Vrijeme je za istinu
Javnost je iz sustava „Agrokor“, ali i iz redova vlasti bila, pogotovo u zadnjih pet mjeseci, naprosto zapljuskivana obmanama, lažima i prijevarama, tako da se opravdano možemo zapitati može li se s tom praksom prestati samo tako, preko noći.
Naime pokušava se stvoriti privid kako je „Agrokor“ „kihnuo“ tek radi upravljačke nesposobnosti Ivice Todorića i njegove ekipe, ali sad kad je to preuzeo Izvanredni povjerenik Ante Ramljak, „Agrokor“ će nastaviti poslovati bez smetnji i profitabilno, a istina je da vrijeme prolazi, a ništa pametnog na restrukturiranju društva se ne radi.
Izvanredni povjerenik za „Agrokor“, Ante Ramljak, ohrabren valjda odobrenim zajmićem od 80 mil EUR i isplatom plaća zaposlenicima „Agrokora“ prije Uskrsa, priča o „hlađenju reaktorske jezgre“, iako je zapravo počeo melt-down s prijetnjom teške i nerješive „kontaminacije“ čitave Hrvatske.
„Agrokor“ ta rak-rana ne samo hrvatskog (i ne samo hrvatskog) gospodarstva, nego i hrvatskog društva uopće, nastao je sinergijskim djelovanjem svih tijela i organa vlasti u, slobodno možemo reći, ne državi već njegovom prokletistanu, Tuđmanovoj Hrvatskoj. Pri nastanku i rastu te kreacije tobože Ivice Todorića, a prema zamisli njegovog oca Ante, jer je Ivica potkapacitiran za tako što, bar na jedno oko, a neki su i oba zatvorili, zažmirili su i svi oni koji su u svojim rukama držali poluge kontrolnih mehanizama, koji su ne samo trebali nego i morali zazvoniti u sva alarmna zvona i ne samo upozoriti nego i spriječiti zlo u nastajanju. Posebno pritom valja uprijeti prstom na HNB odnosno njene nedodirljive guvernere, kojima je bilo stalo jedino do auto-promocije, njihovih vlastitih probitaka i do zadovoljavanja vlastitih htijenja.
Pa što košta da košta!
I državu i narod!
Uzalud danas hvalospjevi viceguverneru HNB Damiru Odaku kao „čovjeku koji je zaustavio Todorića“, zato što, ako je i istina da je učinio sve ono što mu se euforično pripisuje, to je učinjeno bar 15 godina prekasno. Izdajući ogromnu količinu mjenica bez pokrića „Agrokor“ je izvršio stravični upad u platni sustav države, dovodeći u pitanje i njenu monetarnu stabilnost.
Represivni aparat, DORH i pravosuđe da i ne spominjem, „nisu se šteli mešati“ iako je poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježavala netransparentnost, već spomenuti upad u platni sustav države, od prekomjernog zaduživanja, preko neredovitih plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, do sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …
Piramidalna shema, zapravo „lanac sv. Antuna“, svojevrsni „lanac sreće“, ordinarna prevara eufemistički nazvana „financijski inženjering“, to je bilo i koliko-toliko za vremena palo „carstvo“ Miroslava Kutle, koje je palo samo zato što svojoj pozadini za savjetnika nije imalo nikog kalibra jednog Ante Todorića st.
Pokretači „lanaca sreće“ ili financijskog inženjeringa rado su proglašavani uspješnim poduzetnicima, a jedan takav, Hrvoje Vojković, završio je, nasreću samo nakratko i u ministarskoj fotelji.
E sad, poznata je istina da se sve vrijeme može varati neke ljude, neko vrijeme sve ljude, ali nema šanse da se sve ljude može varati sve vrijeme, pa je tako i „Agrokoru“ došao kraj kad se pokušalo sve ljude varati sve vrijeme.
