Istru i Rijeku je oslobodila i matici zemlji priključila KC
Istru i Rijeku je oslobodila i matici zemlji priključila KC
Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.
S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Tako, ako bismo sudili prema onome što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović izgovorila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije koja je 25. 09. 2017. održana u nazočnosti mnogih uzvanika u Pazinu povodom proslave Dana te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, onda je Istru i Rijeku oslobodila i matici zemlji priključila KC, sve drugo i svi drugi sudionici bili su po njoj tek nevoljni suputnici na pobjedonosnom putu KC.
Dakle, ništa nisu učinili partizanski borci, ništa 4. Armija NOVJ, ništa Tito sa svojim dalekosežnim odlukama, nikome ništa ne znače one tisuće antifašističkih boraca poginulih u teškim borbama s Nijemcima za oslobođenje Rijeke, Istre, Trsta …? Po našoj predsjednici sve se događalo voljom KC, ponekog intelektualca ili samo od sebe, nigdje nema niti KPH/KPJ, samo msgr Božo Milanović, pokoji intelektualac i katolički kler.
Samo da je to istina, onda bi i Istra s Rijekom i Slovenskim primorjem i danas bili dio Italije.
Ma ne, nema nikakvog utjecaja KPH/KPJ u Istri, što mari što Pazinskim skupom predsjedava istaknuti revolucionar i član KPH, kasnije narodni heroj, Joakim Rakovac i što proglas „Istarski narode“ piše član KPH Ljubo Drndić, što istaknuti član KPH Jakov Blažević dolazi u Istru kako bi pomogao u organizaciji političkog života i vlasti!?
A Tito ispravno zaključuje da se pod parolom Tuđe nećemo – svoje ne damo oružjem treba od okupatora osloboditi i više od svojega da bi se na kraju u teškim pregovorima s MZ dobilo svoje.
Titove odluke i nastojanja niti mnogi u vrhovima KPJ i VŠ NOV i POJ tada nisu razumjeli („besmislene teške borbe za oslobođenje Rijeke“), nisu mogli shvatiti svu dalekosežnost Londonskog sporazuma iz 1915., mnogi u savezničkim redovima su smatrali da bi ono što je Italija tim sporazumom dobila, trebalo i poslije rata ostati u granicama Italije, neovisno o nacionalnom sastavu tamošnjeg stanovništva. A tako bi i bilo da JA nije i uz opstrukcije Saveznika, čiji cilj je bio da snage britanske 8. Armije zaposjednu ta područja, od okupatora oslobodila i zaposjela to područje.
Titov krajnji cilj je bilo uz Rijeku, Istru i Trst zaposjedanje cijele Furlanije i Julijske krajine, pa i uz moguće sukobe s britanskom 8. Armijom, kako bi se osvojila pozicija za kasnije pregovore koji su trebali u granice Slovenije/Jugoslavije donijeti i Trst i Goricu. U svojem naletu jedinice JA došle su na prilaze Veneciji, ali ih je žestoko Churchillovo protivljenje i Staljinov ultimativni zahtjev zaustavio u tom naumu.
Točno je da su se nove vlasti obratile i crkvenim vlastima u Istri s molbom da koristeći bogatu dokumentaciju i Matične knjige pomogne u pregovorima oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije kad je postalo jasno da će u tom procesu etnička pripadnost stanovništva biti presudna. Msgr. Božo Milanović i dio istarskog klera su se odazvali prethodno uvjetujući svoje sudjelovanje u radu Pariške konferencije tražeći od vlasti brojne ustupke, što nije kod vlasti a ni u narodu nailazilo na odobravanje.
Sve što se u to ratno i poratno vrijeme događalo u Istri i kako se tko ponašao, ostalo je u kolektivnom sjećanju Istrana, pa nije nikakvo čudo da su i na samo spominjanje presudnog doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni predstavnici antifašista žestoko negodovali.
Ukupno stanje u hrvatskom društvu navelo je predsjednika SABA, Franju Habulina, da između ostalog na svečanom skupu Pazinu između ostalog kaže i sljedeće:
"Danas su u Hrvatskoj u opasnosti i antifašizam i demokracija. Ne bi bilo dobro da val revizionizma ustaštva potopi sve ono što Hrvatsku je činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom. Svega ovoga moramo biti svjesni, naročito mlađe generacije, jer je na njima odgovornost da odrede kakva će Hrvatska biti sutra.“
Jel' to kao i zvižduci i negodovanje na sam spomen KC, kao i pljesak na spominjanje antifašističke borbe i klicanje Titu doprlo do svijesti hrvatske predsjednice, ostat će nepoznanica.
