Još jedan predsjedničin promašaj ili državnički potez par excellence
Evo, jučer, 22. 03. 08. na skupu 28 vrhunskih policijskih istražitelja i forenzičara, koje odmila zovu šefovima država ili vlada zemalja članica EU, nakon dugotrajne i vrlo minuciozno provedene istrage koja se sastoji od izjave premijerke VB Therese May, nedvojbeno je utvrđeno da su bivši britanski špijun u RF, inače pukovnik obavještajne zajednice, Sergej Skripal i njegova kćerka Julija, otrovani u Salisburyju 04. 03. 2018., navodno nervnim bojnim otrovom „novičok“, razvijenom u bivšem SSSR-u, a da je za trovanje odgovorna i kriva RF.
Theresa May je navodno pred svoje kolege u EU iznijela nedvojbene dokaze za svoju tvrdnju, gotovo ravne onima koji je svojedobno iznio Tony Blair čekićajući o ogromnim iračkim stokovima nedopuštenog kemijskog i biološkog oružja, što je rezultiralo invazijom Iraka i praktičkim uništenjem te države. A nikad niti miligram kemijskih ili bioloških agensa nije pronađen na teritoriju Iraka. Tony Blair se iračkom narodu nikad nije ispričao za svoje laži kojima mu je priskrbio velike patnje.
Nekako mi se ovo čini kao da u slučaju trovanja nekog cijanidom okrivimo Nijemce, jer je IG Farben razvio proizvodnju i proizvodio cijanide pod imenom Zyklon B.
Ovim tvrdnjama Theresa May pokušava prikazati predsjednika Putina i ruske vlasti kao maloumne, jer bi ubojstvom nekoga tko za RF više ne predstavlja nikakvu opasnost, vrlo vjerojatno doveli u pitanje normalno odvijanje Svjetskog prvenstva u nogometu. Situacija pomalo podsjeća na ono suludo američko čekićanje uoči održavanja Olimpijskih igara u Moskvi 1980. što je rezultiralo zapadnjačkim bojkotom igara.
E sad, predsjedniku Putinu je na izboru za predsjednika RF čestitao J.-C. Juncker, predsjednik EK, ali ne i Donald Tusk, predsjednik VE, Poljak, smjerni katolik … valjalo bi ga pitati zašto nije.
Hrvatska predsjednica, poznata po dvojbenim izjavama i potezima, pozivom Vučiću konačno povlači dobar državnički potez, slijedi njeno ludovanje po Argentini za svaku osudu, a onda nenadano opet povlači državnički potez po meni za svaku pohvalu, čestita predsjedniku Putinu na izboru i poziva ga u uzvratni posjet Hrvatskoj.
I sad na scenu stupa gromada političkog ničeg, saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin, „pere“ u sabornici predsjednicu RH radi njene argentinske epizode, a onda se s posebnim bijesom okomljuje na nju, radi čestitke Putinu, a posebno radi upućenom mu pozivu da posjeti Hrvatsku.
Zašto mislim da RF nije umiješana u taj pokušaj ubojstva?
Prvo, Skripal je prije nego je otkriven već odao sve što je znao, tako da je on već počinio štetu koju je mogao počiniti, tako da je on je što se njih tiče „potrošen“, kako i sami kažu. Jednostavno ne vjerujem da bi radi „potrošenog“ agenta išli riskirati puno toga, vjerojatno proširenje sankcija, ali i prestižno Svjetsko prvenstvo u nogometu.
Drugo, da su to željeli, imali su priliku likvidirati Skripala gotovo kad god su htjeli i kako god su htjeli, a nisu, pametnima i to puno govori.
Treće, RF nije bila prijetnja miru, zato jer je jedino mir omogućavao Putinu da sredi ono kaotično stanje u kakvom je Jeljcin ostavio RF.
