Farsa a ne suđenje – Perkoviću i Mustaču doživotni zatvor
Sad je pravomoćno!
Vrhovni sud SR Njemačke je odlučujući po žalbi obrane na nepravomoćnu presudu u slučaju Perković – Mustač vrlo očekivano, zato što se nije sudilo formalno optuženom dvojcu, nego bivšoj SFRJ, potvrdio nepravomoćnu presudu Visokog zemaljskog suda u Münchenu tako da je ta nepravomoćna presuda na kaznu doživotnog zatvora postala pravomoćna.
Obrani osuđenog dvojca ostaje da se, radi brojnih proceduralnih propusta tokom sudskog procesa, obrati Sudu za zaštitu ljudskih prava.
Suđenje Perkoviću i Mustaču, nije bilo pravično i to ne samo radi sudačkih predrasuda.
Ovim suđenjem, jednako kao i onim E. Honeckeru i E. Mielkeu se njemačko pravosuđe sasvim sigurno nije proslavilo.
Komentirajući prvostupanjsku presudu objavio sam 04. 08. 2016. pod naslovom „Heintschel-Heinegg – Dausterovo pravilo“ sljedeći upis, kojemu ni danas nemam što dodati niti što oduzeti:
„Dvojica njemačkih sudaca, Bernd von Heintschel-Heinegg i Manfred Dauster, kroz presude Krunoslavu Pratesu, te Perkoviću i Mustaču obogatili su pravnu znanost novim pravilom, prema kojemu bi se bespogovorno vjerovalo tužiteljima i optuženicima to strože kazne izricale, što im je krivnja manje dokazana.
Naime svi osporavatelji prava na opstanak bivše nam zajedničke države, pa onda i njenog prava da štiti svoj ustavno-pravni poredak i sigurnost vlastitih građana od terorističkih ugroza, u koje sude svi ustašuljci i klerofašisti, dakle svi „stvaratelji države“, „lustratori“, suočavatelji s prošlošću … riječju svi oni koji „nešto drže do sebe“ i proglašenih istina, ne samo da su došli na svoje, nego naprosto orgazmiraju, nakon što je sudac Manfred Dauster predsjedavajući Vijeća na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu u prvostupanjskom procesu osudio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu s predumišljajem Stjepana Đurekovića.
Ti što orgazmiraju su oni isti koji su se topili od miline kad su hrvatski sudovi, kršeći hrvatske zakone, donijeli odluke da se Josipa Perkovića i Zdravka Mustača temeljem EU uhidbenog naloga izruči Njemačkoj.
Pišući moj blog pod naslovom „Kome to i za što sudi njemački sud?“, već 29. 11. 2014. zaključio sam, sudeći prema nadasve ignorantskom, bahatom i osionom ponašanju predsjedavajućeg Vijeća, suca Manfreda Daustera, da je on tu osuđujuću presudu već napisao, pa ispada da je suđenje tek trebalo potvrditi njegova ni na čemu valjanom zasnovana „saznanja“ o motivima za Đurekovićevo ubojstvo za koje je po njemu nalog dao bivši visoki partijski i državni funkcioner bivše države Mika Špiljak, a da je to u operativnom smislu odradio Josip Perković po nalogu Zdravka Mustača.
Sudac je to naprosto znao, bojim se samo da sam pokojni Špiljak to nije znao.
O da, vrli pripadnik Herrenrasse vjeruje svojim tužiteljima i uopće ga ne buni tužiteljeva „preciznost“ kad ovaj tvrdi: „Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića”.
Predsjedavajućem Vijeća Manfredu Dausteru na pamet ne pada da bar pokuša istjerati stvari na čistac i natjera vrlog tužitelja da bude bar malo vjerodostojniji, pa da ga primjerice priupita, čekaj malo, jel' to bilo '82. ili '83., pa ako već ne znaš koji je dan bio, reci nam bar u kojem je to mjesecu bilo i kako je to Mustač „ovlastio“ Perkovića, usmeno, kablogramom, strogo pov. dopisom, te ima li uopće ikakav dokument koji bi neposredno ili posredno dokazivao takvu tvrdnju tužitelja, kojemu to nisu ni Bože Vukušić i drugi „krunski svjedoci“ znali reći.
Ne, ne zanima njega to, ne zanima ga ni stvarni motiv, ni zašto je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čije samo postojanje vrli sudac ignorira, donio odluku, ako je, da se Đurekovića onemogući, ne zanima ga ni tko je doista ubio Đurekovića, ne zanima ga ni više nego traljav rad bavarske policije prilikom uviđaja poslije ubojstva, pa onda svaki inspektor ima svoju verziju događaja, te ubojice su čekali ispred garaže, te ne, ušli su garažu i dočekali Đurekovića, „ključonošu„ Pratesa se i ne spominje, a i zašto bi, njega je jedan drugi „dauster“, Bernd von Heintschel-Heinegg, „riješio“, „odrezavši“ mu kaznu doživotnog zatvora nakon što mu je 2008. u sudskom postupku izvan razumne sumnje dokazao da ovaj nije ubio Đurekovića niti je sa činom ubojstva imao ikakve veze, kao niti famozni ključ, kao nekakva ključna činjenica koja je u slučaju Đureković bila najodlučnija.
