Ono što vrijedi za pojedince i državu vrijedi i za gospodarske i druge subjekte ljudskog djelovanja. Danas u Hrvatskoj „Agrokor“ je najzorniji primjer prezaduženog subjekta koji svojom propašću prijeti kaosom i unesrećenjem mnogih.
Međubankarski sporazum je postignut, odnosni zakon je donesen, objavljen i stupio je na snagu, poslije Todorićevog potpisa Zakon je aktiviran, čeka se samo suglasnost dobavljača da bi proces restrukturiranja „Agrokora“ mogao početi.
Kad je u lipnju 2013. u Kulmerovim dvorima u društvu hrvatske političke kreme i uz pjesmu Miroslava Ilića slavio konačni dogovor o „Agrokorovoj“ kupnji slovenskog „Mercatora“, Ivica Todorić ni slutio nije da je to zapravo početak njegovog kraja.
U to vrijeme se kupnja „Mercatora“ činila, a i sam Todorić je to očito tako doživljavao, kao nekakvo zaokruživanje trgovačko-prehrambenog imperija na Balkanu, što je samog Todorića i u vlastitim očima i u očima drugih uzdiglo do neslućenih visina.
Simptomatično je bilo da su već tada zapadne banke odbijale odobravati kredite „Agrokoru“, znajući ili sluteći da u poslovanju „Agrokora“ što-šta nije onakvo kako je u bilancama bilo prikazivano, ocjenjujući već tada da je „Agrokor“ prezadužena tvrtka.
Na scenu tada stupa najveća ruska banka, Sberbank, koja mu početkom 2014. odobrava sindicirani kredit od 600 milijuna EUR, uz 5,5 % kamata, premda neki izvori tvrde da se radi o poslovno nepodnošljivoj kamatnoj stopi od čak 9 %.
Kasnije se Sberbaku pridružila i druga velika ruska banka VTB, tako da se sudbina „Agrokora našla u rukama tih ruskih banaka. One su tako na vrhuncu krize oko Krima počele financirati već prezaduženi „Agrokor“, čime su njegovog vlasnika uvukle u klopku iz koje očito nema izlaza.
Zašto je kupnja Mercatora bila za „Agrokor“ tako sudbonosan posao? Pa prvenstveno zato što se koncern morao dodatno vrlo skupo zadužiti izdavanjem tzv. PIK obveznica, koje su same po sebi financijski instrument visokog rizika, ali s njima je Todorić prikupio 485 milijuna EUR koje su uglavnom platili američki hedge fondovi.
S kreditom dobivenim od Sberbanke, za koji su jamac društva Ledo, Jamnica, Zvijezda i PIK Vinkovci, poplaćao je prispjele obveze po kreditima kod američkih i evropskih banaka, a kako je dospijeće kredita bilo 2021. godine mislio je da si je „kupio“ nešto vremena, ali izgleda da je time tek čitav koncern pretvorio u svojevrsnog taoca.
Ipak postavlja se pitanje koja je logika vodila Sberbank da kreditira već prezaduženu tvrtku? Njena ocjena je bila da u tom poslu ne može izgubiti, jer bi u slučaju da Todorić preživi i uspješno svoj brod provede između Scile i Haribde, banka na „masnim“ kamatama ostvarila odličnu zaradu, a u slučaju pada ostaju joj društva iz Agrokorovog prehrambenog lanca, za što je Rusija izuzetno zainteresirana.
Todorić koji je svoje poslovno carstvo gradio za vrijeme rata više nego spornim privatizacijama i više nego povoljnim kreditima hrvatskih banaka, a uspjehe je bučno proslavljao kao u „vlaku slobode u kolovozu 1995. u društvu „pajdaša“ iz hrvatskog političkog vrha, ne sluteći da će 20 godina kasnije kupnja slovenskog „Mercatora“ biti njegov „labuđi pjev“, a pogotovo nije mogao slutiti da će se o njegovoj sudbini odlučivati u Moskvi.
Ono što se danas događa s „Agrokorom“ se neupućenima u vrlo vjerojatno neistinite, a možda i krivotvorene, financijske izvještaje koncerna „Agrokor“ još prije dva mjeseca činilo nezamislivim. Ali danas je „Agrokor“ na samoj ivici opstanka, a Todorić, koji je u medijima opjevavan kao nekakav epski junak, je očito na izlazu iz poslovnog sustava kojeg je stvorio.
