Plenkoviću, okani se „uredovanja“ po BiH

Plenkoviću, okani se „uredovanja“ po BiH

Ili od Plenković: „Presuda je neprihvatljiva!“ 29. 11. 2017. do Plenković: „Hrvatska poštuje presudu!“ 04. 12. 2017.

„U ime hrvatske vlade i naroda ispričavam se svim žrtvama, svim građanima i vlastima BiH zbog pogrešne Tuđmanove politike koju je prema BiH provodio, a dijelom je i nastavile provoditi i posttuđmanovske hrvatske vlasti, prvenstveno kroz HDZ BiH i HR HB.“

Priznajte da biste bili sretni da je to naš predsjednik vlade učinio, svjesni kao i ja da on to učiniti neće, a neće zato što nije državnik.

Mogla bi to učiniti i predsjednica Republike, ali ni ona to neće zato što nije državnica.

Naime posttuđmanovske vlasti su povremeno više ili manje odstupale od Tuđmanove politike, ali nikad kad je u pitanju bila politika prema BiH, koju nisu određivale niti isprike Stipe Mesića, Ive Josipovića ili Vesne Pusić, zato jer se iz redova HDZ-a se nikad nitko nije ispričao. Svi su prema BiH vodili nakaradna politiku uzrokovanu nakaradnim tumačenjem Ustava RH zlorabeći stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:

„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“

Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevno iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.

Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.

Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Pa i danas predsjednik hrvatske vlade landra po BiH kao po vlastitoj državi zaobilazeći Sarajevo.

Nepravomoćne presude izrečene HR HB šestorci prije četiri i pol godine su u RH i vlasti i opozicija prilično olako shvatile. Nije bilo nikakve histerije, rečeno je, valjda pod dojmom pravomoćne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, tek da su presude nepravomoćne, očekujući valjda da će nakon žalbenog postupka i u ovom slučaju biti izrečene oslobađajuće presude.

Dakle, poslije izricanja presude šestorici nekadašnjih najviših glavešina HR HB izostala je u RH histerična reakcija predstavnika vlasti, ali i opozicije, a ni predstavnici udruga s konopca i konca se baš nisu “pretrgli” u osudama “tog političkog suda”, koji je to naglo prestao biti poslije izricanja pravomoćnih oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču.

Najčešći komentar je upravo bio da presude nisu pravomoćne.

To je bio najbolji znak da u Hrvatskoj nisu razumijevali baš ništa ili pak samo nisu htjeli razumjeti išta iz pravomoćnih oslobađajućih presuda izrečenih Gotovini i Markaču, pa i nakon pojašnjenja što te presude znače, a što one ne znače, koju je dao sam predsjedavajući Žalbenog vijeća i predsjednik ICTY Theodor Meron, hrvatska politička nomenklatura, zatvara oči i neovisno o formalnoj stranačkoj pripadnosti mahnito kreće putem „povratka Tuđmanu“ i stala ubrzano „okivati“ Hrvatsku u tuđmanoliku broncu.

Doslovno nitko da se sjeti da proanalizira optužnicu protiv Gotovine i Markača niti obrazloženje Theodora Merona, euforija poslije „hrvatske pobjede nad ICTY“ bila je prejaka da bi se još tko išao baviti nepravomoćnim presudama, a pogotovo pažljivije proučiti njihova obrazloženja.

A da se tkogod i usred tog “stvaralačkog zanosa”, “povratka Tuđmanu” i podizanja spomenika njemu u čast, potrudio proučiti nepravomoćnu osuđujuću presudu šestorici prvaka HR HB, vidio bi da je ta presuda prema mogućim implikacijama vrlo značajna, zato što se u toj presudi navodi i postojanje UZP i zlih namjera Tuđmanovog režima prema susjednoj BiH, ali i poimenično nabrajanje F. Tuđmana, G. Šuška, J. Bobetka i M. Bobana, kao pokretačke snage UZP-a.

To znači da je sud utvrdio da je Tuđmanov režim izvršio agresiju na BIH dajući muslimansko-hrvatskom ratu u toj državi međunarodni karakter, što opet znači, ako tu kvalifikaciju prihvati i Žalbeno vijeće, a danas vidimo da ju je prihvatilo, da svaki čovjek koji je bio žrtva “hrvatske agresije” ili se bar tako osjeća, može i tužiti RH i od nje zahtijevati obeštećenje. Dakle ne radi se samo o trajnom gubitku ugleda zemlje proglašene agresorom, već i o vrlo izvjesnim osjetnim materijalnim gubicima kroz isplatu odšteta prema tužbenim zahtjevima brojnih oštećenika.

