Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan
Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga je gradio i vodeći ga kako ga je vodio, zapravo izvršio stravični upad u platni sustav države i sve to, da užas bude veći, uz punu asistenciju države, odnosno svih hrvatskih vlada od osamostaljenja do danas, ali i kreditora i većine svojih dobavljača.
Zato rješenje krize Todorićevog sustava nije bilo moguće bez pune asistencije države, koja se nije mogla samo skloniti s vjetrometine i provoditi zakone, zato jer ih u proteklih 25 godina sama nije poštovala, oglušujući se na sva upozorenja pa i onih koji su osobno puno riskirali već i samim upiranjem prsta prokazujući „Agrokor“ kao hrvatsko zlo, a ne hrvatski blagoslov.
Dakle da su hrvatske vlade radile svoj posao onda ni ovakvog „Agrokora“ ne bi bilo, a još manje bi bilo njegovih dubioza.
Da hrvatske vlade nisu asistirale „hrvatskom čovjeku“ Todoriću, onda bi Vlada blokadama prisilila „Agrokor“, odnosno Todorića da proglasi stečaj, koji bi obzirom na ukupne dubioze koncerna mogao završiti jedino njegovom likvidacijom.
Moglo se reći bankarima, da su znali kome su odobravali kredite, a dobavljačima da su znali kome isporučuju robu i pristajali na neuobičajeno duge odgode plaćanja, pa tko im je kriv, neka se namiruju iz stečajne mase kako znaju i umiju.
Da, moglo bi to i danas ali uz cijenu provedbe stečaja i likvidacije velikog broja Agrokorovih dobavljača iz Hrvatske, samo rijetki bi takav udar preživjeli, a da i sami ne moraju proglasiti stečaj, što bi značilo i novih stotinjak tisuća nezaposlenih, što bi bio stravični udar na državu koja je i sama pred bankrotom.
Problem je bio daleko od toga da su ga svojim dogovorom mogli riješiti samo kreditori i dobavljači, što je prvobitno bio cilj ruskih banaka, u pregovore je bilo hitno potrebno uključiti tijela i organe vlasti i posebno sindikate, koji bi se svi morali usuglasiti i potpisati „standstill“ aranžman, jer ono što je bilo dogovoreno država je lako mogla srušiti svojim blokadama ili bi to mogli sindikati industrijskim akcijama.
Formalno bi ga morao potpisati i Todorić.
Vlasti su se, pritjerane do zida, odlučile donijeti posebni zakon, Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odmila prozvan „Lex Todorić “kako bi se izbjegla mogućnost da proces restrukturiranja „Agrokora“, kojeg se više nije moglo ni odgađati ni izbjeći, izmakne kontroli i pretvori se u opće kaotično ponašanje sudionika u procesu.
Objektivno najveći teret u slučaju uspješnog restrukturiranja „Agrokora“, kojeg neće biti moguće očuvati u postojećem obliku, niti bi Todorić trebao biti vlasnik ma i jednog njegovog djelića, će podnijeti dobavljači i zaposlenici, kreditori i država bi iz procesa trebali izaći bez ikakvih šteta.
Sam proces restrukturiranja ne bi trebao trajati duže od dvije godine.
No vidjet ćemo kako će se stvari odvijati, prvenstveno kako će se u procesu restrukturiranja ponašati ruske banke, tko će na stručnom planu proces voditi, jer svakom tko išta zna je jasno da je za takvu složenu operaciju potrebno veliko iskustvo onog tko proces vodi i da taj mora imati svu potrebnu operativnu i stratešku logistiku. Ona u stanovitom smislu jest predviđena Zakonom, ali nisam siguran da to može biti dovoljno.
Proces može usporiti, pa i zaustaviti Ustavni sud, jer je prema mišljenju mnogih pravnih eksperata „Lex Todorić“ protivan odredbama Ustava RH, pa se očekuje i skoro podnošenje zahtjeva US za ocjenu njegove ustavnosti. Ako bi US Zakon suspendirao, proces će se morati provoditi prema Stečajnom zakonu, a to je ono što je Vlada htjela izbjeći pod svaku cijenu. Zato bi preventivno trebalo novelirati Stečajni zakon ili jednostavno prepisati njemački i usvojiti ga, čime bi se izbjegle mogućnosti svakog marifetluka dosad viđenog u RH, pri provedbi stečajnih postupaka.
