U Hrvatskom saboru mnogi zastupnici od drveta ne vide šumu
Ne ulazeći u motive MOST-ara zašto baš sad i zašto bez suglasnosti HDZ, ali njihov „Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o arhivskom gradivu i arhivima“ došao je 24. 03. 2017. u Hrvatski sabor pred zastupnike.
Imali smo prilike odslušati uvodno izlaganje MOST-ovog Nikole Grmoje, čovjeka s formalnim obrazovanjem povjesničara, koji je obrazložio potrebu otvaranja arhivske građe nastale (od 09. 05.1945.) do 22. 12. 1990., iz kojeg smo mogli razabrati da hrvatski narod nema ni prječeg ni pametnijeg posla nego obračunavati se s bivšom SRH, ali i bivšom zajedničkom državom SFRJ, njenim ustavno-pravnim poretkom, avangardom radničke klase, institucijama sustava, a ponajprije s antifašizmom … , jer u obrazloženju potrebe noveliranja predmetnog zakona gotovo da i nije bilo govora o arhivskoj građi i arhivima.Doznat ćemo tako da su se predlagatelji zakona na dugačko i široko konzultirali s ekspertima a posebno „ekspertima“ za arhivsku građu, iz zemlji i svijeta, jedino struku nisu ništa pitali, jer njih kako rekoh arhivska građa i arhivi zanimaju jedino u funkciji daljnjih produbljivanja ideoloških i svjetonazorskih podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. O da, doznali smo da su za potrebe korištenja arhivske građe u provedbi procesa lustracije ili suočavanja s prošlošću, a posebno relativiziranja ustaških zločina i obračuna s antifašizmom i samoupravnim sustavom bivše države koristili češka iskustva. Zašto ne francuska, belgijska, neke od skandinavskih zemalja, pa i njemačka?
Bilo bi zanimljivo znati, kad rone gorke suze nad sudbinom folksdojčera i talijanskih optanata, jesu li pitali svoje češke sugovornike o izgonu više od tri milijuna Sudetskih Nijemaca, oduzimanju njihove imovine bez naknade, od kojih su i smaknuli njih više od 800.000? Znam ja da su Česi prognali Nijemce temeljem odluka Potsdamske konferencije, ali ni ta konferencija nije dopuštala masovna ubojstva.
Izborom Češke kao uzora, a ne neke od zemalja stare demokracije, oni su napravili ono što se već dugo radi, uporno guraju bivšu SFRJ među zemlje Varšavskog ugovora, iako to nikad nitko u svijetu nije radio.
Koliko vrijedi MOST-ov prijedlog možda najbolje pokazuje podrška koju mu pružaju, ne samo vrhunski poznavatelji hrvatske i svjetske povijesti, nego i bardovi hrvatske političke misli Stevo Culej i Željko Glasnović, podučavajući nas da je sve zlo u Hrvatskoj počelo slomom Trećeg Reicha 1945. Dotle je po njima Hrvatskom teklo med i mlijeko, kako je to poslije svojeg posjeta Paveliću 16. 04. 1941. rekao Alojzije Stepinac. I teklo je, ali rijeke ljudske krvi.
Ovom proustaškom dvojcu pridružuju se frustrirani pojedinci, odgojeni da budu skloni ustaštvu i klerofašizmu, među kojima prednjače oni rođeni u BiH ili su porijeklom iz „tamnog vilajeta“, koji su ustaštvo usisali s majčinim mlijekom. E a kad ti počnu nizati „velike brojeve“, zločine i genocid koji su nad hrvatskim narodom izvršili „jugokomunistički zlikovci“ iz sastava NOV i POJ, kasnije JA, u čijim redovima su Hrvati do jeseni 1944. bili apsolutna većina a status relativne većine zadržali su sve do kraja rata.
I onda su ti Hrvati krenuli ubijati Hrvate, samo zato jer su bili Hrvati i borili se za svoju državu, služenje okupatoru, rasne zakone, logore smrti, operacije „čišćenja terena“ tih „samo Hrvata“ ćemo naravno mudro prešutjeti, jer bi možda nekim nedobronamjernim moglo pasti na pamet da se nedajbože radilo o zločincima. I to monstruoznim.
A tu su i oni stariji, koji iz bivše države vuku „loša osobna iskustva“, poput Gorana Dodiga, kojemu treba potpuno otvaranje arhiva samo da dozna tko ga je u SRH „progonio“, njega ne zanima to što on dobro zna da ga je „progonila“ država, a ako ima zrno soli u glavi, onda zna i zašto ga je „progonila“.