Dobro, lupetalo se i onda kako “UZP nije postojao”, kako “Tuđmanu napamet padalo nije dijeliti BiH”, kako je “HR HB formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH” … i druge laži slične tima.

O da, u korist Tuđmanove dobronamjernosti prema BiH i njegovog zalaganja za njenu cjelovitost koristili su se zaista „umni“ argumenti (koristila ih je i obrana optuženih pred Raspravnim vijećem Haaškog suda, ali i kasnije u žalbenom postupku):

Tvrdnja 1:

Tuđman se zalagao za osamostaljenje BiH i kroz upućivanje BiH Hrvata da izađu na referendum o osamostaljenju BiH i glasaju “za”!
Istina je da je Tuđman ispočetka, u okviru svojeg stava da je BiH neprirodna i neodrživa tvorevina, koja samim time i nema pravo ne samo na državnost, nego ni na postojanje u bilo kakvom obliku, zastupao tezu da Hrvati, poput bosanskih Srba ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, a onda ga je netko pametniji od njega podučio da u tom slučaju BiH ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, čime i “stvaranje Hrvatske” u “banovinskim granicama” pada u vodu. Tek tada se navrat-nanos tamošnje Hrvate, već gotove da ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, počinje “preodgajati” tako da na referendum izađu u što većem broju i zajedno s Muslimanima glasaju za osamostaljenje BiH.

Tvrdnja 2:

RH je naoružavala A BiH!
Istina je da je najveći dio oružja i vojne opreme za A BiH, mahom iz muslimanskih zemalja, dolazio preko Hrvatske, jako mali dio je dolazio direktno uglavnom na tuzlanski aerodrom. Od oružja namijenjenog A BiH, Hrvatska je zadržavala oko 25 % kao stanoviti “ušur”, a ostatak je putem HVO (sic!) dostavljan A BiH, s time da je HVO za sebe zadržavao oko polovice toga oružja, tako da je u ruke A BiH pristizalo svega oko 40 % od oružja koje joj je bilo namijenjeno. Pa tko je onda koga naoružavao?

Tvrdnja 3:

RH je prihvatila i zbrinjavala preko milijun izgnanika i izbjeglica iz BiH!
Istina je da je RH prihvaćala te izgnanike i izbjeglice iz BiH, ali ih i munjevito transferirala u treće zemlje, nastavljajući primati humanitarnu pomoć kao da su svi ostali na njenoj skrbi, a u Hrvatskoj su mahom ostali oni Hrvati koji su svojevoljno napustili prostore koji su prema Tuđman-Miloševićvom dogovoru trebali pripasti Srbima ili Muslimanima ili ih je HVO otamo nasilu iselio ili su pak prognani od strane Srba ili Muslimana … Te Hrvate trebalo je naseliti na ona područja u Hrvatskoj s kojih su već bili ili će tek biti potjerani Srbi.

Neki ranjeni pripadnici A BiH jesu liječeni u hrvatskim bolnicama.

Tvrdnja 4:

HR HB je formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH!
Istina je da bi jednako nesuvisao bio onaj tko bi tvrdio da je iz istog razloga formirana i RS ili da je i formiranje tzv. RSK na teritoriju RH bilo u cilju očuvanja cjelovitosti RH.

Područje na kojemu se Tuđmanov režim posebno istaknuo je “dostava” većeg broja mudžahedina koji su svi ušli preko Hrvatske i završili u BiH nerijetko opskrbljeni hrvatskim dokumentima. Cilj je bio kompromitirati Muslimane kao islamske fundamentaliste, a onda ih radi sklonosti “džihadlija” činjenju zločina, prokazati i kao potpuno inkompatibilne s modernom Evropom namjenjujući im “zemljicu Bosnu” kao svojevrsni “muslimanski kužni otok” u “kršćanskom moru”.

Ali tu je Franjo Tuđman koji će te i takve BiH Muslimane “uvesti u Evropu”, jer oni bi se bez njegovog vodstva na tom putu izgubili, kao što se izgubi svatko tko traži nekakav suvisli smisao u njegovim “Bespućima”.
Itd., i t. sl.

Dakle, držim da je najveću ulogu pri izostanku histerije poslije izricanja nepravomoćne presude uz samozavaravanje činilo preinačenje nepravomoćne osuđujuće presude u slučaju Gotovine i Markača u pravomoćnu oslobađajuću nakon provedenog žalbenog postupka, pa nas se kao tješilo da se radi tek o nepravomoćnim presudama, sugerirajući da će i u ovom slučaju u žalbenom postupku “Hrvatska biti oslobođena” iako joj nitko nije ni sudio niti je osudio bilo nepravomoćno bilo pravomoćno. Ali tuđmanoidi ne znaju drugačije nego umjesto optuženika za počinjenja zločina s hrvatske strane, na optuženičku klupu uporno gurati Hrvatsku poistovjećujući je s optuženikom. Jer Tuđman je Hrvatska, jer Gotovina i Markač su Hrvatska jer …
E pa nisu!