Četvrto, svatko pametan zna da RF nije izazvala ni ukrajinsku krizu, nego da je ona izazvana pregalaštvom CIA i drugih službi sa Zapada, pa uz CIA, MI6, DSG, BND, posebno one poljske, instrumentaliziranjem „Desnog sektora“ kako bi tobože demokratizirali Ukrajinu, a zapravo omogućili NATO-u dolazak na granice RF i time gotovo potpuno okružili RF sa zapadne strane. Da u Belarusu nema Lukašenka vrlo vjerojatno bi i u tu državu penetrirali i „demokratizirali“ je prema njihovim dobro znanim receptima. Ponašanje RF u ukrajinskoj krizi je iznuđeno, ali je i kroz aneksiju Krima RF pokazala svoju odlučnost i to da zna što hoće i kako će to ostvariti.
Da, ja mislim da je ova optužba protiv RF, radi pokušaja trovanja isluženog dvostrukog agenta, izmišljena kako bi se RF dodatno pritisnulo jer sankcije Zapada izrečene radi tobožnje ruske odgovornosti za ukrajinsku krizu nisu niti izdaleka polučile uspjeh, nisu bacile RF na koljena, nisu je ni očekivano uzdrmale kao niti poziciju predsjednika Putina.
A ako sam ja u pravu, onda je predsjednica RH povukla pravi potez, neovisno o podilaženjima predsjednika Vlade i njegovog pristajanja uz već spomenutih 27 vrhunski policijskih istražitelja i forenzičara, odmila zvanih šefovi država ili vlada članica EU .
Hrvatsku predsjednicu će Plenković pokušati slomiti i dezavuirati, pa i uz pomoć ovakvih „bardova“ hrvatske političke misli iz opozicije, kakav je već spomenuti Peđa Grbin, kojemu će se sasvim sigurno pridružiti Joško Klisović i još neki.
Ponukan događanjima u Ukrajini objavio sam nekoliko, priloga pod naslovom „„Demokratizacija Ukrajine“, koje prilažem samo kao ilustraciju moji stavova:
Protiv struje [21.02. 2014.]
Pretpostavljam da bi danas mnogi Iračani poželjeli, kad bi to bilo moguće, pobjeći iz ove "demokracije" i "sigurnosti" koje su im donijele američke bajunete, u diktaturu i nesigurnost Sadamovog vremena.
Scenarij je uvijek isti, u državama u kojima se vlasti trude voditi nekakvu nezavisnu politiku, ali su i demokratski instituti, ruku na srce, deficitarni, potiču se one snage koje su sklone nasilju i nasiljem se dokopati vlasti, a da narodu i državi objektivno niti mogu niti znaju pružiti bilo kakav boljitak.
Srušiti neposlušne preferiranim stranim gazdama je primarni cilj.
Te skupine se naoružavaju i obučavaju za sukobe sa snagama reda, a potom ih se proziva opozicijom, pa iako je potpuno jasno da ekstremisti i militanti koji napadaju snage reda, i ruše i uništavaju sve pred sobom, nisu nikakva opozicija.
Za nasilje se uporno optužuje režim i to na način kao da je režim iz čista mira poslao policiju da provodi nasilje nad vlastitim narodom.
Zanimljivo je da niti jedan "opozicijski" prvak nije osudio nasilničko ponašanje "opozicionara", već orkestrirano napadaju režim i predsjednika Viktora Janukoviča, koji bi valjda bio pravi jedino da odmah preda vlast "opozicionarima", koji tobože prizivaju izbore, kao da Viktor Janukovič nije ne tako davno pobijedio na slobodnim izborima.
U slučaju Ukrajine, gdje se tobože radi o silnoj želji ukrajinskog naroda i težnji za članstvom u EU, EU je, a posebno Njemačka, a bogami ni Poljska nije nevina, umjesto da materijalno i na druge načine pomogne Ukrajini, pribjegla poticanju pobune, pardon opozicijske borbe.
Cilj u uvodu spomenutih "humanitarnih" organizacija je, kao u slučaju bivše SFRJ najvjerojatnije krvavim građanskim ratom srušiti režim i raskomadati zemlju.