Todorićevom uzdizanju u nebesa pridonosila je sva hrvatska politička i društvena krema, svi su se trudili biti mu što bliže hvaleći njegovu poduzetničku genijalnost i uspješnost, što je valjda i kod Todorića, kojeg nikad nisu krasili ni skromnost ni samokritičnost, rezultiralo uvjerenjem u vlastito poslanje i nepogrešivost.
Njegova razdraganost u „vlaku slobode“, a znamo tko je sve u tom vlaku bio, prešla je u legendu kao i fešta u Kulmerovim dvorima poslije dogovora o kupnji Mercatora, na koju je pozvana hrvatska politička elita i društven krema, a odazvali su se svi koji su išta držali do sebe.
Valja znati da su Andrej Plenković und Jaranen znali da je Agrokoru kraj i prije nego što je tu činjenicu u veljači 2017. „objavio“ ruski veleposlanik i da su već bili u toku intenzivni razgovori koji su vođeni između Vlade RH i Ivice Todorića, a s jedne i s druge strane se negiralo da je „Agrokor“ ne samo u bilo kakvim poteškoćama, a kamo li da je suočen s potpunom nemogućnošću daljnjeg poslovanja. Postupak obmane i laganja javnosti je Tuđmanovim dolskom na vlast postao standardni obrazac ponašanja na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni.
Posebna priča su „poznati i priznati“ ekonomski analitičari i konzultanti, koje su mediji angažirali kao komentatore, to stručnije i vjerodostojnije ako su iza sebe imali uništenje kojeg gospodarskog subjekta poput Damira Novotnyja koji je svojedobno „priveo kraju“ čuvenu „Kemikaliju-Kemoboju“ ili Goranka Fižulića koji je ni iz čega, slično Todoriću, stvorio Turbo limach, a onda i „potonuo“ zajedno s njim. Što reći na komentare i ocjene silno eksploatiranog Velimira Šonje, koji je „procijenio“ da utjecaj „Agrokora“ na hrvatski BDP nije veći od 2 %, pa ne treba paničariti, dok istodobno slovenski ekonomski analitičari upozoravaju da bi slom Agrokora „srušio“ slovenski BDP za najmanje 10 %, a u Srbiji je u strahu od sloma „Agrokora“ zavladala prava panika.
Svi, gdje „Agrokor“ posluje, su u opasnosti, svi upozoravaju na ružne stvari koje im se mogu dogoditi, jedino bi u Hrvatskoj i za hrvatsku, po Velimiru Šonji, posljedice sloma „Agrokora“ bile gotovo zanemarive.
Zato rješenje krize Todorićevog sustava nije bilo moguće bez pune asistencije države, koja se nije mogla samo skloniti s vjetrometine i provoditi zakone, zato jer ih u proteklih 25 godina sama nije poštovala, oglušujući se na sva upozorenja pa i onih koji su osobno puno riskirali već i samim upiranjem prsta prokazujući „Agrokor“ kao hrvatsko zlo, a ne hrvatski blagoslov.
Dakle da su hrvatske vlade radile svoj posao onda ni ovakvog „Agrokora“ ne bi bilo, a još manje bi bilo njegovih dubioza.
Da hrvatske vlade nisu asistirale „hrvatskom čovjeku“ Todoriću, onda bi Vlada blokadama prisilila „Agrokor“, odnosno Todorića da proglasi stečaj, koji bi obzirom na ukupne dubioze koncerna mogao završiti jedino njegovom likvidacijom.
Moglo se reći bankarima, da su znali kome su odobravali kredite, a dobavljačima da su znali kome isporučuju robu i pristajali na neuobičajeno duge odgode plaćanja, pa tko im je kriv, neka se namiruju iz stečajne mase kako znaju i umiju.
Da, moglo bi to i danas ali uz cijenu provedbe stečaja i likvidacije velikog broja Agrokorovih dobavljača iz Hrvatske, samo rijetki bi takav udar preživjeli, a da i sami ne moraju proglasiti stečaj, što bi značilo i novih stotinjak tisuća nezaposlenih, što bi bio stravični udar na državu koja je i sama pred bankrotom.
Problem je bio daleko od toga da su ga svojim dogovorom mogli riješiti samo kreditori i dobavljači, što je prvobitno bio cilj ruskih banaka, u pregovore je bilo hitno potrebno uključiti tijela i organe vlasti i posebno sindikate, koji bi se svi morali usuglasiti i potpisati „standstill“ aranžman, jer ono što je bilo dogovoreno država je lako mogla srušiti svojim blokadama ili bi to mogli sindikati industrijskim akcijama.
Formalno bi ga morao potpisati i Todorić.
