Što bi bilo da smo 1991. u SFRJ …
… na mjestu saveznog sekretara za NO umjesto generala Kadijevića imali nekoga poput generala Jaruzelskog?
Ne mireći se s onim u što su, uz svesrdnu pomoć Ivice Račana, Hrvatsku pretvorili Franjo Tuđman i njegova HDZ sljedba sastavljena uglavnom od tobožnjih disidenta, a zapravo recikliranog komunističkog otpada i proustaške emigrantske fukare, kojima se pridružilo sve ono čvrstorukaško i staljinističko iz redova bivšeg SKH, uz maksimalni angažman katoličkog klera, poticanog od pape Ivana Pavla II, a opoganili su i uništili sve što se opoganiti i uništiti moglo, uništili su i samu dušu hrvatskom narodu, čovjek ne može ne razmišljati o tome što bi bilo da se Tuđmanu nije dopustilo da makar samo primiriše vlasti.
Da, jer današnja Hrvatska je po svemu daleko gora država od SRH u SFRJ.
Kod kuće smo posvađani uzduž i poprijeko, a u svijetu nas niti tko uvažava, niti nas tko cijeni.
Svojom izjavom: „Da je Jugoslavija bila i sto puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila sto puta bolja od ovoga što je iza nje nastalo.“, poznati BiH pisac Abdulah Sidran natjerao me na razmišljanje o prošlosti i to ono najgore vrste, špekulantske, što bi bilo da je bilo.
A osnova špekulacija su napisi poznatih i priznatih svjetskih stručnjaka društvenih, političkih i gospodarskih analitičara, poznavatelja strukturalnih promjena, o bivšoj zajedničkoj nam državi.
Ta mišljenja su iznenađujuće pozitivna i idu od izricanja pohvala njenom društveno-političkom uređenju koje će Ichak Kalderon Adizes proglasiti demokratskim socijalizmom, pa sve do ocjene Michaela Parentija da bi Jugoslavija, da se održala, danas bila najutjecajnija država u Evropi.
A što je bilo jedino moguće, odnosno kako se SFRJ uopće mogla očuvati kad su od četiri integrativna faktora dva prestala postojati (Tito i SKJ), a treći (bratstvo i jedinstvo) je trpio teške nasrtaje prvenstveno agresivnog velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma i razornog hrvatskog separatističkog nacional-šovinizma, posebno podržavanog od katoličkog klera u Hrvatskoj poticanog od pape Ivana Pavla II i ekstremne emigracije, albanski iredentizam na Kosovu jest bio na djelu, potpomagan prvenstveno s hrvatske i slovenske strane u cilju slabljenja Srbije, ali on sasvim sigurno nije bio odlučujući, bez obzira koliko se prstom upiralo u njega?
Dakle od jugo-integrativnih faktora preostala je jedino JNA.
Tako da je po meni jedini način da se Jugoslaviju očuva bio da je Veljko Kadijević imao hrabrosti, pa da je onda kad je de facto JNA ostala bez svojeg vrhovnog komandanta, jer onakvo predsjedništvo SFRJ, a pogotovo ono krnje, to nije bilo, izvršio vojni udar, preuzeo vlast, proglasio izvanredno ili ratno stanje i „očistio“ društvo i državne strukture od svih onih, ne tako malobrojnih, koji su rat željeli, rat zazivali i zdušno radili na tome da do rata dođe, internirajući ih ili sudeći im i „propraćujući“ ih u zatvore.
Na tom putu mu nije trebala ničija vanjska pomoć ni podrška, a najmanje maršala Jazova, koji ni sam nije znao što bi u SSSR-u napravio.
Ona pomoć koja mu jest trebala, bila je pomoć svih onih u SFRJ koji su bili protiv rata i čvrsto opredijeljeni za mir.
Ako već i nije bilo volje da se SFRJ očuva, bio bi spriječen rat.
Pa ako zaista više nikako nismo mogli živjeti zajedno, nismo morali, mogli smo se razići kao ljudi, kako je to rekao Ante Marković. Samo da bismo se mogli rastati k'o ljudi, trebalo je izvršiti neophodne promjene u tekstu normativnog dijela ustava kojima bi se legaliziralo razdruživanje, odnosno izdvajanje iz federacije i donijeti set zakona kojima bi se definirala prava i obaveze i propisala procedura razdruživanja.
Za to je pak bilo potrebno postići bar minimum konsenzusa u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, što očito u uvjetima u kojima se SFRJ tada nalazila nije bilo moguće, ali u uvjetima ratnog ili izvanrednog stanja bilo bi itekako moguće.
A možda bi po prestanku izvanrednog stanja odlučili i da se ne razilazimo, jer bi oni koji su nas na mržnju i rat poticali bili u zatvorima ili bismo kao Jugoslavija postali članica EU.