Nitko ne obraća pažnju na to da "proeuropski prosvjednici" vjerojatno u Ukrajini ne čine većinu, kao i da je Ukrajina energetski gotovo potpuno ovisna o Rusiji, koja joj je jedina pružila tvornu i opipljivu pomoći i to vjerojatno ne samo iz razloga što želi zadržati svoj politički utjecaj u toj zemlji, već i radi toga što u Ukrajini etnički Rusi čine više od 17 % stanovništva.
Rusi u Ukrajini, iako su u statusu "značajne manjine", nemaju političku autonomiju, što će se u slučaju krvavog raspleta vjerojatno mijenjati i to na način da, ostanu li u državnom okviru Ukrajine, ostvare stanovitu političku i fiskalnu autonomiju, ili se čak i odcijepe od Ukrajine.
Zasad su Rusi u Ukrajini mirni, doduše zna se da oni pružaju podršku Janukoviču, ali ne sudjeluju ni u kakvim sukobima.
Ali dobro, recimo da Janukovič pristane i raspiše prijevremene parlamentarne izbore, pa da i odstupi, a na tim izborima "opozicija" i opet bude poražena, hoće li onda priznati rezultate tih izbora ili će i opet početi s nasiljem?
Iz Rusije se zasad čuju pomirljivi tonovi, premda se Janukoviču sugerira da postupi energičnije, spriječi nasilničko ponašanje i prestane biti "otirač" za cipele "opozicionerima“
.
Sam predsjednik Putin se vjerojatno prije završetka OI u Sočiju neće intenzivnije angažirati i poduzimati političke i druge inicijative u cilju smirivanja stanja u Ukrajini, a niti suprotstavljati EU i njihovim u suštini proturuskim inicijativama.
Međutim kad OI završe za očekivati je Putinov jasan i čvrst stav o stanju u Ukrajini, gdje će se kao i u slučaju Sirije jasno staviti do znanja da Rusija zna koji su ulozi i kakvu igru EU i Ameri igraju u Ukrajini, s jednim jedinim ciljem da se spriječi njeno približavanje Rusiji ne pitajući za cijenu koju bi ukrajinski narod trebao platiti.
A što rade nedotupavne hrvatske vlasti?
Odmah, vjerojatno i opet na štetu Hrvatske, kao u slučaju Sirije, kreću dokazivati svoju „pravovjernost“, svrstavajući se preglasno i potpuno nepotrebno na stranu ukrajinske „proeuropske oporbe“, što što kod Putina neće proći nezapažano, a očekujemo da Rusija investira u Hrvatskoj.
Ali dobro, ako smo jednako nepotrebno pristajući uz svjetske „humanitarce“ i „borce za demokraciju“ u Siriji najvjerojatnije zauvijek izgubili naftna polja, čija se vrijednost procjenjuje na stotinjak milijardi USD, možemo mi i bez potencijalnih ruskih investicija.
Naprijed naši!
Protiv struje [02.03. 2014.] „„Demokratizacija Ukrajine“ II
Koje su saveznike ti „demokratizatori“ našli u Ukrajini, uz čiji su to angažman krenuli „oslobađati“ Ukrajinu od „nenarodnog“ režima i „demokratizirati“ je?
Njemačka, za koju se kao i kod razbijanja Jugoslavije usudim reći da je djelovala najupornije i ohrabrivala potomke nacističkih saveznika iz 2. Svjetskog rata u Ukrajini, forsirajući rušenje vlasti, koja se istinabog nije baš mogla dičiti demokratičnošću, ali je na vlast došla poslije pobjede na izborima.
Tako su prvenstvenim „pregalaštvom“ Njemačke ukrajinski nacional-šovinisti prozvani „proeuropskom opozicijom“ koja je potom bila podsticana i materijalno pomagana u procesu generiranja nereda i nasilnog svrgavanje vlasti.
Te „opozicijske“ snage su već u trenutku razdruživanja SSSR-a i osamostaljenja Ukrajine vidjele svoju šansu za preuzimanje vlasti i obračun s etničkim Rusima, kojih je u Ukrajini preko 17 %, što uz 30 % Ukrajinaca koji ruski jezik smatraju svojim materinjim jezikom čini polovinu ukrajinskih državljana.
