Bandić i ustaše „izbosne“? – Ne, Račan, Milanović i SDP!
Za sve „nevjerovane Tome“ nastupio je trenutak „stavljanja prsta u rane“, pa će valjda sad i oni najtvrdokorniji shvatiti riječi sisačke gradonačelnice, Kristine Ikić Baniček, izgovorene povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. 06. 2017. na račun licemjerstva paradnih, privremenih i povremenih antifašista, eksponirajući pritom kao najvećeg među njima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
Taj trenutak „stavljanja prsta u rane“ je najava Milana Bandića da će SGZ-a na prvoj sjednici u novom sazivu predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Ne, ne radi on to iz nekakvih svojih uvjerenja već isključivo radi „kupovine ruku“ zastupnika u SGZ. Sugerirana nova imena poput npr. Kazališni trg, ne prihvaća, već se odlučuje za najjače, Trg Republike Hrvatske, računajući u svojoj „domoljubnoj“ glavi kako nitko od potencijalnih oponenata neće ići maršala Tita pretpostaviti Republici Hrvatskoj, pa će „šaptom TMT pasti“.
No, hoće li?
Pitam se, zar je moguće da mnogi tek poslije najnovijih nasrtaja na Zagreb, jer se od Tuđmanovog dolaska na vlast Zagreb i HDZ, s Tuđmanom ili bez njega, ne vole javno, jednako kao što se Grad nije volio s ustaškim režimom, onih koji dolaze iz redova povampirenog ustaštva predvođenog uglavnom kadrovima iz „tamnog vilajeta“ gdje se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, vide kojim žarom se sve to vrijeme Zagreb ponižava, pokušava ga se kažnjavati radi toga jer je pristao uz antifašizam i postao i ostao nepokoreni grad.
da, platio je Grad ogromnu cijenu, jer je u redovima antifašističkih boraca u borbi za svijet bez fašizma poginuo svaki deseti Zagrepčanin.
Zagrebu se njegov doprinos u borbi protiv fašizma i vrednovao i priznavao, okitio se naslovom grada-heroja, imao je svoj Trg republike, svoju Ulicu 8. maja 1945, jer je tog dana Zagreb oslobođen, a taj 08. 05. proglašen je Danom grada Zagreba, koji se punih 45 godina slavio uz brojne svečanosti.
A onda su se po dolasku Tuđmana na vlast Zagrebu počeli oduzimati svi ti njegovi atributi, prvo sve ono što ga je obilježavalo antifašističkim, pa je tako ostao i bez Trga republike, bez Ulice 8. maja 1945., bez Dana Grada, bez Trga žrtava fašizma (kasnije je nakon brojnih prosvjeda ime trga vraćeno), bez imena ulica, ali i spomen obilježja koja su bila vezana uz obilježavanje antifašističke borbe. Posebno valja spomenuti devastaciju spomenika Zagrepčanima palim u ratu za oslobođenje, radom kipara Koste Angeli Radovanija, u Dotršćini, kao najzorniji obračun s antifašizmom.
Zagrebu se nije priznavalo niti pravo da si izabere gradonačelnika, bez obzira na izborne rezultate, a onda je ponižavanje na trenutak zaustavljeno i to zapravo minornim povodom, pokušajem vladajućih da ugase Radio 101, radio koji se drznuo kritički govoriti o vrsti i karakteru Tuđmanove vlasti, ali i svoj malignosti Tuđmanove osobnosti.
Da, na taj 21. 11. 1996. pozivu HHO-a na prosvjed na glavnom gradskom trgu odazvalo se preko 100.000 građana spremnih da kažu svoje NE! i Tuđmanu i njegovoj samovolji.
Znam ja da je bilo i puno drugih povoda kad je trebalo tom opasnom luđaku reći ne, ali nije bilo moguće okupiti „kritičnu masu“ istomišljenika.
No istinsko, dotad neviđeno ponižavanje Zagreba, u međuvremenu preimenovanog u „glavni grad svih Hrvata“, počinje Račanovim inauguriranjem Milana Bandića na položaj gradonačelnika grada Zagreba, koji radi porijekla tog najvećeg „delavca istočno od Greenwicha“ uz već spomenuti naslov „glavni grad svih Hrvata“ baštini i naslov „Široki brijeg na Savi“.