Ja osobno bih rekao prije da nije nego da je.
Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.
S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Tako, ako bismo sudili prema onome što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović izgovorila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije koja je 25. 09. 2017. održana u nazočnosti mnogih uzvanika u Pazinu povodom proslave Dana te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, onda je Istru i Rijeku oslobodila i matici zemlji priključila KC, sve drugo i svi drugi sudionici bili su po njoj tek nevoljni suputnici na pobjedonosnom putu KC.
Dakle, ništa nisu učinili partizanski borci, ništa 4. Armija NOVJ, ništa Tito sa svojim dalekosežnim odlukama, nikome ništa ne znače one tisuće antifašističkih boraca poginulih u teškim borbama s Nijemcima za oslobođenje Rijeke, Istre, Trsta …? Po našoj predsjednici sve se događalo voljom KC, ponekog intelektualca ili samo od sebe, nigdje nema niti KPH/KPJ, samo msgr Božo Milanović, pokoji intelektualac i katolički kler.
Samo da je to istina, onda bi i Istra s Rijekom i Slovenskim primorjem i danas bili dio Italije.
Ma ne, nema nikakvog utjecaja KPH/KPJ u Istri, što mari što Pazinskim skupom predsjedava istaknuti revolucionar i član KPH, kasnije narodni heroj, Joakim Rakovac i što proglas „Istarski narode“ piše član KPH Ljubo Drndić, što istaknuti član KPH Jakov Blažević dolazi u Istru kako bi pomogao u organizaciji političkog života i vlasti!?
A Tito ispravno zaključuje da se pod parolom Tuđe nećemo – svoje ne damo oružjem treba od okupatora osloboditi i više od svojega da bi se na kraju u teškim pregovorima s MZ dobilo svoje.
Titove odluke i nastojanja niti mnogi u vrhovima KPJ i VŠ NOV i POJ tada nisu razumjeli („besmislene teške borbe za oslobođenje Rijeke“), nisu mogli shvatiti svu dalekosežnost Londonskog sporazuma iz 1915., mnogi u savezničkim redovima su smatrali da bi ono što je Italija tim sporazumom dobila, trebalo i poslije rata ostati u granicama Italije, neovisno o nacionalnom sastavu tamošnjeg stanovništva. A tako bi i bilo da JA nije i uz opstrukcije Saveznika, čiji cilj je bio da snage britanske 8. Armije zaposjednu ta područja, od okupatora oslobodila i zaposjela to područje.
Titov krajnji cilj je bilo uz Rijeku, Istru i Trst zaposjedanje cijele Furlanije i Julijske krajine, pa i uz moguće sukobe s britanskom 8. Armijom, kako bi se osvojila pozicija za kasnije pregovore koji su trebali u granice Slovenije/Jugoslavije donijeti i Trst i Goricu. U svojem naletu jedinice JA došle su na prilaze Veneciji, ali ih je žestoko Churchillovo protivljenje i Staljinov ultimativni zahtjev zaustavio u tom naumu.
Točno je da su se nove vlasti obratile i crkvenim vlastima u Istri s molbom da koristeći bogatu dokumentaciju i Matične knjige pomogne u pregovorima oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije kad je postalo jasno da će u tom procesu etnička pripadnost stanovništva biti presudna. Msgr. Božo Milanović i dio istarskog klera su se odazvali prethodno uvjetujući svoje sudjelovanje u radu Pariške konferencije tražeći od vlasti brojne ustupke, što nije kod vlasti a ni u narodu nailazilo na odobravanje.
Sve što se u to ratno i poratno vrijeme događalo u Istri i kako se tko ponašao, ostalo je u kolektivnom sjećanju Istrana, pa nije nikakvo čudo da su i na samo spominjanje presudnog doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni predstavnici antifašista žestoko negodovali.
Ukupno stanje u hrvatskom društvu navelo je predsjednika SABA, Franju Habulina, da između ostalog na svečanom skupu Pazinu između ostalog kaže i sljedeće:
"Danas su u Hrvatskoj u opasnosti i antifašizam i demokracija. Ne bi bilo dobro da val revizionizma ustaštva potopi sve ono što Hrvatsku je činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom. Svega ovoga moramo biti svjesni, naročito mlađe generacije, jer je na njima odgovornost da odrede kakva će Hrvatska biti sutra.“
Jel' to kao i zvižduci i negodovanje na sam spomen KC, kao i pljesak na spominjanje antifašističke borbe i klicanje Titu doprlo do svijesti hrvatske predsjednice, ostat će nepoznanica.
Ja osobno bih rekao prije da nije nego da je.