Obračun s Rusima nije bio izvjestan samo u Ukrajini nego i drugdje, posebno u pribaltičkim državama.
Samo tada su u Ukrajini, jednako kao i u drugim bivšim republikama SSSR-a bile stacionirane velike snage CA, čiji su zapovjednici zorno predočili čelništvima osamostaljenih država što bi ih moglo snaći, ostane li „makar jedan Rus bez makar jedne vlasi kose na glavi“.
Tako je ruska nacionalna manjina u osamostaljenim državama ostala zaštićena, jer su rukovodstva tih država dobro shvatila „što je pjesnik htio reći“.
A i „borci za ljudska prava i demokraciju“ sa zapada se baš i nisu usudili previše čačkati prvenstveno radi konfuzne situacije u samoj Rusiji kad baš i nije bilo najjasnije koje će snage tamo odnijeti prevagu, a i dobro je bilo znano kamo su usmjerene bojeve glave zastrašujućeg sovjetskog nuklearnog potencijala.
I dok „proeuropska opozicija“ divlja, ruši i uništava sve pred sobom, a ukrajinski predsjednik u strahu za goli život bježi iz zemlje, ukrajinski Rusi ostaju začudno mirni iako su svjesni da su oni primarni cilj i glavna meta „demokratske proeuropske opozicije“ i tako je bilo sve dok je Vladimir Putin bio okupiran OI u Sočiju.
Međutim, kako je to bilo i za očekivati, OI završavaju, a ruski predsjednik stupa na scenu i počinje povlačiti poteze, koji su uglavnom odgovor na postupke „demokratske proeuropske opozicije“, koja je u međuvremenu preuzela vlast u Ukrajini ili ona bar misli da je preuzela.
Putin ukrajinskim naći fašistima, čiji je prvi potez u „demokratizaciji“ zemlje bio dekret o ukidanju ruskog jezika kao službenog jezika u Ukrajini, šalje jasnu poruku da su davno prošla vremena kada se s Rusijom moglo nekažnjeno poigravati.
Na zapadu neslaganje oko situacije u Ukrajini između SAD i EU iako ni jedni ni drugi ne dvoje u legitimitet i legalitet novih ukrajinskih vlasti.
Vladimir Putin je sa svoje strane zatražio i dobio suglasnost Gornjeg doma Dume o upotrebi ruske vojske u Ukrajini „radi zaštite mira, tamošnjih Rusa, državljana ruske federacije i ruskih interesa“.
No zasad su se ruske trupe rasporedile samo na nekim strateškim pravcima i punktovima na Krimu, čiji je novoimenovani premijer za 30. 03. najavio održavanje referenduma o statusu Krima čije održavanje je bilo prije najavljivano za 25. 05.
S druge strane zanimljivo je kako se Njemačka u međuvremenu utišala, a ulogu glasnogovornika EU preuzeo je britanski ministar vanjskih poslova William Hague na čiji je zahtjev održana hitna izvanredna sjednica VS OUN, bez nekakvog pametnog zaključka.
O da, Obama i Putin su se navodno podulje telefonski porazgovarali, ali ne zna se točno ni kako je razgovor tekao ni tko je kome što rekao, osim naravno svespašavajuće formulacije o suzdržavanju od upotrebe sile.
A ja ću, ovako politički a i inače nepismen, vama i sebi postaviti jedno jedino pitanje, zna li itko da je Ruska federacija prije „demokratizacije“ Ukrajine vojno ili na bilo koji drugi način „uredovala“ u Ukrajini? Ili je nedajbože na bilo koji način ugrožavala?
A onda vas zamoliti da usporedite „njemački rukopis“ u angažmanu hrvatskih fašista pri rušenju Jugoslavije s angažmanom ukrajinskih nacifašista u „demokratizaciji“ Ukrajine. Poznavatelji prilika u Ukrajini kažu da su, uz nespornu političku podršku, “proeuropskoj demokratskoj opoziciji“ novac i oružje dotjecali potocima.