Za Bandićev uzlet „kao rođenog gradonačelnika Zagreba“, pa otkud bi takav i mogao doći nego iz Pogane Vlake, najzaslužnija su dva SDP-ova dična muža, bivši predsjednici OK SKH Pešćenica i Trnje, Ivan Šikić i Marko Melčić, koji su „iz mrtvih“ podigli jednake komuniste kakvi su uz Račana i sami bili, Milana Bandića i njegovog intimusa Slobodana Ljubičića, koje je Račan odmah „prigrlio“ jer su mu baš takvi za Zagreb trebali.
I uspjeli su od oduvijek srednje-evropskog grada napraviti bosansku palanku, bez identiteta, jer danas i upola manji austrijski Graz djeluje kao velegrad u usporedbi sa Zagrebom.
Ali zašto bi Račan zaostao u Zagrebu za remek-djelom koje je napravio realiziravši svoj cjeloživotni projekt dovođenjem Franje Tuđmana na čelo uređene i potencijalno prosperitetne države SRH, pomažući mu zdušno da od „druge Švicarske“, kako su joj tada tepali, napravi „muljevito dno Evrope“.
Račanov projekt zdušno je nastavio Zoran Milanović, kojemu su na nivou Grada sekundirali „naš Bero“ i „barba Žvane“ održavajući svojim glasanjima/neglasanjima Bandića na vlasti i nakon što je isključen iz SDP-a.
U međuvremenu je Bandić marno „delao“, ne po zakonu, nego po svom zavičajnom principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a to znači mešetarenjem, korumpiranjem, političkom trgovinom „ispod stola“ … u međuvremenu osnovao i svoju stranku i na gradskoj razini silno ojačao, tako da na izborima za gradonačelnika pobjeđuje, prvenstveno zato što je stvorio ogromnu vojsku svojih ovisnika i poslušnika, a sve gradske službe i Holding naprosto prenapučio kadrovima „izbosne“. U gradskoj Upravi ne postoji baš nitko tko mu se usudi proturječiti ili mu se suprotstaviti. Pokušala je to gđa Zrinka Paladino, ali je na smrt preplašena sama dala ostavku i otišla.
Ispipavao je on „bilo Grada“ kad god mu se pružila prilika da pljune i na grad i na grobove Zagrepčana palim u NOB-i, kao što je bila organizacija Thompsonovog koncerta „slave i ponosa“ na Trgu bana Jelačića 30. 05. 2008.
Isticanjem ustaških simbola i drugim fašističkim manifestacijama na nedopustivom koncertu, s nedopustivim izvođačem i s nedopustivom ikonografijom, Bandić i vodstvo zagrebačke HVIDR-e pljunuli su na grobove tisuća antifašista i žrtava ustaškog terora, te ponizili Zagreb i Zagrepčane kako ih nikad nitko u povijesti ponizio i uvrijedio nije.
Uslijedile su reakcije iz domaće javnosti ali i iz svijeta, pa se kabadahija iz Pogane Vlake primirio sve do momenta kad je, prema nekim svjedočenjima radi pritiska na organe gonjenja, Mirko Ljubičić „Šveps“ iz zagrebačke HVIDR-e 20. 10. 2014. organizirao ono čuveno braniteljsko „logorovanje“ u Savskoj ulici ispred broja 66, kojem je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović požurio dati legitimitet.
Otada Milan Bandić ne miruje … „dela“ i uglavnom uspijeva. Istinabog tu i tamo mu podleti kao s izgradnjom crkve, a kasnije „uređenjem parka“ na Savici, premda ja osobno mislim da je i taj poraz samo privremen i da će opet pokušati.
Zanima me hoće li se ovim povodom oglasiti neko tijelo, neka stranka ili organizacija, znam da HHO, kao 1996. u slučaju Radija 101 to neće, pa pozvati Zagrepčane da masovno izađu na prosvjed i pruže otpor ustaštvu i ne dopuste promjenu imena trgu i spriječe daljnje fašističko i klerofašističko zagađivanje hrvatske javne i političke scene.