Ne, njega to i ne zanima, zato što on to dobro zna, a ako ne zna, onda je budala, njega zanima nekakav anonimni pojedinac koji je podnio prijavu vlastima, radi njegovog djelovanja na pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka, zanimaju ga oni milicionari ili službenici SUP-a koji su ga priveli, oni inspektori koje su provodili istragu nad njim i oni suci koji su ga osudili. Dakle zanimaju ga svi oni koji su radili svoj posao i zato su prema prof. dr. sc. Goranu Dodigu bili zločinci. E njihovih bi se identiteta naš vrli zastupnik htio dokopati, valjda da onima još živima napiše dijagnozu i strpa ih u umobolnicu.
Dakle, nije sustav bio neprijatelj Goranu Dodigu inicijatoru studentskog štrajka, kao što nije bio ni Čičku, Budiši ili Paradžiku … oni su svojim postupcima svjesno postali ne samo neprijatelji sustava nego i oni koji su diskreditirali zahtjeve hrvatskog državnog i partijskog vodstva za „čistim računima na razini federacije“, koji nikom nisu bili sporni, što najbolje pokazuje činjenica su svi zahtjevi pretočeni u prihvaćene ustavne amandmane, a onda i u Ustav SFRJ iz 1974.
Ali ako studentsko vodstvo odbija molbu državnog i partijskog vrha da pozove studente da prekinu štrajk i da se povuku s ulica, a I. Z. Čičak čak smatra da treba podići ustanak u Hrvatskoj, onda je on svojim izborom postao neprijatelj sustava.
Pojedinačna iskustva ne smiju se poopćavati, zato jer ako je suđen i osuđen koji promil studenta, ne znači da je suđeno svim studentima niti da su svi studenti osuđeni, niti da im je sustav bio neprijatelj. Jedno drvo ne može biti važnije od čitave šume.
A Hrvati ogrezli u demokraciju od stoljeća sedmog, tako da se mirne duše može reći da Hrvat i bez kruha može, ali bez demokracije ne može. Zamislite stanje šoka u Hrvata, kad se nakon stoljeća života u divot-demokratski uređenim državama, posebno u Kraljevini Jugoslaviji, višestranačkom demokratskom raju, a posebno u tzv. NDH predlošku direktne demokracije, prvi put u svojoj povijesti nađu u državi koja nije dopuštala višestranačje.
U državi koja nije kvislinzima kao veleizdajnicima i okupatorskim slugama priznavala status boraca za Hrvatsku, niti im opraštala mega-zločine, rasne zakone i logore smrti, već je zločincima sudila pred prijekim vojnim sudovima, ali ih kažnjavala i izvan pravnog sustava, pri čemu su istinabog stradali i neki nevini, ali na način i brojem u okviru sličnih procesa koje su oslobodilački pokreti svih evropskih zemalja, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, provodili u zoni svojih odgovornosti, potkraj rata i neposredno po njegovom završetku.
Svoj obol poznavanju problematike arhivske građe i arhiva dali su svojim nadasve konstruktivnim raspravama oni koji su u bivšoj državi „učili dvije povijesti, jednu u školi, a drugu u obitelji“, želeći nam reći da su ih u njihovim domovima učili kako je kultura mržnje i smrti, koju su nudili ustaše, vrjednija od kulture ljubavi i života koju su nudili antifašistički borci, koji su vođeni parolom bratstvo i jedinstvo izvojevali pobjedu u ratu.
Mene kao čovjeka, koji ponešto zna o prošlosti silno buni rasprava Branimira Bunjca, dr. sc. povijesnih znanosti, koji se kao ni drugi nije doticao suštine problematike arhivske građe i arhiva, nego nam je pokušavao reći da su za njega još živi antifašistički borci naprosto „ubojice među nama“.
Ali opet, ako uvažavamo gdje je Branimir Bunjac rođen, ne treba nas ništa čuditi, tamo se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom.
Trabunjao je o svemu i svačemu pa i o francuskim iskustvima, zaboravivši nam reći da nema Francuza koji će bivše pripadnike francuskih pokreta otpora, neovisno o tome radilo se o onima pod kontrolom KPF ili onima pod građanskom kontrolom, omalovažavati i proglašavati ih zločincima ili „ubojicama među nama“, bez obzira na to što su kako mi je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća rekao jedan od bivših pripadnika de Gaulleovog bataljuna i jedan od 600 nositelja francuske spomenice, da su kolaboracioniste „ubijali gdje su stigli, u šumi, na polju, na ulici na kućnom pragu…“. A da, žene su, radi „horizontalne kolaboracije„, ponižavali na sve moguće načine i kažnjavali ih i ne samo šišanjem do gola.