Vitalij Kličko proglašen predsjedničkim kandidatom na predstojećim izvanrednim izborima u Ukrajini, ratoborno poziva na opću mobilizaciju, a predsjednik vlade u pomoć poziva NATO, kao da je Ukrajina u najmanju ruku napadnuta i to kao članica tog saveza.
Obzirom na neslaganja između SAD i EU o situaciji u Ukrajini, o čijim će postupcima prvenstveno ovisiti potezi Rusije, teško je predvidjeti daljnji razvoj situacije, u smislu hoće li Ukrajina ostati jedinstvena, federalizirati se ili možda ipak podijeliti, znam tek da poslije svih ovih događanja više ništa neće biti isto, ali mislim da katastrofičari, koji prizivaju 3. Svjetski rat ipak neće doći na svoje.
Ipak što god se dogodilo i ma kakav izlaz ukrajinske krize bio, tamošnje vlasti će morati suzbiti nacifašiste da se mir vrati u Ukrajinu i na ulice njezinih gradova, uz saznanje da njeno zaleđe čini Ruska federacija, koja joj nije bila nikakva prijetnja, a ne Njemačka i EU.
Protiv struje [03.05. 2014.] „„Demokratizacija Ukrajine“ III
Nakon što su Ameri uz zdušnu pomoć svojih zapadnih saveznika i njihovih odnosnih službi, po scenariju „Arapskog proljeća“ i Sirije, a prema „uspješnom“ predlošku Iraka, na krilima „proeuropske opozicije“, a ustvari najvećih nacifašističkih gadova i njihovih snajpera u Ukrajini svrgnuli legalnu vlast i „instalirali“ „proeuropsku“ vladu i predsjednika bez ikakvog demokratskog legitimiteta, odmah se krenulo s verbalnim napadima na vlastite državljane, Ruse, kao „krivca“ za sve ukrajinske nedaće.
RF jest prirodno zaleđe Ukrajini i ne samo radi velike ruske nacionalne manjine, koja je sve vrijeme dok su „majdandžije“ haračili i snajperima ubijali, jednako prosvjednike kao i pripadnike službe sigurnosti, bila mirna i nije poduzimala nikakve nasilne radnje pa ni u oblastima u kojima Rusi čine apsolutnu većinu u stanovništvu.
Stvari se međutim drastično mijenjaju nakon svrgavanja predsjednika Janukoviča i njegovog bijega u Rusiju, Rusi se počinju sve masovnije samoorganizirati, pa se prvo na Krimu, a potom i na ulicama gradova na istoku zemlje počinju pojavljivati naoružani maskirani proruski aktivisti, zauzimaju vladine zgrade i odriču poslušnost pučističkim vlastima u Kijevu, sve češće tražeći odcjepljenje od Ukrajine i pripojenje RF.
Čuju se glasovi razuma koji sugeriraju vlastima u Kijevu da se Krimu i drugim oblastima sa značajnom ruskom manjinom pokuša dati veliku političku i fiskalnu autonomiju, pa u krajnjoj liniji radi očuvanja mira Ukrajinu urediti kao federaciju.
Vlasti u Kijevu, koje učestalo obilaze zapadni emisari, pa i sami šefovi CIA-e i State Departmenta, a ti nikad nikome dobra nisu donijeli, čak i sam razgovor o nekakvoj federalizaciji zemlje bijesno odbijaju, najavljujući da će na takve zahtjeve odgovoriti silom.
Rezultat toga je da „proeuropske“ vlasti u Kijevu ubrzo gube Krim u kojemu je organiziran referendum na kojemu se ogromna većina glasača opredijelila za odcjepljenje, pa je Krim prema predlošku Kosova proglasio osamostaljenje i pripojenje RF što su predsjednik Putin i Duma „blagoslovili“.