Velike sile su na Balkanu započele opaku igru, novi hladni rat, u kojem je uloga Ivice Todorića, dojučerašnjeg gospodara Hrvatske, preko noći postala zaista sporedna. Glavnu ulogu zasad igraju Rusi, posebno čelni čovjek Sberbanke, Herman Gref, osobni prijatelj ruskog predsjednika Vladimir Putina, koji je ocijenio da su poslovne teškoće u kojima se našao „Agrokor“ ona prilika koja mu može, pomoći da geostrateške odnose u Hrvatskoj, a onda i na Balkanu okrene u svoju korist.
Što stvarno namjerava Moskva i kakvi su sve njeni interesi u Hrvatskoj ostaje da se vidi.
Za Putina je to bio popriličan izazov, jer Hrvatska kao članica EU i NATO spada u interesnu sferu SAD, koja je zajedno s Poljskom inicijator formiranja nekakvog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji, a s druge strane je Zapad upravo preko Hrvatske duže vrijeme opskrbljivao sirijske pobunjenike oružjem. Dodatno, Hrvatska je radi vlasništva nad INOM u latentnom sporu s Madžarskom, koja je među članicama EU ključna saveznica Rusije.
Poznato je što je sve Andrej Plenković „državnički“ izblebetao pri svojedobnom posjetu Ukrajini i time bitno narušio odnose između Rusije i Hrvatske, a ni hrvatska predsjednica, radi upornog zagovaranja formiranja već spomenutog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji nije posve čista na tom planu.
Rusi nisu mirovali tražili su i ubrzo su našli neuralgičnu točku u kojoj je Hrvatska najranjivija, shvatili su naime da je „Agrokor“ Hrvatska.
I je!
„Agrokor“ je najveći poslodavac u Hrvatskoj, vlada svim karikama hrvatskog prehrambenog lanca od njive do trgovine, u njegovom vlasništvu je su najveće poljoprivredne površina, a upravlja i s preko 33.000 hektara državnog zemljišta.
Njegova nekontrolirana propast imala bi za hrvatsku pogubne posljedice, jer bi uz njega propao velik broj dobavljača, prouzročio bi velike socijalne probleme, pogoršao bilance hrvatskih banaka i bio veliko opterećenje za hrvatske javne financije.
Sve su to Rusi odavno shvatili, jedino je pitanje jesu li baš i samo radi toga pred tri godine pružili ruku Todoriću, koju je on ništa ne sluteći onako s veseljem zgrabio.
Danas je očito da je Todorić zahvaćen euforičnim raspoloženjem radi sklopljenog dogovora sa Sberbankom potpuno smetnuo s uma međunarodne okolnosti, za Rusiju je bilo previše da pored baltičkih država i Gruzije u zapadni tabor prijeđe i Ukrajina. slijedilo je priključenje Krima, radi čega su SAD i EU Rusiji uvele prve sankcije, na istoku Ukrajine izbili su sukobi označivši da je počeo novi hladni rat.
Sankcije i pad cijena nafte prouzrokovale su Rusiji poprilične poteškoće, ne ostavivši netaknutim ni njene banke, ali je Sberbank uz sve poteškoće u proljeće prošle godine odobrio “Agrokoru“ novi zajam od 350 milijuna EUR, a njoj se u međuvremenu pridružila i druga velika ruska banka, VTB, tako da je danas dugovanje „Agrokora“ ruskim bankama veće od 1,3 milijarde EUR.Na vrhuncu napetosti između Hrvatske i Rusije u studenom 2016. su Sberbank i VTB Todoriću postavile klopku kad su svoje zajmove novim sporazumom vezale za plaćanje odnosno neplaćanje PIK obveznica koje dospijevaju na naplatu u proljeće 2018., tako da bi, ukoliko „Agrokor“ ne uspije platiti te obveznice, one potpale pod zajmove ruskih banaka, tako da bi na naplatu prispjele obaveze od gotovo 2 milijarde EUR. U tom slučaju bi se „Agrokor“ financijski potpuno urušio.