Vlasti su se, pritjerane do zida, odlučile donijeti posebni zakon, Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odmila prozvan „Lex Todorić “kako bi se izbjegla mogućnost da proces restrukturiranja „Agrokora“, kojeg se više nije moglo ni odgađati ni izbjeći, izmakne kontroli i pretvori se u opće kaotično ponašanje sudionika u procesu.
Objektivno najveći teret u slučaju uspješnog restrukturiranja „Agrokora“, kojeg neće biti moguće očuvati u postojećem obliku, niti bi Todorić trebao biti vlasnik ma i jednog njegovog djelića, će podnijeti dobavljači i zaposlenici, kreditori i država bi iz procesa trebali izaći bez ikakvih šteta.
Sam proces restrukturiranja ne bi trebao trajati duže od dvije godine.
No vidjet ćemo kako će se stvari odvijati, prvenstveno kako će se u procesu restrukturiranja ponašati ruske banke, tko će na stručnom planu proces voditi, jer svakom tko išta zna je jasno da je za takvu složenu operaciju potrebno veliko iskustvo onog tko proces vodi i da taj mora imati svu potrebnu operativnu i stratešku logistiku. Ona u stanovitom smislu jest predviđena Zakonom, ali nisam siguran da to može biti dovoljno.
Proces može usporiti, pa i zaustaviti Ustavni sud, jer je prema mišljenju mnogih pravnih eksperata „Lex Todorić“ protivan odredbama Ustava RH, pa se očekuje i skoro podnošenje zahtjeva US za ocjenu njegove ustavnosti. Ako bi US Zakon suspendirao, proces će se morati provoditi prema Stečajnom zakonu, a to je ono što je Vlada htjela izbjeći pod svaku cijenu. Zato bi preventivno trebalo novelirati Stečajni zakon ili jednostavno prepisati njemački i usvojiti ga, čime bi se izbjegle mogućnosti svakog marifetluka dosad viđenog u RH, pri provedbi stečajnih postupaka.
Todorićevom uzdizanju u nebesa pridonosila je sva hrvatska politička i društvena krema, svi su se trudili biti mu što bliže hvaleći njegovu poduzetničku genijalnost i uspješnost, što je valjda i kod Todorića, kojeg nikad nisu krasili ni skromnost ni samokritičnost, rezultiralo uvjerenjem u vlastito poslanje i nepogrešivost.
Njegova razdraganost u „vlaku slobode“, a znamo tko je sve u tom vlaku bio, prešla je u legendu kao i fešta u Kulmerovim dvorima poslije dogovora o kupnji Mercatora, na koju je pozvana hrvatska politička elita i društven krema, a odazvali su se svi koji su išta držali do sebe.
Valja znati da su Andrej Plenković und Jaranen znali da je Agrokoru kraj i prije nego što je tu činjenicu u veljači 2017. „objavio“ ruski veleposlanik i da su već bili u toku intenzivni razgovori koji su vođeni između Vlade RH i Ivice Todorića, a s jedne i s druge strane se negiralo da je „Agrokor“ ne samo u bilo kakvim poteškoćama, a kamo li da je suočen s potpunom nemogućnošću daljnjeg poslovanja. Postupak obmane i laganja javnosti je Tuđmanovim dolskom na vlast postao standardni obrazac ponašanja na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni.
Posebna priča su „poznati i priznati“ ekonomski analitičari i konzultanti, koje su mediji angažirali kao komentatore, to stručnije i vjerodostojnije ako su iza sebe imali uništenje kojeg gospodarskog subjekta poput Damira Novotnyja koji je svojedobno „priveo kraju“ čuvenu „Kemikaliju-Kemoboju“ ili Goranka Fižulića koji je ni iz čega, slično Todoriću, stvorio Turbo limach, a onda i „potonuo“ zajedno s njim. Što reći na komentare i ocjene silno eksploatiranog Velimira Šonje, koji je „procijenio“ da utjecaj „Agrokora“ na hrvatski BDP nije veći od 2 %, pa ne treba paničariti, dok istodobno slovenski ekonomski analitičari upozoravaju da bi slom Agrokora „srušio“ slovenski BDP za najmanje 10 %, a u Srbiji je u strahu od sloma „Agrokora“ zavladala prava panika.
Svi, gdje „Agrokor“ posluje, su u opasnosti, svi upozoravaju na ružne stvari koje im se mogu dogoditi, jedino bi u Hrvatskoj i za hrvatsku, po Velimiru Šonji, posljedice sloma „Agrokora“ bile gotovo zanemarive.