Industrijski najrazvijenije oblasti Donjeck i Lugansk također najavljuju referendum o odcjepljenju, a vlasti u Kijevu pokreću vojno-redarstvene akcije protiv „separatista“ u kojima je svakim danom sve više žrtava, a sukobi prerastaju u otvoreni rat.
Zapadna propagandna mašinerija za sve zlo počinjeno dosad u Ukrajini, kao i za krizu kojoj se ne nazire kraj, metodom pobrkanih lončića, optužuje RF i predsjednika Putina osobno, kao da su RF i njen predsjednik, a ne CIA, pokrenuli spiralu zla u Ukrajini. Bjesomučno se proglašavaju sankcije RF, prvenstveno zato što se ruska vojska nalazi na svojem teritoriju, jer bi valjda Obama i Merkel trebali dati odobrenje gdje će RF na svojem teritoriju držati svoju vojsku.
A za sve to vrijeme sukobi u Ukrajini eskaliraju, „proeuropske“ vlasti u Kijevu po svemu sudeći započinju građanski rat s neizvjesnim ishodom, Zapad im munjevito odobrava kredit od 17 mlrd USD koje će potrošiti kupujući oružje na Zapadu da bi njime mogle ubijati vlastite državljane i razarati vlastite zemlju.
A ishod rata bi najvjerojatnije mogao biti takav da će Ukrajina na kraju, uz Krim koji je već nepovratno izgubila, izgubiti i istok zemlje koji će se odcijepiti i pripojiti RF.
Tako će CIA uspjeti „demokratizirati“ još jednu državu, koja se od te vrste demokratizacije nikad neće oporaviti.
Bavim se pomalo heretičkim mislima da bi Ukrajinu od nje same mogao stvarno spasiti jedino ulazak ruske vojske, trenutno najbolje vojske na svijetu, koja bi prekinula oružane, ali i svake druge sukobe, one ideološke i međuetničke, osigurala mir i stvorila uvjete za održavanje slobodnih izbora kojima bi u Ukrajini bila uspostavljena vlast s demokratskim legitimitetom, koja bi onda mogla suvereno odlučivati o daljnjoj sudbini svoje domovine.
Pitanje je jedino bi li se predsjednik Putin želio upuštati u takvu avanturu, što se Dume tiče njeno odobrenje već ima.
Protiv struje [20.02. 2015.] „„Demokratizacija Ukrajine“ IV
Primirje u Ukrajini prema Sporazumu o primirju potpisanom u Minsku 12. 02. 2015. i prisnaženom odnosnom Rezolucijom VS od 17. 02. 2015., poštuje se i ne poštuje se, kako gdje i kako tko.
Izgledi za mirno rješenje spora, prestanak rata i uspostavu trajnog mira baš i nisu veliki, tome se pridonosi na razne načine i ne rade to samo strane u sukobu …
Do pred 15-20 dana Ukrajina se tek spominjala kao zemlja u kojoj bjesni rat kao i u kontekstu sankcija koje Zapad izriče RF radi angažmana ruskih snaga na strani pobunjenika iz Donjecka i Luganska, a onda nakon otvorenog priznanja da i hrvatski „psi rata“ kao dragovoljci ratuju u Ukrajini i to u sastavu Legije „Azov“, navodno jedinice u sastavu ukrajinske vojske, ali sastavljene od pripadnika Desnog sektora …
Rasprela se priča kako hrvatski dragovoljci zapravo „vraćaju dug“ Ukrajincima koji su se u DR borili na hrvatskoj strani, a Ukrajina je bila i među prvim zemljama koje su priznale RH.
No kako to već ide, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj je dolaskom Tuđmana na vlast laž potpuno potisnula istinu, doznajemo da se u redovima ZNG kao dragovoljac borio tek jedan Ukrajinac.
