Umijeće mogućeg kroz umijeće nemogućeg
Vučiću, uzalud ti trud!
Za politiku kažu da je zanat, drugi najstariji u ljudskom rodu, kažu i da je politika umijeće mogućega, osim u Hrvatskoj, u nas je to pokušaj umijeća nemogućeg, takvom ju je učinio Franjo Tuđman, koji je i diplomaciji umjesto „finog veza“ dao karakter momačkog nadmetanja, pregovore svodio na pokušaj prevare, a sporazume potpisivao s figom u džepu.
Zanimljivo je da su to „umijeće“ od Tuđmana prihvatili gotovo svi koji su se u Hrvatskoj u politici ili diplomaciji okušali.
To „umijeće“ podrazumijeva neprekidno „deranje vlastite koze“, potpuno nepoznavanje prilika i društvenih odnosa koji vladaju u državi sa čijim se predstavnicima razgovara ili pregovara. To je glavno ishodište svih nesporazuma i sporova sa svim našim susjedima, jer nema gore stvari nego potpuno ignorirati stavove i polaznu poziciju sugovornika.
Naši pregovarači jednostavno ne dopuštaju da njihovi sugovornici iz drugih država o konkretnim pitanjima i problemima imaju drugačije mišljenje od njih. Kako li to samo smiju!?
Da je tome tako, pokazalo se i prilikom posjete predsjednika R Srbije Aleksandra Vučića, kojega su gotovo svi na hrvatskoj političkoj sceni, osim predsjednice RH, uglavnom percipirali kao neprijatelja, umjesto da su ga dočekali s pretpostavkom da je predsjednik susjedne države došao u posjet Hrvatskoj s dobrim namjerama i da je u razgovorima koje je vodio s hrvatskim dužnosnicima i kardinalom Bozanićem bio iskren. Jel' je ili nije, pokazat će vrijeme i to relativno brzo, vidjet će se koje će političke odluke donositi i koje poteze povlačiti u cilju ostvarenja onoga što je obećavao.
Naravno isto vrijedi i za hrvatsku stranu.
Ali hajde da vidimo koji to problemi muče hrvatsku politiku i diplomaciju kad je Srbija u pitanju, jer se bojim da to nitko iz redova tog establishmenta nije shvatio ni nakon opetovanih Vučićevih obrazloženja kako „mi i vi neke stvari, a pogotovo one koje su se dogodile u bliskoj prošlosti percipiramo drugačije i tu se neće ništa promijeniti“, eksplicite spominjući pritom odnos prema „Oluji“ i Alojziju Stepincu.
I sad, bar kad je „Oluja“ u pitanju, što to ovim našim padavičarima nije jasno, kad Vučić kaže: „Vi „Oluju“ slavite kao pobjedu i mi to razumijemo, ali mi taj dan doživljavamo kao dan tuge.“
Ne, mi nećemo reći da mi razumijemo da Srbi na dan kad mi slavimo „Oluju“ tuguju, naša politički nepismena bulumenta smatra da bi i Srbi trebali slaviti s nama i to ne samo Srbi u Hrvatskoj nego i oni u Srbiji. I još se ljutimo kad oni to neće. A neće, po meni je i samo takvo očekivanje i traženje i više nego blesavo. Dakle pametan hrvatski političar bi to trebao znati, ostaviti to takvim kakvo je i ne čačkati po tome tražeći da druga strana prihvati nešto što ona prihvatiti ne može.
Još je luđe od Srba tražiti i očekivati da prihvate Alojzija Stepinca kao sveca.
Nadalje u Srbiji nema gotovo nikoga tko Srbiju doživljava kao agresora u ratu u Hrvatskoj, za njih je rat u Hrvatskoj započela Tuđmanova paravojska i vodila ga s JNA, pobuna Srba u Hrvatskoj za njih je bila opravdana, a izbila je kao posljedica diskriminatorne politike Tuđmanovog režima, pa tražiti od predsjednika Srbije da se ispriča radi srbijanske agresije je čista ludost, nitko otamo neće ići dalje od isprike kako ju je svojedobno formulirao i izrekao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić.
Nema Srbina u Srbiji koji će Domovinski rat prihvatiti takvim, za njih se radi o ratu izazvanom nasilnom hrvatskom secesijom.
„Oluja“ će za njih, čak i da nije bilo onog silnog uništavanja imovine i infrastrukture i zločina nad civilima, uvijek biti egzodus Srba iz Hrvatske.
Za njih su logori u Srbiji bili zarobljenički sabirni centri koje je uspostavila i kontrolirala JNA.
Ovo što sam napisao je neprijeporna istina, tako u Srbiji „dišu“, neke od njihovih stavova i nije baš teško braniti, a dok je tome tako bit će besmislen i svaki hrvatski ili bosanski zahtjev za isplatom ratne odštete.
Navedeno bi hrvatski političari i diplomati morali znati, pa sa srbijanskim partnerima rješavati pitanja koja su rješiva, poput pitanja položaja hrvatske manjine u Srbiji, pitanje teritorijalnog razgraničenja, traganja za nestalima, pitanja sukcesije, povrata kulturnih dobara i dokumentacije, suđenja za u ratu počinjene zločine, unaprjeđenja gospodarske suradnje … a ne se iscrpljivati na temama o kojima ne samo da imamo oprečna stajališta, nego će ta stajališta takvima ostati trajno.
Inzistiranje novinara hrvatskih medija da se Aleksandar Vučić ispriča za riječi izgovorene prije 23 godine u Glini, za mene su također kontraproduktivna, jer u to doba Aleksandar Vučić ni o čemu u Srbiji nije odlučivao, a i daleko žešća retorika Vojislava Šešelja urodila je oslobađajućom presudom na suđenju pred Haaškim sudom.
Pravo je pitanje, imamo li mi uopće pravo od hrvatske politike očekivati da išta od tih neprijepornih stvari shvati i razumije?
Bojim se da ne, jer to čak ni Vesna Pusić ne razumije, sudeći bar prema onome što je izjavila za N1, očekujući od Aleksandra Vučića ispriku bar poput one Willyja Brandta za sva zla koje je počinio nacistički režim.
Dakle radi se o stvarima koje nisu, čak kad bi hrvatske interpretacije bile točne, ni iste, ni jednake ni slične da bi ih se uopće moglo uspoređivati i na njih se pozivati. Nacistički zločini i dvojbena hrvatska interpretacija „(veliko)srbijanske agresije“ je isto? Ma hajte, molim vas.
VRO „Oluja“, „čista k'o suza“, ma hajte, molim vas.
Iako odnosi sa Srbijom jesu najbremenitiji problemima, ništa bolje stanje nije ni sa drugim susjedima.
Kako, primjerice, Slovenija može imati svoje stajalište o granici i kako se uopće usudi pozivati na stečeno pravo pristupa otvorenom moru?
Ili što BiH ima tražiti da se prije početka gradnje Pelješkog mosta riješi pitanje razgraničenja na moru i pristupa BiH otvorenom moru.
Pobjednički hrvatski političari će im reći što smiju a što ne smiju i kakve stavove uopće smiju zauzimati i koje pozicije braniti. U protivnom, neće biti dobro.
