Dvije ravnopravne Hrvatske, antifašistička i „blajburška“
Možete li zamisliti da neki njemački novinar od imena, u novinama od imena, onda kad njemačka kancelarka oštro i kritički progovori o nacističkoj prošlosti svoje zemlje prozivajući i osuđujući svaku pojavu ili svaki izgred neonacista, napiše da je ona svojim istupom teško uvrijedila nacističku Njemačku?
Naravno da ne možete zato što nacistička Njemačka ne postoji, promocija nacizma tamo, kao ni igdje drugdje, nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, a za negaciju holokausta se ide u zatvor.
Isto bih mogao napisati i da neki francuski visoki dužnosnik, predsjednik ili premijer, uvrijedi Višijevsku Francusku ili možda norveški uvrijedi Quislingovu Norvešku ili slovački premijer Tisovu Slovačku …
Nezamislivo, zar ne?
E ali u Hrvatskoj, ako ćemo vjerovati novinarki „Jutarnjeg lista“ Jeleni Lovrić, je to itekako moguće, ona se naime u svojoj kolumni „LINIJA ŽIVOTA“ pod naslovom:
„Protjerivanjem Tita podjele se ne brišu nego još više produbljuju, a Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je učinio i Milanović“ ne libi između ostalog napisati i ovo: „Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio blajburšku Hrvatsku …“ spočitavajući Milanoviću i ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu i drugdje.
Da se ne zajebavamo, ovo „blajburška Hrvatska“ je eufemizam koji Lovrićka rabi za „ustaška Hrvatska“ s time da se odmah mora postaviti pitanje kako to da u situaciji kad ne postoje ni nacistička Njemačka, ni Višijevska Francuska ni Quislingova Norveška, ni Tisova Slovačka, jednako kao ni Mussolinijeva Italija, postoji blajburška odnosno ustaška Hrvatska, zar ta Hrvatska, koja je bila sve prije nego država hrvatskog naroda, nije prestala postojati s bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke, jednako kao što su prestale postojati sve druge kvislinške tvorevine i od nacista oktroirani režimi?
I još nešto, možda bih ja to nekako i mogao „progutati“ da ne dolazi iz pera Jelene Lovrić, svojedobne muze Ivice Račana i njegove socijaldemokracije osmišljene u glavi Zdravka Tomca ili možda baš to čini Jelenu Lovrić „pročitanom“?
Da je stala na gornjem, čovjek bi možda i mogao reći da joj se omaklo, ali ona je uz mnoge druge sporne stvari u tekstu napisala i sljedeće: „Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima.“
Tko su to bili Titovi politički protivnici s kojima je on tako „brutalno obračunavao“, na koga to autorica misli?
Nadam se da ne misli na sve one zaostale džepove otpora i ustaške, četničke i balističke bande, od kojih je zadnja četnička likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.
Nadam se da ne misli ni na pristalice Rezolucije IB internirane radi „preodgoja“ na otoku Goli.
Ali niti na ustaške i druge emigrante s kojima se radi njihovog terorističkog djelovanja režim obračunavao jednako kao i svaki drugi sustav vlasti pa i u najdemokratskijim državama svijeta.
Njegovi politički protivnici bili su dostupni mu Milan Grol, Vlado Dapčević, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković … i nedostupni mu dr. Vladko Maček, nešto se ne sjećam brutalnog obračuna s njima.
Pa nije bilo brutalnog obračuna ni s protagonistima pobune seljaka u Cazinskoj krajini 1950.
Znam da će se odmah potegnuti jak argument u liku Andrije Hebranga, čija sudbina, odnosno smrt, nikad nije razjašnjena, samo oni koji nešto znaju, znaju da je Andrija Hebrang bio najžešći staljinist u vrhu KPJ. A onda opet nitko pa niti iz redova Titovih najžešćih osporavatelja nije nikad Tita dovodio u direktnu vezu s Hebrangovom smrću.
Koji su to onda „strašni poratni zločini i politički obračuni“ ili se možda nije smjelo kvislinge kažnjavati pa ni za holokaust i mnoge druge najmonstruoznije zločine za koje svijet zna?
Jel' pritom bilo i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova retalijacija i bezobzirne osvete? Naravno da je, ali ne više i ne drugačije nego su to radili pripadnici drugih pokreta otpora u Evropi, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA. S time da se, za razliku od potonjih, pripadnici JA ne mogu optužiti ni za pljačke ni za masovna silovanja.