Ta saznanja prouzročila su paniku na međunarodnom tržištu kapitala, a Todoriću su jedna za drugom počele pristizati samo loše vijesti. Propada pokušaj dogovora sa zapadnim bankama koje ni uz izuzetno visoke kamate više ne žele kreditirati Todorića, bonitetne agencije mu ruše kreditni rejting, započinje rasprodaja „Agrokorovih“ vrijednosnica, slijede ovrhe dobavljača, a na policama trgovina opaža se nestašica nekih roba ... zavladala je panika, jednako u „Agrokoru“, kod dobavljača, ali i u hrvatskom političkom vrhu.
Iz ruskih bankarskih krugova došla je i ozbiljna optužba o „friziranim“ bilancama „Agrokora“ koja je kasnije ublažena izjavom da bilance nisu krivotvorene, nego samo nejasne jer nisu dovoljno detaljne.
Sigurno je jedino da će obje ruske banke igrati najvažniju ulogu u daljnjem rasplitanju krize zvane „Agrokor“.
No bez obzira na sve navedene nesporne činjenice tvorca „Agrokora“, Ivicu Todorića, se najmanje može smatrati nekakvom žrtvom sukoba interesa velikih sila, on je žrtva vlastite megalomanije, vlastite pohlepe, vlastitih pogrešnih poslovnih odluka, neobuzdanog zaduživanja i uvjerenja u svoju nadmoć i nepogrešivost, koju su proteklih dvadesetak godina podržavali svi njegovi ovisnici ali i većina hrvatskih političara. Pajdašija iz „vlaka slobode“ nesmetano se nastavljala i trajala do danas.
No došlo je vrijeme kad se pajdaši prorjeđuju, svakim danom ih je sve manje, a Ivica Todorić je bio sve bliže izlazu iz poslovnog carstva koje je stvorio, da bi na kraju posve iz njega izašao.
Ispada da nas je samo Franjo Tuđman više volio od Ivice Todorića, zato nam je valjda i puno više zla nanio, a bez njega ni Ivice Todorića ne bi bilo.
Nemojmo nikad smetnuti s uma da su Ivici Todoriću sve vrijeme u njegovoj "svirci" i više nego uspješno „basirale“ hrvatske vlasti, neovisno kojoj političkoj opciji pripadale, a u nebesa su ga dizale jednako čitava hrvatska politička elita kao i društvena krema.
Njegov privatna imovina za koju nitko ne zna ni kolika je ni gdje se sve nalazi je još 2015. očišćena od svih terećenja, sve obveze preuzela su društva iz koncerna „Agrokor“.
Čovjek u dugovima nije slobodan čovjek niti je država u dugovima nezavisna država, dugom se veže i pojedinca i državu i drži ih se u pokornosti.
Ono što vrijedi za pojedince i državu vrijedi i za gospodarske i druge subjekte ljudskog djelovanja. Danas u Hrvatskoj „Agrokor“ je najzorniji primjer prezaduženog subjekta koji svojom propašću prijeti kaosom i unesrećenjem mnogih.
Međubankarski sporazum je postignut, odnosni zakon je donesen, objavljen i stupio je na snagu, poslije Todorićevog potpisa Zakon je aktiviran, čeka se samo suglasnost dobavljača da bi proces restrukturiranja „Agrokora“ mogao početi.
Kad je u lipnju 2013. u Kulmerovim dvorima u društvu hrvatske političke kreme i uz pjesmu Miroslava Ilića slavio konačni dogovor o „Agrokorovoj“ kupnji slovenskog „Mercatora“, Ivica Todorić ni slutio nije da je to zapravo početak njegovog kraja.
U to vrijeme se kupnja „Mercatora“ činila, a i sam Todorić je to očito tako doživljavao, kao nekakvo zaokruživanje trgovačko-prehrambenog imperija na Balkanu, što je samog Todorića i u vlastitim očima i u očima drugih uzdiglo do neslućenih visina.
Simptomatično je bilo da su već tada zapadne banke odbijale odobravati kredite „Agrokoru“, znajući ili sluteći da u poslovanju „Agrokora“ što-šta nije onakvo kako je u bilancama bilo prikazivano, ocjenjujući već tada da je „Agrokor“ prezadužena tvrtka.
Na scenu tada stupa najveća ruska banka, Sberbank, koja mu početkom 2014. odobrava sindicirani kredit od 600 milijuna EUR, uz 5,5 % kamata, premda neki izvori tvrde da se radi o poslovno nepodnošljivoj kamatnoj stopi od čak 9 %.