No i toj lakomoj nezasitnosti Ivice Todorića je nakon četvrt vijeka pustošenja došao kraj, ruske banke, najveći kreditori „Agrokora“ izborile su se nakon dogovora s dobavljačima da Ivica Todorić potpiše standstill aranžman, u „Agrokor“ po preporuci ruskih banaka sa svojim timom dolazi Antonio Alvarez III iz tvrtke Alvarez&Marsal i po meni počinje raditi onako kako je raditi trebalo, ali država se nepotrebno umiješala i srušila koncept restrukturiranja „Agrokora“ koji je možda i mogao voditi uspjehu. Ono što je davalo nadu bila je otvorenost i najavljena nakana da se u proces uključe svi involvirani, a država tek na kraju, jer bez pomoći države se proces restrukturiranja i ne bi mogao provesti, prezaduženost sustava “Agrokor“ je naprosto prevelika.
Špekulirat ću, Antonio Alvarez III bi nakon snimke stanja vjerojatno pregovarao s kreditorima da se svi krediti uz smanjenja kamatnih stopa transformiraju u dugoročne s počekom otplate od najmanje 15 mjeseci, od dobavljača bi vjerojatno tražio da se odreknu jednog dijela svojih potraživanja uz zahtjev da se dugovi prema njima reprogramiraju i dogovori obročna otplata, sa sindikatima bi vjerojatno pregovarao tražeći da pristanu na smanjenje plaća ali i otkaze za eventualne viškove zaposlenih. Paralelno s tim aktivnostima vrlo vjerojatno bi krenuo u prodaju dijela imovine, odnosno čitavih društava iz sustava „Agrokor“. Kako bi mu i nakon svega uzmanjkalo novca morao bi se obratiti državi tražeći njenu pomoć, prvenstveno pri rješavanju problema mjenica bez pokrića, a onda i financijsku, jer daljnje zaduživanje kod banaka ne vodi rješenju. Mislim da bez toga ne bi išlo.
No, misija Antonia Alvareza III kratko je trajala, Plenkovićev Ured za gubljenje vremena, prestrašen ulogom i poduzetnošću ruskih banaka, shvativši da se problem „Agrokora“ rješava u Moskvi, odlučio je silom zakona preuzeti stvar u svoje nejake ruke, Ivica Todorić i njegova ekipa napustili su kormilo, upravljačka prava koncerna preuzela je snagom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku država, koja po svemu sudeći nastavlja s prevarama.
Zajam hrvatskih banaka od 80 mil EUR, koji i nije smio biti odobren, predstavlja tek možda 10 % sredstava koja su „Agrokoru“ potrebna za stabilizaciju poslovanja i provođenje uspješnog restrukturiranja koncerna, procesa koji mora biti potpuno okončan u roku od godinu i pol do najviše dvije godine, procesu koji se ne može „razvlačiti“ unedogled. Lažima i obmanama u periodu prije donošenja Zakona, iz samog „Agrokora“, a onda i iz sustava vlasti, o stabilnosti njegovog poslovanja već je unepovrat otišlo gotovo pola godine, jer da je proces započet prije pola godine, sa Zakonom ili bez njega, stvari bi bitno drugačije izgledale.
Oni koji će pod dirigentskom palicom Izvanrednog povjerenika pokušati restrukturirati „Agrokor“, trebali bi pažljivo proučiti dosad provedene slične procese u svijetu s posebnim naglaskom na „Case Chrysler“, premda mislim da „Agrokor“ kao cjelinu neće biti moguće očuvati nikakvim akrobacijama, logično bi bilo „razbiti“ koncern prema djelatnostima na nekoliko cjelina, špekuliram npr. Poljoprivreda, Trgovina, Proizvodnja … prema predlošku kako je svojedobno „rasparceliran„ IG Farben, kad su nastala društva AGFA, Bayer, BASF, Hoechst (danas Sanofi) …
Koliko je stanje u i s „Agrokorom“ ozbiljno možda najbolje pokazuje zabrinutost vlasti u Sloveniji, Srbiji, BiH i Crnoj Gori koje strahuju od sloma sustava „Agrokor“ i mogućnosti štetnih posljedica po gospodarstva i BDP u tim državama gdje Agrokor posluje i posjeduje imovinu, koje razmišljaju da se i kroz zakonska rješenja zaštite od mogućih štetnih posljedica.