Kad će, ako ovim povodom neće!?
Evo i SDP-u prilike da makar i s ogromnim zakašnjenjem pokuša ispraviti bar dio onog zla kojemu je sam pridonio.
Taj trenutak „stavljanja prsta u rane“ je najava Milana Bandića da će SGZ-a na prvoj sjednici u novom sazivu predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Ne, ne radi on to iz nekakvih svojih uvjerenja već isključivo radi „kupovine ruku“ zastupnika u SGZ. Sugerirana nova imena poput npr. Kazališni trg, ne prihvaća, već se odlučuje za najjače, Trg Republike Hrvatske, računajući u svojoj „domoljubnoj“ glavi kako nitko od potencijalnih oponenata neće ići maršala Tita pretpostaviti Republici Hrvatskoj, pa će „šaptom TMT pasti“.
No, hoće li?
Pitam se, zar je moguće da mnogi tek poslije najnovijih nasrtaja na Zagreb, jer se od Tuđmanovog dolaska na vlast Zagreb i HDZ, s Tuđmanom ili bez njega, ne vole javno, jednako kao što se Grad nije volio s ustaškim režimom, onih koji dolaze iz redova povampirenog ustaštva predvođenog uglavnom kadrovima iz „tamnog vilajeta“ gdje se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, vide kojim žarom se sve to vrijeme Zagreb ponižava, pokušava ga se kažnjavati radi toga jer je pristao uz antifašizam i postao i ostao nepokoreni grad.
da, platio je Grad ogromnu cijenu, jer je u redovima antifašističkih boraca u borbi za svijet bez fašizma poginuo svaki deseti Zagrepčanin.
Zagrebu se njegov doprinos u borbi protiv fašizma i vrednovao i priznavao, okitio se naslovom grada-heroja, imao je svoj Trg republike, svoju Ulicu 8. maja 1945, jer je tog dana Zagreb oslobođen, a taj 08. 05. proglašen je Danom grada Zagreba, koji se punih 45 godina slavio uz brojne svečanosti.
A onda su se po dolasku Tuđmana na vlast Zagrebu počeli oduzimati svi ti njegovi atributi, prvo sve ono što ga je obilježavalo antifašističkim, pa je tako ostao i bez Trga republike, bez Ulice 8. maja 1945., bez Dana Grada, bez Trga žrtava fašizma (kasnije je nakon brojnih prosvjeda ime trga vraćeno), bez imena ulica, ali i spomen obilježja koja su bila vezana uz obilježavanje antifašističke borbe. Posebno valja spomenuti devastaciju spomenika Zagrepčanima palim u ratu za oslobođenje, radom kipara Koste Angeli Radovanija, u Dotršćini, kao najzorniji obračun s antifašizmom.
Zagrebu se nije priznavalo niti pravo da si izabere gradonačelnika, bez obzira na izborne rezultate, a onda je ponižavanje na trenutak zaustavljeno i to zapravo minornim povodom, pokušajem vladajućih da ugase Radio 101, radio koji se drznuo kritički govoriti o vrsti i karakteru Tuđmanove vlasti, ali i svoj malignosti Tuđmanove osobnosti.
Da, na taj 21. 11. 1996. pozivu HHO-a na prosvjed na glavnom gradskom trgu odazvalo se preko 100.000 građana spremnih da kažu svoje NE! i Tuđmanu i njegovoj samovolji.
Znam ja da je bilo i puno drugih povoda kad je trebalo tom opasnom luđaku reći ne, ali nije bilo moguće okupiti „kritičnu masu“ istomišljenika.
No istinsko, dotad neviđeno ponižavanje Zagreba, u međuvremenu preimenovanog u „glavni grad svih Hrvata“, počinje Račanovim inauguriranjem Milana Bandića na položaj gradonačelnika grada Zagreba, koji radi porijekla tog najvećeg „delavca istočno od Greenwicha“ uz već spomenuti naslov „glavni grad svih Hrvata“ baštini i naslov „Široki brijeg na Savi“.