Na špekuliranje oko mogućeg rješenja problema odnosno očuvanja mira u bivšoj državi vojnim udarom ili uvođenjem izvanrednog ili ratnog stanja ponukao me je poljski primjer iz 1981. godine.
Na um mi pada naime kako je, kad je KC svojim čekićanjem pod vodstvom Karola Wojtyle, kasnijeg pape Ivana Pavla II, tobožnjim zalaganjem za demokraciju kroz agresivno, rigidno i nepopustljivo djelovanje sindikata Solidarnošć, dovela krajem 1981. NR Poljsku na ivicu građanskog rata ili bar reokupacije od strane SSSR-a ili snaga VU po uzoru na ČSSR 1968. godine, general Wojciech Jaruzelski proglasio ratno stanje, a sindikatu Solidarnošć zabranio rad, izbivši tako KC moćni alat destrukcije i nereda iz ruku. Ratno stanje potrajalo je dvije godine za koje vrijeme se situacija u Poljskoj bitno smirila, tako da je 1988. sindikat Solidarnošć mogao biti legaliziran.
Pod vodstvom generala Jaruzelskog su poslije rušenja Berlinskog zida u Poljskoj provedeni slobodni izbori i izvršen mirni prijenos vlasti.
NR Poljska preimenovana je u R Poljska, na izborima je Solidarnošć osvojila vlast a njen lider Lech Walesa postao predsjednikom države.
KC u Poljskoj, poticana od pape Ivana Pavla II, nije se mirila s takvim stanjem stvari, već je krenula u osvetnički pohod protiv generala Jaruzelskog, pokrenuvši protiv njega sudski spor, optužujući ga za gušenje demokratskih procesa, koji je ubrzo obustavljen tobože radi generalovog narušenog zdravlja, a zapravo radi toga što vlasti nisu imale odgovor na pitanje što bi se u Poljskoj i s Poljskom dogodilo da general Jaruzelski nije hrabro i odrješito djelovao onda kad je to bilo najpotrebnije.
Napomena:
Današnji poljski europarlamentarac Janusz Korwin-Mikke, koji se „proslavio“ onom podcjenjivačkom izjavom o ženama i digao ruku na nacistički pozdrav potiče iz onih struktura Katoličke države Poljske, koje su krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća htjele na ulice poljskih gradova izvesti kaos i nasilje, što je general Jaruzelski uspješno spriječio svojom pravodobnom intervencijom. S takvim „demokratskim“ snagama bio je suočen general Jaruzelski 1981. godine.
Za vrijeme predizborne kampanje uoči izbora 1999. poduže sam u više navrata razgovarao s generalom Špegeljom, koji mi je dosta pričao o svojim odnosima s Tuđmanom, o tom kako je Tuđman o JNA iz koje je izašao pred trideset godina „znao“ više od Špegelja koji je iz nje izašao jučer. O tome kako je ne samo Tuđman te 1991. bio spreman za rat, nego su i svi u Jugoslaviji bili spremni za rat, osim JNA, koja je bila spremna za rat, ali ne za tu vrstu rata koju su joj nametali.
Rekao je kako Tuđman u suštini nije bio zainteresiran za smirivanje ili okončanje srpske pobune, koju mu je Špegelj predočio, jer mu ta opcija nije omogućavala provedbu etničkog čišćenja.
Pa što bi bilo da je general Kadijević posegnuo za rješenjem jugoslavenske krize na način kao je to učinio general Jaruzelski 10 godina ranije u Poljskoj?
1. rata ne bi bilo
2. razdruživanje bi bilo ne samo legitimno nego bi se moglo provesti i okviru zakona
3. u punopravno članstvo tada EZ ušli bismo vjerojatno kao Jugoslavija, a potom bi se iz nje izdvojili ili ne bi
4. bismo li bili najutjecajnija zemlja u Evropi kako to kaže Parenti ili ne bi, ali da bismo bili vrlo utjecajni, to da
5. bili bismo pošteđeni bezočne pljačke kroz privatizaciju a la Tuđmaniana kao i Škegronomike, koja nas je ostavila bez industrije
6. bili bismo daleko više sekularna država i država vladavine prava nego smo to danas
7. sasvim sigurno ne bismo bili u dužničkom ropstvu kao što smo danas
8.Franjo Tuđman ustaštva na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni ili ne bi bilo ili bi ga bilo puno manje, a slijedom toga hrvatsko društvo ne bi bilo tako ideološki raspolućeno niti beznadno posvađeno
Vjerujem, zapravo siguran sam, da bi velika većina Hrvata i svih hrvatskih državljana znala živjeti u takvim okolnostima, bila Hrvatska samostalna ili i dalje formalno u okviru Jugoslavije pod kapom EU.