Ovo je bilo tek prvo čitanje, što li ćemo tek u drugom čitanju čuti.
Imali smo prilike odslušati uvodno izlaganje MOST-ovog Nikole Grmoje, čovjeka s formalnim obrazovanjem povjesničara, koji je obrazložio potrebu otvaranja arhivske građe nastale (od 09. 05.1945.) do 22. 12. 1990., iz kojeg smo mogli razabrati da hrvatski narod nema ni prječeg ni pametnijeg posla nego obračunavati se s bivšom SRH, ali i bivšom zajedničkom državom SFRJ, njenim ustavno-pravnim poretkom, avangardom radničke klase, institucijama sustava, a ponajprije s antifašizmom … , jer u obrazloženju potrebe noveliranja predmetnog zakona gotovo da i nije bilo govora o arhivskoj građi i arhivima.Doznat ćemo tako da su se predlagatelji zakona na dugačko i široko konzultirali s ekspertima a posebno „ekspertima“ za arhivsku građu, iz zemlji i svijeta, jedino struku nisu ništa pitali, jer njih kako rekoh arhivska građa i arhivi zanimaju jedino u funkciji daljnjih produbljivanja ideoloških i svjetonazorskih podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. O da, doznali smo da su za potrebe korištenja arhivske građe u provedbi procesa lustracije ili suočavanja s prošlošću, a posebno relativiziranja ustaških zločina i obračuna s antifašizmom i samoupravnim sustavom bivše države koristili češka iskustva. Zašto ne francuska, belgijska, neke od skandinavskih zemalja, pa i njemačka?
Bilo bi zanimljivo znati, kad rone gorke suze nad sudbinom folksdojčera i talijanskih optanata, jesu li pitali svoje češke sugovornike o izgonu više od tri milijuna Sudetskih Nijemaca, oduzimanju njihove imovine bez naknade, od kojih su i smaknuli njih više od 800.000? Znam ja da su Česi prognali Nijemce temeljem odluka Potsdamske konferencije, ali ni ta konferencija nije dopuštala masovna ubojstva.
Izborom Češke kao uzora, a ne neke od zemalja stare demokracije, oni su napravili ono što se već dugo radi, uporno guraju bivšu SFRJ među zemlje Varšavskog ugovora, iako to nikad nitko u svijetu nije radio.
Koliko vrijedi MOST-ov prijedlog možda najbolje pokazuje podrška koju mu pružaju, ne samo vrhunski poznavatelji hrvatske i svjetske povijesti, nego i bardovi hrvatske političke misli Stevo Culej i Željko Glasnović, podučavajući nas da je sve zlo u Hrvatskoj počelo slomom Trećeg Reicha 1945. Dotle je po njima Hrvatskom teklo med i mlijeko, kako je to poslije svojeg posjeta Paveliću 16. 04. 1941. rekao Alojzije Stepinac. I teklo je, ali rijeke ljudske krvi.
Ovom proustaškom dvojcu pridružuju se frustrirani pojedinci, odgojeni da budu skloni ustaštvu i klerofašizmu, među kojima prednjače oni rođeni u BiH ili su porijeklom iz „tamnog vilajeta“, koji su ustaštvo usisali s majčinim mlijekom. E a kad ti počnu nizati „velike brojeve“, zločine i genocid koji su nad hrvatskim narodom izvršili „jugokomunistički zlikovci“ iz sastava NOV i POJ, kasnije JA, u čijim redovima su Hrvati do jeseni 1944. bili apsolutna većina a status relativne većine zadržali su sve do kraja rata.
I onda su ti Hrvati krenuli ubijati Hrvate, samo zato jer su bili Hrvati i borili se za svoju državu, služenje okupatoru, rasne zakone, logore smrti, operacije „čišćenja terena“ tih „samo Hrvata“ ćemo naravno mudro prešutjeti, jer bi možda nekim nedobronamjernim moglo pasti na pamet da se nedajbože radilo o zločincima. I to monstruoznim.
A tu su i oni stariji, koji iz bivše države vuku „loša osobna iskustva“, poput Gorana Dodiga, kojemu treba potpuno otvaranje arhiva samo da dozna tko ga je u SRH „progonio“, njega ne zanima to što on dobro zna da ga je „progonila“ država, a ako ima zrno soli u glavi, onda zna i zašto ga je „progonila“.