Za Bandićev uzlet „kao rođenog gradonačelnika Zagreba“, pa otkud bi takav i mogao doći nego iz Pogane Vlake, najzaslužnija su dva SDP-ova dična muža, bivši predsjednici OK SKH Pešćenica i Trnje, Ivan Šikić i Marko Melčić, koji su „iz mrtvih“ podigli jednake komuniste kakvi su uz Račana i sami bili, Milana Bandića i njegovog intimusa Slobodana Ljubičića, koje je Račan odmah „prigrlio“ jer su mu baš takvi za Zagreb trebali.
I uspjeli su od oduvijek srednje-evropskog grada napraviti bosansku palanku, bez identiteta, jer danas i upola manji austrijski Graz djeluje kao velegrad u usporedbi sa Zagrebom.
Ali zašto bi Račan zaostao u Zagrebu za remek-djelom koje je napravio realiziravši svoj cjeloživotni projekt dovođenjem Franje Tuđmana na čelo uređene i potencijalno prosperitetne države SRH, pomažući mu zdušno da od „druge Švicarske“, kako su joj tada tepali, napravi „muljevito dno Evrope“.
Račanov projekt zdušno je nastavio Zoran Milanović, kojemu su na nivou Grada sekundirali „naš Bero“ i „barba Žvane“ održavajući svojim glasanjima/neglasanjima Bandića na vlasti i nakon što je isključen iz SDP-a.
U međuvremenu je Bandić marno „delao“, ne po zakonu, nego po svom zavičajnom principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a to znači mešetarenjem, korumpiranjem, političkom trgovinom „ispod stola“ … u međuvremenu osnovao i svoju stranku i na gradskoj razini silno ojačao, tako da na izborima za gradonačelnika pobjeđuje, prvenstveno zato što je stvorio ogromnu vojsku svojih ovisnika i poslušnika, a sve gradske službe i Holding naprosto prenapučio kadrovima „izbosne“. U gradskoj Upravi ne postoji baš nitko tko mu se usudi proturječiti ili mu se suprotstaviti. Pokušala je to gđa Zrinka Paladino, ali je na smrt preplašena sama dala ostavku i otišla.
Ispipavao je on „bilo Grada“ kad god mu se pružila prilika da pljune i na grad i na grobove Zagrepčana palim u NOB-i, kao što je bila organizacija Thompsonovog koncerta „slave i ponosa“ na Trgu bana Jelačića 30. 05. 2008.
Isticanjem ustaških simbola i drugim fašističkim manifestacijama na nedopustivom koncertu, s nedopustivim izvođačem i s nedopustivom ikonografijom, Bandić i vodstvo zagrebačke HVIDR-e pljunuli su na grobove tisuća antifašista i žrtava ustaškog terora, te ponizili Zagreb i Zagrepčane kako ih nikad nitko u povijesti ponizio i uvrijedio nije.
Uslijedile su reakcije iz domaće javnosti ali i iz svijeta, pa se kabadahija iz Pogane Vlake primirio sve do momenta kad je, prema nekim svjedočenjima radi pritiska na organe gonjenja, Mirko Ljubičić „Šveps“ iz zagrebačke HVIDR-e 20. 10. 2014. organizirao ono čuveno braniteljsko „logorovanje“ u Savskoj ulici ispred broja 66, kojem je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović požurio dati legitimitet.
Otada Milan Bandić ne miruje … „dela“ i uglavnom uspijeva. Istinabog tu i tamo mu podleti kao s izgradnjom crkve, a kasnije „uređenjem parka“ na Savici, premda ja osobno mislim da je i taj poraz samo privremen i da će opet pokušati.
Zanima me hoće li se ovim povodom oglasiti neko tijelo, neka stranka ili organizacija, znam da HHO, kao 1996. u slučaju Radija 101 to neće, pa pozvati Zagrepčane da masovno izađu na prosvjed i pruže otpor ustaštvu i ne dopuste promjenu imena trgu i spriječe daljnje fašističko i klerofašističko zagađivanje hrvatske javne i političke scene.
Kad će, ako ovim povodom neće!?
Evo i SDP-u prilike da makar i s ogromnim zakašnjenjem pokuša ispraviti bar dio onog zla kojemu je sam pridonio.