Kasnije se Sberbaku pridružila i druga velika ruska banka VTB, tako da se sudbina „Agrokora našla u rukama tih ruskih banaka. One su tako na vrhuncu krize oko Krima počele financirati već prezaduženi „Agrokor“, čime su njegovog vlasnika uvukle u klopku iz koje očito nema izlaza.
Zašto je kupnja Mercatora bila za „Agrokor“ tako sudbonosan posao? Pa prvenstveno zato što se koncern morao dodatno vrlo skupo zadužiti izdavanjem tzv. PIK obveznica, koje su same po sebi financijski instrument visokog rizika, ali s njima je Todorić prikupio 485 milijuna EUR koje su uglavnom platili američki hedge fondovi.
S kreditom dobivenim od Sberbanke, za koji su jamac društva Ledo, Jamnica, Zvijezda i PIK Vinkovci, poplaćao je prispjele obveze po kreditima kod američkih i evropskih banaka, a kako je dospijeće kredita bilo 2021. godine mislio je da si je „kupio“ nešto vremena, ali izgleda da je time tek čitav koncern pretvorio u svojevrsnog taoca.
Ipak postavlja se pitanje koja je logika vodila Sberbank da kreditira već prezaduženu tvrtku? Njena ocjena je bila da u tom poslu ne može izgubiti, jer bi u slučaju da Todorić preživi i uspješno svoj brod provede između Scile i Haribde, banka na „masnim“ kamatama ostvarila odličnu zaradu, a u slučaju pada ostaju joj društva iz Agrokorovog prehrambenog lanca, za što je Rusija izuzetno zainteresirana.
Todorić koji je svoje poslovno carstvo gradio za vrijeme rata više nego spornim privatizacijama i više nego povoljnim kreditima hrvatskih banaka, a uspjehe je bučno proslavljao kao u „vlaku slobode u kolovozu 1995. u društvu „pajdaša“ iz hrvatskog političkog vrha, ne sluteći da će 20 godina kasnije kupnja slovenskog „Mercatora“ biti njegov „labuđi pjev“, a pogotovo nije mogao slutiti da će se o njegovoj sudbini odlučivati u Moskvi.
Ono što se danas događa s „Agrokorom“ se neupućenima u vrlo vjerojatno neistinite, a možda i krivotvorene, financijske izvještaje koncerna „Agrokor“ još prije dva mjeseca činilo nezamislivim. Ali danas je „Agrokor“ na samoj ivici opstanka, a Todorić, koji je u medijima opjevavan kao nekakav epski junak, je očito na izlazu iz poslovnog sustava kojeg je stvorio.
Velike sile su na Balkanu započele opaku igru, novi hladni rat, u kojem je uloga Ivice Todorića, dojučerašnjeg gospodara Hrvatske, preko noći postala zaista sporedna. Glavnu ulogu zasad igraju Rusi, posebno čelni čovjek Sberbanke, Herman Gref, osobni prijatelj ruskog predsjednika Vladimir Putina, koji je ocijenio da su poslovne teškoće u kojima se našao „Agrokor“ ona prilika koja mu može, pomoći da geostrateške odnose u Hrvatskoj, a onda i na Balkanu okrene u svoju korist.
Što stvarno namjerava Moskva i kakvi su sve njeni interesi u Hrvatskoj ostaje da se vidi.
Za Putina je to bio popriličan izazov, jer Hrvatska kao članica EU i NATO spada u interesnu sferu SAD, koja je zajedno s Poljskom inicijator formiranja nekakvog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji, a s druge strane je Zapad upravo preko Hrvatske duže vrijeme opskrbljivao sirijske pobunjenike oružjem. Dodatno, Hrvatska je radi vlasništva nad INOM u latentnom sporu s Madžarskom, koja je među članicama EU ključna saveznica Rusije.
Poznato je što je sve Andrej Plenković „državnički“ izblebetao pri svojedobnom posjetu Ukrajini i time bitno narušio odnose između Rusije i Hrvatske, a ni hrvatska predsjednica, radi upornog zagovaranja formiranja već spomenutog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji nije posve čista na tom planu.