Ne, njega to i ne zanima, zato što on to dobro zna, a ako ne zna, onda je budala, njega zanima nekakav anonimni pojedinac koji je podnio prijavu vlastima, radi njegovog djelovanja na pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka, zanimaju ga oni milicionari ili službenici SUP-a koji su ga priveli, oni inspektori koje su provodili istragu nad njim i oni suci koji su ga osudili. Dakle zanimaju ga svi oni koji su radili svoj posao i zato su prema prof. dr. sc. Goranu Dodigu bili zločinci. E njihovih bi se identiteta naš vrli zastupnik htio dokopati, valjda da onima još živima napiše dijagnozu i strpa ih u umobolnicu.
Dakle, nije sustav bio neprijatelj Goranu Dodigu inicijatoru studentskog štrajka, kao što nije bio ni Čičku, Budiši ili Paradžiku … oni su svojim postupcima svjesno postali ne samo neprijatelji sustava nego i oni koji su diskreditirali zahtjeve hrvatskog državnog i partijskog vodstva za „čistim računima na razini federacije“, koji nikom nisu bili sporni, što najbolje pokazuje činjenica su svi zahtjevi pretočeni u prihvaćene ustavne amandmane, a onda i u Ustav SFRJ iz 1974.
Ali ako studentsko vodstvo odbija molbu državnog i partijskog vrha da pozove studente da prekinu štrajk i da se povuku s ulica, a I. Z. Čičak čak smatra da treba podići ustanak u Hrvatskoj, onda je on svojim izborom postao neprijatelj sustava.
Pojedinačna iskustva ne smiju se poopćavati, zato jer ako je suđen i osuđen koji promil studenta, ne znači da je suđeno svim studentima niti da su svi studenti osuđeni, niti da im je sustav bio neprijatelj. Jedno drvo ne može biti važnije od čitave šume.
A Hrvati ogrezli u demokraciju od stoljeća sedmog, tako da se mirne duše može reći da Hrvat i bez kruha može, ali bez demokracije ne može. Zamislite stanje šoka u Hrvata, kad se nakon stoljeća života u divot-demokratski uređenim državama, posebno u Kraljevini Jugoslaviji, višestranačkom demokratskom raju, a posebno u tzv. NDH predlošku direktne demokracije, prvi put u svojoj povijesti nađu u državi koja nije dopuštala višestranačje.
U državi koja nije kvislinzima kao veleizdajnicima i okupatorskim slugama priznavala status boraca za Hrvatsku, niti im opraštala mega-zločine, rasne zakone i logore smrti, već je zločincima sudila pred prijekim vojnim sudovima, ali ih kažnjavala i izvan pravnog sustava, pri čemu su istinabog stradali i neki nevini, ali na način i brojem u okviru sličnih procesa koje su oslobodilački pokreti svih evropskih zemalja, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, provodili u zoni svojih odgovornosti, potkraj rata i neposredno po njegovom završetku.
Svoj obol poznavanju problematike arhivske građe i arhiva dali su svojim nadasve konstruktivnim raspravama oni koji su u bivšoj državi „učili dvije povijesti, jednu u školi, a drugu u obitelji“, želeći nam reći da su ih u njihovim domovima učili kako je kultura mržnje i smrti, koju su nudili ustaše, vrjednija od kulture ljubavi i života koju su nudili antifašistički borci, koji su vođeni parolom bratstvo i jedinstvo izvojevali pobjedu u ratu.
Mene kao čovjeka, koji ponešto zna o prošlosti silno buni rasprava Branimira Bunjca, dr. sc. povijesnih znanosti, koji se kao ni drugi nije doticao suštine problematike arhivske građe i arhiva, nego nam je pokušavao reći da su za njega još živi antifašistički borci naprosto „ubojice među nama“.
Ali opet, ako uvažavamo gdje je Branimir Bunjac rođen, ne treba nas ništa čuditi, tamo se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom.
Trabunjao je o svemu i svačemu pa i o francuskim iskustvima, zaboravivši nam reći da nema Francuza koji će bivše pripadnike francuskih pokreta otpora, neovisno o tome radilo se o onima pod kontrolom KPF ili onima pod građanskom kontrolom, omalovažavati i proglašavati ih zločincima ili „ubojicama među nama“, bez obzira na to što su kako mi je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća rekao jedan od bivših pripadnika de Gaulleovog bataljuna i jedan od 600 nositelja francuske spomenice, da su kolaboracioniste „ubijali gdje su stigli, u šumi, na polju, na ulici na kućnom pragu…“. A da, žene su, radi „horizontalne kolaboracije„, ponižavali na sve moguće načine i kažnjavali ih i ne samo šišanjem do gola.
Ovo je bilo tek prvo čitanje, što li ćemo tek u drugom čitanju čuti.