Najednom ključ, koji je Pratesu donio kaznu doživotnog zatvora, više nikome nije važan.
Ne, predsjedavajućeg Vijeća suca Manfreda Daustera istinski nije zanimalo ništa izvan kategorije difamiranja bivše države i prikazivanje njenih čelnika maloumnim, zato on samo tepe svoje i samo i dalje vjeruje u tužiteljeve više nego „određene“ formulacije iz optužnice kako se „Perković neodređenog dana, na neodređenom mjestu sastao s neodređenim ljudima“ …
O da, reći će sudac Dauster u obrazloženju presude i ovo: „Motiv za uklanjanje Đurekovića utemeljen je kako njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo.“
I ovom formulacijom sudac pokazuje da ne barata činjenicama, nego da naprosto „nabada kao ćorava kokoš“ i nagađa, jer se kriminalom u INI bavio Đureković, bilo je to vrijeme embarga na isporuku nafte koje su arapske izvoznice nafte nametnule Zapadu, SFRJ je mogla nabavljati nafte koliko je htjela, naravno ako je mogla platiti, što je promućurni Đureković prepoznao kao priliku, nafta je tobože kupovana za INU, a onda su tankeri pretovarivani na otvorenom moru i nafta je završavala u nekoj od zemalja pod embargom, naravno uz puno višu cijenu, razlika je išla u džep posrednika.
Tako je to nesmetano išlo jedno vrijeme sve dok izvoznice nafte, sve članice Pokreta nesvrstanih, nisu prokljuvile da im embargo ruši zemlja lider Pokreta, pa su žestoko protestirali kod jugoslavenskih vlasti, koje nisu imale kamo nego pokrenuti istragu i prekinuti taj za pojedince i INI unosni „business“.
Kad je Đureković iza svojih leđa osjetio dah organa gonjenja, bježi u Njemačku, gdje se prikazuje kao žrtva političkog progona. Jer odavanje povjerljivih podataka i špijuniranje u korist BND-a je zapravo opozicioni politički rad.
Manijakalno piše knjige, zapravo političke pamflete, optužujući režim u bivšoj državi da ga je proganjao radi njegovog hrvatstva i prokazivanju kriminalnih radnji u INI, V. Špiljka, sina istaknutog partijskog i državnog funkcionara Mike Špiljka.
Predsjedavajući Vijeća nikako da dokonta da bi ubojstvo Đurekovića u tom trenu daleko više škodilo i istrazi, a onda i samom Špiljku, te „da kriminal u INI“ nije motiv nikome da zauvijek ušutka Đurekovića. Špijunaža u korist BND-a je, ali ne samo to, već to što se Đureković po dolasku u Njemačku odmah povezuje s ekstremnom ustaškom emigracijom kojoj plaća "zaštitu", pa njegova "ušteđevina" kopni silnom brzinom, jer je društvo kojem se priklonio kronično gladno novca.
Naravno za potrebe "oslobođenja Hrvatske od velikosrpskog ropstva", kako će oni reći, za terorističke aktivnosti, kažem ja.
E, tu smo, financiranje terorističkih aktivnosti u sprezi s odavanjem tajni, pa i vojnih, stranoj sili već jest motiv. Samo taj motiv u glavu suca Manfreda Daustera ne stane, ruši mu koncepciju o „maloumnosti“ Mike Špiljka.
Klizeći strogo u politiku, sudac Dauster se ne libi u obrazloženju presude izreći i sljedeće: „Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara.“
Jer naravno samo ti povjesničari su oni koji bivšu SFRJ gledaju očima Manfreda Daustera, kao državu koja nije imala pravo na postojanje, kao državu koja je po svojem društveno-političkom uređenju ostala zacementirana u drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća ili u najbolju ruku po svemu jednaka bivšoj DDR ili Ceauscecuovoj Rumunjskoj, one povjesničare koji bi mu to potvrdili zaista teško može naći na tlu bivše države, mislim da to ni Josip Jurčević ne bi mogao.
Prema navedenom mene sudac Dauster podsjeća na onog gospićkog suca, koji će sudeći nekom Srbinu, nesretnika osuditi i kao krivca za sve turske zulume.
Suđenje je najbolje opisao Josip Manolić rječima: „Ovo suđenje je bilo utakmica na jedan gol, i to bez obrane. A gdje su ti današnji hrabri suci bili prije trideset godina?““