Dakle šteta što na mjestu saveznog sekretara za NO SFRJ te 1991. nismo imali nekoga poput generala Wojciecha Jaruzelskog.
Ne mireći se s onim u što su, uz svesrdnu pomoć Ivice Račana, Hrvatsku pretvorili Franjo Tuđman i njegova HDZ sljedba sastavljena uglavnom od tobožnjih disidenta, a zapravo recikliranog komunističkog otpada i proustaške emigrantske fukare, kojima se pridružilo sve ono čvrstorukaško i staljinističko iz redova bivšeg SKH, uz maksimalni angažman katoličkog klera, poticanog od pape Ivana Pavla II, a opoganili su i uništili sve što se opoganiti i uništiti moglo, uništili su i samu dušu hrvatskom narodu, čovjek ne može ne razmišljati o tome što bi bilo da se Tuđmanu nije dopustilo da makar samo primiriše vlasti.
Da, jer današnja Hrvatska je po svemu daleko gora država od SRH u SFRJ.
Kod kuće smo posvađani uzduž i poprijeko, a u svijetu nas niti tko uvažava, niti nas tko cijeni.
Svojom izjavom: „Da je Jugoslavija bila i sto puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila sto puta bolja od ovoga što je iza nje nastalo.“, poznati BiH pisac Abdulah Sidran natjerao me na razmišljanje o prošlosti i to ono najgore vrste, špekulantske, što bi bilo da je bilo.
A osnova špekulacija su napisi poznatih i priznatih svjetskih stručnjaka društvenih, političkih i gospodarskih analitičara, poznavatelja strukturalnih promjena, o bivšoj zajedničkoj nam državi.
Ta mišljenja su iznenađujuće pozitivna i idu od izricanja pohvala njenom društveno-političkom uređenju koje će Ichak Kalderon Adizes proglasiti demokratskim socijalizmom, pa sve do ocjene Michaela Parentija da bi Jugoslavija, da se održala, danas bila najutjecajnija država u Evropi.
A što je bilo jedino moguće, odnosno kako se SFRJ uopće mogla očuvati kad su od četiri integrativna faktora dva prestala postojati (Tito i SKJ), a treći (bratstvo i jedinstvo) je trpio teške nasrtaje prvenstveno agresivnog velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma i razornog hrvatskog separatističkog nacional-šovinizma, posebno podržavanog od katoličkog klera u Hrvatskoj poticanog od pape Ivana Pavla II i ekstremne emigracije, albanski iredentizam na Kosovu jest bio na djelu, potpomagan prvenstveno s hrvatske i slovenske strane u cilju slabljenja Srbije, ali on sasvim sigurno nije bio odlučujući, bez obzira koliko se prstom upiralo u njega?
Dakle od jugo-integrativnih faktora preostala je jedino JNA.
Tako da je po meni jedini način da se Jugoslaviju očuva bio da je Veljko Kadijević imao hrabrosti, pa da je onda kad je de facto JNA ostala bez svojeg vrhovnog komandanta, jer onakvo predsjedništvo SFRJ, a pogotovo ono krnje, to nije bilo, izvršio vojni udar, preuzeo vlast, proglasio izvanredno ili ratno stanje i „očistio“ društvo i državne strukture od svih onih, ne tako malobrojnih, koji su rat željeli, rat zazivali i zdušno radili na tome da do rata dođe, internirajući ih ili sudeći im i „propraćujući“ ih u zatvore.
Na tom putu mu nije trebala ničija vanjska pomoć ni podrška, a najmanje maršala Jazova, koji ni sam nije znao što bi u SSSR-u napravio.
Ona pomoć koja mu jest trebala, bila je pomoć svih onih u SFRJ koji su bili protiv rata i čvrsto opredijeljeni za mir.
Ako već i nije bilo volje da se SFRJ očuva, bio bi spriječen rat.
Pa ako zaista više nikako nismo mogli živjeti zajedno, nismo morali, mogli smo se razići kao ljudi, kako je to rekao Ante Marković. Samo da bismo se mogli rastati k'o ljudi, trebalo je izvršiti neophodne promjene u tekstu normativnog dijela ustava kojima bi se legaliziralo razdruživanje, odnosno izdvajanje iz federacije i donijeti set zakona kojima bi se definirala prava i obaveze i propisala procedura razdruživanja.
Za to je pak bilo potrebno postići bar minimum konsenzusa u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, što očito u uvjetima u kojima se SFRJ tada nalazila nije bilo moguće, ali u uvjetima ratnog ili izvanrednog stanja bilo bi itekako moguće.
A možda bi po prestanku izvanrednog stanja odlučili i da se ne razilazimo, jer bi oni koji su nas na mržnju i rat poticali bili u zatvorima ili bismo kao Jugoslavija postali članica EU.