Ostat će vječna tajna zašto se Plenković i njegov Ured za gubljenje vremena nisu povezali s vladama tih zemalja i upoznali ih s namjeravanim procesom restrukturiranja koncerna. Ili on problem misli riješiti slanjem hrvatskih trupa na ruske granice!?
I kako itko uopće može očekivati išta pametnog od pulena Borislava Škegre čiji je čitav profesionalni put obilježen tek neuspjesima. Nitko tko se „napajao“ na „izvorima znanja“ Đure Njavre, Borislava Škegre i sličnih svatova, ne može rješavati toliko složen problem, kakvim ga je Ivica Todorić slagao četvrt stoljeća, to bi bila gotovo nemoguć misija čak i u slučaju da nije hrvatske političke i društvene elite koja je sva „impregnirana“ „Agrokorom“. Nema nijednog tijela i organa vlasti u RH, nema institucije sustava hrvatske države, neovisno o političkoj „boji i mirisu“ onih koji su obnašali vlast, koji u proteklih četvrt vijeka nije pridonosio stvaranju monstruma zvanog „Agrokor“. U procesu restrukturiranja „Agrokora“ isplivavat će na površinu brojna „zvučna“ imena na način na koji je već isplivalo ime Zdravka Marića, aktualnog ministra financija u Plenkovićevom Uredu za gubljenje vremena.
Osobno mislim da bi se u cilju suzbijanja laži i obmana koje i dalje dolaze iz „Agrokora“ ali i iz redova vlasti u proces trebao umiješati i Hrvatski sabor sa zahtjevom da bar jednom u svaka dva tjedna bude brifiran o dotadašnjem toku procesa restrukturiranja koncerna i namjeravanim daljnjim aktivnostima izvanrednog povjerenika odnosno uprave koncerna.
Naime pokušava se stvoriti privid kako je „Agrokor“ „kihnuo“ tek radi upravljačke nesposobnosti Ivice Todorića i njegove ekipe, ali sad kad je to preuzeo Izvanredni povjerenik Ante Ramljak, „Agrokor“ će nastaviti poslovati bez smetnji i profitabilno, a istina je da vrijeme prolazi, a ništa pametnog na restrukturiranju društva se ne radi.
Izvanredni povjerenik za „Agrokor“, Ante Ramljak, ohrabren valjda odobrenim zajmićem od 80 mil EUR i isplatom plaća zaposlenicima „Agrokora“ prije Uskrsa, priča o „hlađenju reaktorske jezgre“, iako je zapravo počeo melt-down s prijetnjom teške i nerješive „kontaminacije“ čitave Hrvatske.
„Agrokor“ ta rak-rana ne samo hrvatskog (i ne samo hrvatskog) gospodarstva, nego i hrvatskog društva uopće, nastao je sinergijskim djelovanjem svih tijela i organa vlasti u, slobodno možemo reći, ne državi već njegovom prokletistanu, Tuđmanovoj Hrvatskoj. Pri nastanku i rastu te kreacije tobože Ivice Todorića, a prema zamisli njegovog oca Ante, jer je Ivica potkapacitiran za tako što, bar na jedno oko, a neki su i oba zatvorili, zažmirili su i svi oni koji su u svojim rukama držali poluge kontrolnih mehanizama, koji su ne samo trebali nego i morali zazvoniti u sva alarmna zvona i ne samo upozoriti nego i spriječiti zlo u nastajanju. Posebno pritom valja uprijeti prstom na HNB odnosno njene nedodirljive guvernere, kojima je bilo stalo jedino do auto-promocije, njihovih vlastitih probitaka i do zadovoljavanja vlastitih htijenja.