Vukle su se i paralele između rata u Hrvatskoj i onoga u Ukrajini, nalazile sličnosti, pokušavajući tamo ocrnjivati i demonizirati Ruse na isti način kako se ovdje ocrnjivalo i demoniziralo Srbe …
Samo, vrag je u detalju; ni RF, ni Vladimir Putin, nisu destabilizirali Ukrajinu, nisu ni rušili ni organizirali rušenje vlasti u toj susjednoj zemlji s velikom ruskom manjinom u kojoj gotovo 50 % stanovnika ruski jezik navodi kao materinji.
Pobunu na kijevskom glavnom trgu Maidanu, radi svrgavanja proruski orijentiranog ukrajinskog predsjednika Janukoviča, organizirali su angažiranjem tobože „proeuropski“ orijentirane ukrajinske opozicije, a ustvari ukrajinskih fašista okupljenih oko tzv. Desnog sektora, koje su naoružali i financirali oni koji to rade diljem svijeta i kojima ta rabota najbolje ide, a pun suport toj „demokratizaciji“ Ukrajine pružile su poljska i njemačka služba sigurnosti. Cilj je proširiti NATO i na Ukrajinu neovisno o sporazumu postignutom prilikom raspuštanja VU da se NATO na te prostore neće širiti.
Nakon smjene Viktora Janukoviča i njegovog bijega iz zemlje događaji u Ukrajini počeli su prestizati jedni druge, Rusi u Ukrajini su se silno uznemirili, a nakon zabrane ruskog jezika i pobunili. Uslijedila je aneksija Krima a najavljeno je i odvajanje pokrajina Donjeck i Lugansk većinski nastanjenih Rusima.
Oružani sukobi između ukrajinske vojske i pobunjenih Rusa, kojima bez daljnjega pomaže RF, rasplamsali su se u otvoreni rat kojega se pokušalo zaustaviti sporazumom potpisanim u Minsku 05. 09. 2014., koji zapravo nijedna strana nije poštovala.
Rat se rasplamsavao i svakim danom odnosio sve više žrtava.
Njemačka kancelarka A. Merkel i francuski predsjednik F. Hollande, pritisnuti iz gospodarskih krugova svojih zemalja, a onda i čitave EU, zbog silnih šteta koje to gospodarstvo trpi radi maloumnih sankcija RF, izrečenih pod gotovo neizdrživim pritiskom SAD, ozbiljno su „zalegli na rudo“ da situaciju u Ukrajini pokušaju razriješiti i uspostaviti mir.
Za mjesto održavanja pregovora ponovo je odabran Minsk.
Osobno vjerujem da su namjere A. Merkel i F. Hollandea, a mislim i Putina, prilikom sjedanja za pregovarački stol bile časne i zaista usmjerene prema tražnju rješenja za postizanje mira, dok takvu namjeru Petre Porošenka, ukrajinskog predsjednika, nisam primijetio, jer tome sasvim sigurno nije vodilo kategorično odbijanje ukrajinskog predsjednika da tokom pregovora makar samo razgovara s predstavnicima ruskih pobunjenika iz pokrajina Donjeck i Lugansk.
Ili je to njegovo odbijanje i samog razgovora bilo upravo posljedica suludog Obaminog čekićanja o tome kako su SAD na pragu donošenja odluke o naoružavanju Ukrajine.
Ovi u Minsku se grče da pokušaju smiriti strasti, a nositelj Nobela za mir iz Washingtona zdušno se trudi se da do mira ne dođe. Da je njemu bilo do mira, onda CIA ne bi haračila po Ukrajini onako kako je haračila sve dok nije započeo rat.
Kad se povlače paralele između rata u Hrvatskoj i rata u Ukrajini, isto je samo to da ni Petre Porošenko ne želi mirno rješenje, jednako kao što ga ni Tuđman nije želio u Hrvatskoj. I jedan i drugi na krilima ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu.
Ne bude li se poštovao prekid vatre prema Sporazumu Minsk 2, onda možemo očekivati da će i u Ukrajini biti do kraja provedena fašistička kontrarevolucija, jer je Desni sektor objavio da mu na pamet ne pada poštivati sporazum o prekidu vatre.
Naravno pod uvjetom da se rat ne „prelije„ preko ukrajinskih granica.“