Na špekuliranje oko mogućeg rješenja problema odnosno očuvanja mira u bivšoj državi vojnim udarom ili uvođenjem izvanrednog ili ratnog stanja ponukao me je poljski primjer iz 1981. godine.
Na um mi pada naime kako je, kad je KC svojim čekićanjem pod vodstvom Karola Wojtyle, kasnijeg pape Ivana Pavla II, tobožnjim zalaganjem za demokraciju kroz agresivno, rigidno i nepopustljivo djelovanje sindikata Solidarnošć, dovela krajem 1981. NR Poljsku na ivicu građanskog rata ili bar reokupacije od strane SSSR-a ili snaga VU po uzoru na ČSSR 1968. godine, general Wojciech Jaruzelski proglasio ratno stanje, a sindikatu Solidarnošć zabranio rad, izbivši tako KC moćni alat destrukcije i nereda iz ruku. Ratno stanje potrajalo je dvije godine za koje vrijeme se situacija u Poljskoj bitno smirila, tako da je 1988. sindikat Solidarnošć mogao biti legaliziran.
Pod vodstvom generala Jaruzelskog su poslije rušenja Berlinskog zida u Poljskoj provedeni slobodni izbori i izvršen mirni prijenos vlasti.
NR Poljska preimenovana je u R Poljska, na izborima je Solidarnošć osvojila vlast a njen lider Lech Walesa postao predsjednikom države.
KC u Poljskoj, poticana od pape Ivana Pavla II, nije se mirila s takvim stanjem stvari, već je krenula u osvetnički pohod protiv generala Jaruzelskog, pokrenuvši protiv njega sudski spor, optužujući ga za gušenje demokratskih procesa, koji je ubrzo obustavljen tobože radi generalovog narušenog zdravlja, a zapravo radi toga što vlasti nisu imale odgovor na pitanje što bi se u Poljskoj i s Poljskom dogodilo da general Jaruzelski nije hrabro i odrješito djelovao onda kad je to bilo najpotrebnije.
Napomena:
Današnji poljski europarlamentarac Janusz Korwin-Mikke, koji se „proslavio“ onom podcjenjivačkom izjavom o ženama i digao ruku na nacistički pozdrav potiče iz onih struktura Katoličke države Poljske, koje su krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća htjele na ulice poljskih gradova izvesti kaos i nasilje, što je general Jaruzelski uspješno spriječio svojom pravodobnom intervencijom. S takvim „demokratskim“ snagama bio je suočen general Jaruzelski 1981. godine.
Za vrijeme predizborne kampanje uoči izbora 1999. poduže sam u više navrata razgovarao s generalom Špegeljom, koji mi je dosta pričao o svojim odnosima s Tuđmanom, o tom kako je Tuđman o JNA iz koje je izašao pred trideset godina „znao“ više od Špegelja koji je iz nje izašao jučer. O tome kako je ne samo Tuđman te 1991. bio spreman za rat, nego su i svi u Jugoslaviji bili spremni za rat, osim JNA, koja je bila spremna za rat, ali ne za tu vrstu rata koju su joj nametali.
Rekao je kako Tuđman u suštini nije bio zainteresiran za smirivanje ili okončanje srpske pobune, koju mu je Špegelj predočio, jer mu ta opcija nije omogućavala provedbu etničkog čišćenja.
Pa što bi bilo da je general Kadijević posegnuo za rješenjem jugoslavenske krize na način kao je to učinio general Jaruzelski 10 godina ranije u Poljskoj?
1. rata ne bi bilo
2. razdruživanje bi bilo ne samo legitimno nego bi se moglo provesti i okviru zakona
3. u punopravno članstvo tada EZ ušli bismo vjerojatno kao Jugoslavija, a potom bi se iz nje izdvojili ili ne bi
4. bismo li bili najutjecajnija zemlja u Evropi kako to kaže Parenti ili ne bi, ali da bismo bili vrlo utjecajni, to da
5. bili bismo pošteđeni bezočne pljačke kroz privatizaciju a la Tuđmaniana kao i Škegronomike, koja nas je ostavila bez industrije
6. bili bismo daleko više sekularna država i država vladavine prava nego smo to danas
7. sasvim sigurno ne bismo bili u dužničkom ropstvu kao što smo danas
8.Franjo Tuđman ustaštva na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni ili ne bi bilo ili bi ga bilo puno manje, a slijedom toga hrvatsko društvo ne bi bilo tako ideološki raspolućeno niti beznadno posvađeno
Vjerujem, zapravo siguran sam, da bi velika većina Hrvata i svih hrvatskih državljana znala živjeti u takvim okolnostima, bila Hrvatska samostalna ili i dalje formalno u okviru Jugoslavije pod kapom EU.
Dakle šteta što na mjestu saveznog sekretara za NO SFRJ te 1991. nismo imali nekoga poput generala Wojciecha Jaruzelskog.