Milana Grola sam spomenuo, on je bio glavni razlog zašto je u Jugoslaviji svako višestranačje zabranjeno, jer je Grol najavio da se njegova Demokratska stranka neće pridružiti NF-u i da će zatražiti reviziju odluka AVNOJ-a i poništenje zabrane povratku kralja u zemlju. Naravno da o tome nije moglo biti govora niti je Tito na to smio pristati.
Što se Mačeka i dobrog dijela vodstva HSS-a tiče, njega je „pokopao“ proglas upućen članstvu HSS-a kojim ga poziva na suradnju s ustaškim vlastima, što je za posljedici imalo da su se čitave jedinice Građanske i Seljačke zaštite priključile Ustaškoj vojnici.
Istini za volju i najveći broj Hrvata u redovima NOV i POJ bio je haesesovskih uvjerenja, samo nije se moglo zabraniti Demokratsku stranku u Srbiji, a dopusti rad HSS-u u Hrvatskoj.
Jelenu Lovrić ne smeta činjenica što ta njena „blajburška“, a zapravo „ustaška Hrvatska“ uopće ne bi smjela postojati u državi uspostavljenoj odlukama ZAVNOH-a, kojega se nije moglo zaobići pa se „ukotvio“ u preambuli Ustava RH.
Ako je pak u Hrvatskoj promocija ustaštva i samo ustaštvo, ta hrvatska inačica fašizma, legalno i ravnopravno sudjeluje u političkom životu zemlje, kao da antifašističke borbe i nije bilo i kao da fašizam u toj borbi nije oružano poražen, onda se time direktno pljuje na grobove svih onih preko pedeset milijuna ljudi koji su svoje živote u 2. Svjetskom ratu položili za svijet bez fašizma.
Ali aktualne HDZ-ovske vlasti u svojoj borbi „protiv svih totalitarizama“ nađoše baš boriti se protiv antifašizma, prethodno ga pripisavši komunistima i proglasivši ga zločinačkim, jer po njima ustaštvo i fašizam sudeći prema ponašanju vlasti i nisu izraz totalitarizma.
U tom HDZ-ovom pregalaštvu najpriležnije sudjeluju i „antifašisti“ poput Jelene Lovrić, ali i mnogih drugih, bez njih i njihove zdušne pomoći fašizma/ustaštva u Hrvatskoj bilo ne bi.
Naravno da ne možete zato što nacistička Njemačka ne postoji, promocija nacizma tamo, kao ni igdje drugdje, nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, a za negaciju holokausta se ide u zatvor.
Isto bih mogao napisati i da neki francuski visoki dužnosnik, predsjednik ili premijer, uvrijedi Višijevsku Francusku ili možda norveški uvrijedi Quislingovu Norvešku ili slovački premijer Tisovu Slovačku …
Nezamislivo, zar ne?
E ali u Hrvatskoj, ako ćemo vjerovati novinarki „Jutarnjeg lista“ Jeleni Lovrić, je to itekako moguće, ona se naime u svojoj kolumni „LINIJA ŽIVOTA“ pod naslovom:
„Protjerivanjem Tita podjele se ne brišu nego još više produbljuju, a Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je učinio i Milanović“ ne libi između ostalog napisati i ovo: „Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio blajburšku Hrvatsku …“ spočitavajući Milanoviću i ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu i drugdje.
Da se ne zajebavamo, ovo „blajburška Hrvatska“ je eufemizam koji Lovrićka rabi za „ustaška Hrvatska“ s time da se odmah mora postaviti pitanje kako to da u situaciji kad ne postoje ni nacistička Njemačka, ni Višijevska Francuska ni Quislingova Norveška, ni Tisova Slovačka, jednako kao ni Mussolinijeva Italija, postoji blajburška odnosno ustaška Hrvatska, zar ta Hrvatska, koja je bila sve prije nego država hrvatskog naroda, nije prestala postojati s bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke, jednako kao što su prestale postojati sve druge kvislinške tvorevine i od nacista oktroirani režimi?
I još nešto, možda bih ja to nekako i mogao „progutati“ da ne dolazi iz pera Jelene Lovrić, svojedobne muze Ivice Račana i njegove socijaldemokracije osmišljene u glavi Zdravka Tomca ili možda baš to čini Jelenu Lovrić „pročitanom“?