Pa što košta da košta!
I državu i narod!
Uzalud danas hvalospjevi viceguverneru HNB Damiru Odaku kao „čovjeku koji je zaustavio Todorića“, zato što, ako je i istina da je učinio sve ono što mu se euforično pripisuje, to je učinjeno bar 15 godina prekasno. Izdajući ogromnu količinu mjenica bez pokrića „Agrokor“ je izvršio stravični upad u platni sustav države, dovodeći u pitanje i njenu monetarnu stabilnost.
Represivni aparat, DORH i pravosuđe da i ne spominjem, „nisu se šteli mešati“ iako je poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježavala netransparentnost, već spomenuti upad u platni sustav države, od prekomjernog zaduživanja, preko neredovitih plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, do sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …
Piramidalna shema, zapravo „lanac sv. Antuna“, svojevrsni „lanac sreće“, ordinarna prevara eufemistički nazvana „financijski inženjering“, to je bilo i koliko-toliko za vremena palo „carstvo“ Miroslava Kutle, koje je palo samo zato što svojoj pozadini za savjetnika nije imalo nikog kalibra jednog Ante Todorića st.
Pokretači „lanaca sreće“ ili financijskog inženjeringa rado su proglašavani uspješnim poduzetnicima, a jedan takav, Hrvoje Vojković, završio je, nasreću samo nakratko i u ministarskoj fotelji.
E sad, poznata je istina da se sve vrijeme može varati neke ljude, neko vrijeme sve ljude, ali nema šanse da se sve ljude može varati sve vrijeme, pa je tako i „Agrokoru“ došao kraj kad se pokušalo sve ljude varati sve vrijeme.
No i toj lakomoj nezasitnosti Ivice Todorića je nakon četvrt vijeka pustošenja došao kraj, ruske banke, najveći kreditori „Agrokora“ izborile su se nakon dogovora s dobavljačima da Ivica Todorić potpiše standstill aranžman, u „Agrokor“ po preporuci ruskih banaka sa svojim timom dolazi Antonio Alvarez III iz tvrtke Alvarez&Marsal i po meni počinje raditi onako kako je raditi trebalo, ali država se nepotrebno umiješala i srušila koncept restrukturiranja „Agrokora“ koji je možda i mogao voditi uspjehu. Ono što je davalo nadu bila je otvorenost i najavljena nakana da se u proces uključe svi involvirani, a država tek na kraju, jer bez pomoći države se proces restrukturiranja i ne bi mogao provesti, prezaduženost sustava “Agrokor“ je naprosto prevelika.
Špekulirat ću, Antonio Alvarez III bi nakon snimke stanja vjerojatno pregovarao s kreditorima da se svi krediti uz smanjenja kamatnih stopa transformiraju u dugoročne s počekom otplate od najmanje 15 mjeseci, od dobavljača bi vjerojatno tražio da se odreknu jednog dijela svojih potraživanja uz zahtjev da se dugovi prema njima reprogramiraju i dogovori obročna otplata, sa sindikatima bi vjerojatno pregovarao tražeći da pristanu na smanjenje plaća ali i otkaze za eventualne viškove zaposlenih. Paralelno s tim aktivnostima vrlo vjerojatno bi krenuo u prodaju dijela imovine, odnosno čitavih društava iz sustava „Agrokor“. Kako bi mu i nakon svega uzmanjkalo novca morao bi se obratiti državi tražeći njenu pomoć, prvenstveno pri rješavanju problema mjenica bez pokrića, a onda i financijsku, jer daljnje zaduživanje kod banaka ne vodi rješenju. Mislim da bez toga ne bi išlo.
No, misija Antonia Alvareza III kratko je trajala, Plenkovićev Ured za gubljenje vremena, prestrašen ulogom i poduzetnošću ruskih banaka, shvativši da se problem „Agrokora“ rješava u Moskvi, odlučio je silom zakona preuzeti stvar u svoje nejake ruke, Ivica Todorić i njegova ekipa napustili su kormilo, upravljačka prava koncerna preuzela je snagom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku država, koja po svemu sudeći nastavlja s prevarama.