Moje osobno mišljenje je da se šestorku iz HR HB nije smjelo ni uspoređivati, a kamo li poistovjećivati s Gotovinom i Markačem, čija pravomoćna oslobađajuća presuda ne znači da zločina, pa ni UZP-a, nije bilo, niti da su Gotovina i Markač nevini, već samo da njihova krivica, izvan razumne sumnje, nije dokazana za (ne)djela za koja su bili optuženi, jer Meronovo pojašnjenje oslobađajuće presude sugerira da bi uz drugačije koncipiranu optužnicu i Gotovina i Markač, a bogami i Čermak teško izbjegli osuđujuće presude. Ali oni definitivno nisu krivi za ono što su radili Tuđman, Šušak i Bobetko, a za ta nedjela su bili optuženi.

Dok su Gotovina i Markač pripadali tek nekakvom trećem “hijerarhijskom ešalonu”, oni nisu niti kreirali politiku, nisu ni o čemu odlučivali, niti u ime RH s bilo kime i o bilo čemu pregovarali, dotle šestorka iz HR HB predstavlja njen sam politički i vojni vrh. Oni su i sudjelovali u kreiranju politike, pa i UZP-a, oni su i odlučivali i sudjelovali u ime HR HB u brojnim pregovorima.

Tada se braneći neobranjivo javio i Mate Granić, zvan “očenašek”, ministar vanjskih poslova RH u inkriminirano vrijeme, da pojasni kako su se i njegov politički mentor i on upravo zalagali za samostalnu i cjelovitu BiH, zaboravljajući pritom svoju histeričnu vrisku o “federaciji i konfederaciji” koja je upućivala na sve samo ne na njenu cjelovitost i samostalnost.

O da, zaboravljajući i kako je navrat-nanos zatvarao dotad “nepostojeće” logore za muslimane i druge nehrvate i povlačio HV iz BiH, jer su prijetnje uvođenja sveobuhvatnih sankcija Hrvatskoj bile vise nego nedvosmislene.

I sad što je, tu je, poslije provedenog žalbenog postupka „sijevnula“ je pravomoćna osuđujuća presuda, kojom je Žalbeno vijeće gotovo u potpunosti potvrdilo odluku Raspravnog vijeća uvažavajući tek neke marginalne navoda iz žalbenih podnesaka, koje ali nisu imale značajnijeg odjeka ni na visinu kazne niti na obrazloženje presude.

I sad se protiv Haaškog suda i nepravednih presuda u Hrvatskoj i u HR HB, koja nikad nije prestala postojati, diže kuka i motika, hrvatska vlast u histeriji prednjači, ali i neki iz opozicije ne posustaju. Te vlasti su tek poslije izricanja pravomoćnih presuda postale svjesne svih mogućih implikacija koje su se poslije izricanja nepravomoćnih presuda zanemarivale ili im se nije pridavao značaj. Pa će se poći od toga se presuda ne priznaje i da će se tražiti njeno ukidanje kroz postupak revizije, da bi se ipak shvatilo da tu nema ne priznavanja sudskog pravorijeka, pa se presuda priznaje, ali se i dalje najavljuje njena revizija, kao da to pokreće država, a ne netko od optuženih/osuđenih.

Umjesto da u Hrvatskoj na političkoj i društvenoj sceni postanemo svjesni sve malignosti i nakaznosti Tuđmanovog režima, pa iskoristimo ovu presudu kao izvrsnu podlogu za provedbu cjelovite detuđmanizacije, a s njom i deustašizacije i sekularizacije hrvatskog društva, hrvatske vlasti svojim činjenjem i najavama daljnjih aktivnosti ponovo će se obranom neobranjivoga lomiti u guranju Hrvatske u svađu sa susjedima i na optuženičku klupu suda povijesti.

U Hrvatskoj bismo se morali što prije, a trebali smo se već odavno, distancirati i od Tuđmana i od tuđmanizma, a ne se pozivati na njega niti mu podizati spomenike, zato što svaka pa i najdobronamjernija analiza perioda koji je proveo na čelu hrvatske države pokazuje da je svojom nesuvislom vladavinom, a ona je bila posljedica njegove maligne osobnosti, samo donosio zlo i sramotio i hrvatski narod i državu.