Da je stala na gornjem, čovjek bi možda i mogao reći da joj se omaklo, ali ona je uz mnoge druge sporne stvari u tekstu napisala i sljedeće: „Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima.“
Tko su to bili Titovi politički protivnici s kojima je on tako „brutalno obračunavao“, na koga to autorica misli?
Nadam se da ne misli na sve one zaostale džepove otpora i ustaške, četničke i balističke bande, od kojih je zadnja četnička likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.
Nadam se da ne misli ni na pristalice Rezolucije IB internirane radi „preodgoja“ na otoku Goli.
Ali niti na ustaške i druge emigrante s kojima se radi njihovog terorističkog djelovanja režim obračunavao jednako kao i svaki drugi sustav vlasti pa i u najdemokratskijim državama svijeta.
Njegovi politički protivnici bili su dostupni mu Milan Grol, Vlado Dapčević, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković … i nedostupni mu dr. Vladko Maček, nešto se ne sjećam brutalnog obračuna s njima.
Pa nije bilo brutalnog obračuna ni s protagonistima pobune seljaka u Cazinskoj krajini 1950.
Znam da će se odmah potegnuti jak argument u liku Andrije Hebranga, čija sudbina, odnosno smrt, nikad nije razjašnjena, samo oni koji nešto znaju, znaju da je Andrija Hebrang bio najžešći staljinist u vrhu KPJ. A onda opet nitko pa niti iz redova Titovih najžešćih osporavatelja nije nikad Tita dovodio u direktnu vezu s Hebrangovom smrću.
Koji su to onda „strašni poratni zločini i politički obračuni“ ili se možda nije smjelo kvislinge kažnjavati pa ni za holokaust i mnoge druge najmonstruoznije zločine za koje svijet zna?
Jel' pritom bilo i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova retalijacija i bezobzirne osvete? Naravno da je, ali ne više i ne drugačije nego su to radili pripadnici drugih pokreta otpora u Evropi, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA. S time da se, za razliku od potonjih, pripadnici JA ne mogu optužiti ni za pljačke ni za masovna silovanja.
Milana Grola sam spomenuo, on je bio glavni razlog zašto je u Jugoslaviji svako višestranačje zabranjeno, jer je Grol najavio da se njegova Demokratska stranka neće pridružiti NF-u i da će zatražiti reviziju odluka AVNOJ-a i poništenje zabrane povratku kralja u zemlju. Naravno da o tome nije moglo biti govora niti je Tito na to smio pristati.
Što se Mačeka i dobrog dijela vodstva HSS-a tiče, njega je „pokopao“ proglas upućen članstvu HSS-a kojim ga poziva na suradnju s ustaškim vlastima, što je za posljedici imalo da su se čitave jedinice Građanske i Seljačke zaštite priključile Ustaškoj vojnici.
Istini za volju i najveći broj Hrvata u redovima NOV i POJ bio je haesesovskih uvjerenja, samo nije se moglo zabraniti Demokratsku stranku u Srbiji, a dopusti rad HSS-u u Hrvatskoj.
Jelenu Lovrić ne smeta činjenica što ta njena „blajburška“, a zapravo „ustaška Hrvatska“ uopće ne bi smjela postojati u državi uspostavljenoj odlukama ZAVNOH-a, kojega se nije moglo zaobići pa se „ukotvio“ u preambuli Ustava RH.
Ako je pak u Hrvatskoj promocija ustaštva i samo ustaštvo, ta hrvatska inačica fašizma, legalno i ravnopravno sudjeluje u političkom životu zemlje, kao da antifašističke borbe i nije bilo i kao da fašizam u toj borbi nije oružano poražen, onda se time direktno pljuje na grobove svih onih preko pedeset milijuna ljudi koji su svoje živote u 2. Svjetskom ratu položili za svijet bez fašizma.
Ali aktualne HDZ-ovske vlasti u svojoj borbi „protiv svih totalitarizama“ nađoše baš boriti se protiv antifašizma, prethodno ga pripisavši komunistima i proglasivši ga zločinačkim, jer po njima ustaštvo i fašizam sudeći prema ponašanju vlasti i nisu izraz totalitarizma.
U tom HDZ-ovom pregalaštvu najpriležnije sudjeluju i „antifašisti“ poput Jelene Lovrić, ali i mnogih drugih, bez njih i njihove zdušne pomoći fašizma/ustaštva u Hrvatskoj bilo ne bi.