Zajam hrvatskih banaka od 80 mil EUR, koji i nije smio biti odobren, predstavlja tek možda 10 % sredstava koja su „Agrokoru“ potrebna za stabilizaciju poslovanja i provođenje uspješnog restrukturiranja koncerna, procesa koji mora biti potpuno okončan u roku od godinu i pol do najviše dvije godine, procesu koji se ne može „razvlačiti“ unedogled. Lažima i obmanama u periodu prije donošenja Zakona, iz samog „Agrokora“, a onda i iz sustava vlasti, o stabilnosti njegovog poslovanja već je unepovrat otišlo gotovo pola godine, jer da je proces započet prije pola godine, sa Zakonom ili bez njega, stvari bi bitno drugačije izgledale.
Oni koji će pod dirigentskom palicom Izvanrednog povjerenika pokušati restrukturirati „Agrokor“, trebali bi pažljivo proučiti dosad provedene slične procese u svijetu s posebnim naglaskom na „Case Chrysler“, premda mislim da „Agrokor“ kao cjelinu neće biti moguće očuvati nikakvim akrobacijama, logično bi bilo „razbiti“ koncern prema djelatnostima na nekoliko cjelina, špekuliram npr. Poljoprivreda, Trgovina, Proizvodnja … prema predlošku kako je svojedobno „rasparceliran„ IG Farben, kad su nastala društva AGFA, Bayer, BASF, Hoechst (danas Sanofi) …
Koliko je stanje u i s „Agrokorom“ ozbiljno možda najbolje pokazuje zabrinutost vlasti u Sloveniji, Srbiji, BiH i Crnoj Gori koje strahuju od sloma sustava „Agrokor“ i mogućnosti štetnih posljedica po gospodarstva i BDP u tim državama gdje Agrokor posluje i posjeduje imovinu, koje razmišljaju da se i kroz zakonska rješenja zaštite od mogućih štetnih posljedica.
Ostat će vječna tajna zašto se Plenković i njegov Ured za gubljenje vremena nisu povezali s vladama tih zemalja i upoznali ih s namjeravanim procesom restrukturiranja koncerna. Ili on problem misli riješiti slanjem hrvatskih trupa na ruske granice!?
I kako itko uopće može očekivati išta pametnog od pulena Borislava Škegre čiji je čitav profesionalni put obilježen tek neuspjesima. Nitko tko se „napajao“ na „izvorima znanja“ Đure Njavre, Borislava Škegre i sličnih svatova, ne može rješavati toliko složen problem, kakvim ga je Ivica Todorić slagao četvrt stoljeća, to bi bila gotovo nemoguć misija čak i u slučaju da nije hrvatske političke i društvene elite koja je sva „impregnirana“ „Agrokorom“. Nema nijednog tijela i organa vlasti u RH, nema institucije sustava hrvatske države, neovisno o političkoj „boji i mirisu“ onih koji su obnašali vlast, koji u proteklih četvrt vijeka nije pridonosio stvaranju monstruma zvanog „Agrokor“. U procesu restrukturiranja „Agrokora“ isplivavat će na površinu brojna „zvučna“ imena na način na koji je već isplivalo ime Zdravka Marića, aktualnog ministra financija u Plenkovićevom Uredu za gubljenje vremena.
Osobno mislim da bi se u cilju suzbijanja laži i obmana koje i dalje dolaze iz „Agrokora“ ali i iz redova vlasti u proces trebao umiješati i Hrvatski sabor sa zahtjevom da bar jednom u svaka dva tjedna bude brifiran o dotadašnjem toku procesa restrukturiranja koncerna i namjeravanim daljnjim aktivnostima izvanrednog povjerenika odnosno uprave koncerna.