Rusi nisu mirovali tražili su i ubrzo su našli neuralgičnu točku u kojoj je Hrvatska najranjivija, shvatili su naime da je „Agrokor“ Hrvatska.
I je!
„Agrokor“ je najveći poslodavac u Hrvatskoj, vlada svim karikama hrvatskog prehrambenog lanca od njive do trgovine, u njegovom vlasništvu je su najveće poljoprivredne površina, a upravlja i s preko 33.000 hektara državnog zemljišta.
Njegova nekontrolirana propast imala bi za hrvatsku pogubne posljedice, jer bi uz njega propao velik broj dobavljača, prouzročio bi velike socijalne probleme, pogoršao bilance hrvatskih banaka i bio veliko opterećenje za hrvatske javne financije.
Sve su to Rusi odavno shvatili, jedino je pitanje jesu li baš i samo radi toga pred tri godine pružili ruku Todoriću, koju je on ništa ne sluteći onako s veseljem zgrabio.
Danas je očito da je Todorić zahvaćen euforičnim raspoloženjem radi sklopljenog dogovora sa Sberbankom potpuno smetnuo s uma međunarodne okolnosti, za Rusiju je bilo previše da pored baltičkih država i Gruzije u zapadni tabor prijeđe i Ukrajina. slijedilo je priključenje Krima, radi čega su SAD i EU Rusiji uvele prve sankcije, na istoku Ukrajine izbili su sukobi označivši da je počeo novi hladni rat.
Sankcije i pad cijena nafte prouzrokovale su Rusiji poprilične poteškoće, ne ostavivši netaknutim ni njene banke, ali je Sberbank uz sve poteškoće u proljeće prošle godine odobrio “Agrokoru“ novi zajam od 350 milijuna EUR, a njoj se u međuvremenu pridružila i druga velika ruska banka, VTB, tako da je danas dugovanje „Agrokora“ ruskim bankama veće od 1,3 milijarde EUR.Na vrhuncu napetosti između Hrvatske i Rusije u studenom 2016. su Sberbank i VTB Todoriću postavile klopku kad su svoje zajmove novim sporazumom vezale za plaćanje odnosno neplaćanje PIK obveznica koje dospijevaju na naplatu u proljeće 2018., tako da bi, ukoliko „Agrokor“ ne uspije platiti te obveznice, one potpale pod zajmove ruskih banaka, tako da bi na naplatu prispjele obaveze od gotovo 2 milijarde EUR. U tom slučaju bi se „Agrokor“ financijski potpuno urušio.
Ta saznanja prouzročila su paniku na međunarodnom tržištu kapitala, a Todoriću su jedna za drugom počele pristizati samo loše vijesti. Propada pokušaj dogovora sa zapadnim bankama koje ni uz izuzetno visoke kamate više ne žele kreditirati Todorića, bonitetne agencije mu ruše kreditni rejting, započinje rasprodaja „Agrokorovih“ vrijednosnica, slijede ovrhe dobavljača, a na policama trgovina opaža se nestašica nekih roba ... zavladala je panika, jednako u „Agrokoru“, kod dobavljača, ali i u hrvatskom političkom vrhu.
Iz ruskih bankarskih krugova došla je i ozbiljna optužba o „friziranim“ bilancama „Agrokora“ koja je kasnije ublažena izjavom da bilance nisu krivotvorene, nego samo nejasne jer nisu dovoljno detaljne.
Sigurno je jedino da će obje ruske banke igrati najvažniju ulogu u daljnjem rasplitanju krize zvane „Agrokor“.
No bez obzira na sve navedene nesporne činjenice tvorca „Agrokora“, Ivicu Todorića, se najmanje može smatrati nekakvom žrtvom sukoba interesa velikih sila, on je žrtva vlastite megalomanije, vlastite pohlepe, vlastitih pogrešnih poslovnih odluka, neobuzdanog zaduživanja i uvjerenja u svoju nadmoć i nepogrešivost, koju su proteklih dvadesetak godina podržavali svi njegovi ovisnici ali i većina hrvatskih političara. Pajdašija iz „vlaka slobode“ nesmetano se nastavljala i trajala do danas.
No došlo je vrijeme kad se pajdaši prorjeđuju, svakim danom ih je sve manje, a Ivica Todorić je bio sve bliže izlazu iz poslovnog carstva koje je stvorio, da bi na kraju posve iz njega izašao.
