Kome to i za što sudi njemački sud? II
Naši „stvaratelji države“, profesionalni „čuvari revolucije“, dignitetlije“, "pijetetlije“, „stožerlije“, „čadorlije“ … rječju svi oni koji nešto drže do sebe i proglašenih istina, a pogotovo do prava, povlastica, privilegija i za hrvatske prilike enormnih mirovina, naprosto su se topili od miline kad su hrvatski sudovi, kršeći hrvatske zakone, donijeli odluke da se Josipa Perkovića i Zdravka Mustača temeljem EU uhidbenog naloga izruči Njemačkoj.
Ruke je trljao i sudac Manfred Dauster predsjedavajući Vijeća Visokog zemaljskog suda u Muenchenu, pred kojim se sudi Perkoviću i Mustaču, koji je sudeći po njegovom bahatom ponašanju osuđujuću presudu već napisao, jer je suđenje tek trebalo potvrditi njegova ni na čemu valjanom zasnovana „saznanja“ o tome da je Mika Špiljak dao nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića, a da je to u oerativnom smislu odradio Josip Perković po nalogu Zdravka Mustača.
On to naprosto zna, bojim se da sam pokojni Špiljak to nije znao.
O da, vrlog pripadnika Herrenrasse uopće ne bune tužiteljeve više nego „određene“ formulacije iz optužnice kako se „Perković neodređenog dana, na neodređenom mjestu sastao s neodređenim ljudima“.
No meni se čini da usprkos početnoj euforiji spomenutog suca, ali i hrvatskih karamarkolikih, ipak sve ne teče baš glatko, premda bi bilo prerano reći da će i po suca i po tu grupaciju biti neugodnih iznenađenja, zato što bi se sudac mogao poslužiti nasiljem kojemu je izgleda sklon.
Prates svjedoči, ne zarezuje suca i njegove prijetnje dva posto, njegov duel sa sucem ukazuie na svu apsurdnost presude kojom je 2008. osuđen na kaznu doživotnog zatvora, valjda samo zato što su mu dokazali da je „kriv“ zato što on NIJE ubio Đurekovića.
http://feniks.bloger.index.hr/post/kome-to-i-za-sto-sudi-njemacki-sud-i/24675906.aspx
Na ovoj temi izredali su se toliki “znalci”, pogotovo karamarkoliki, iznoseći nerijetko, docirajući ex cathedra i von oben, u meni nerazumljivom bijesu prema bivšoj zajedničkoj državi i sustavu vlasti u njoj, a to znači i, prema svim vrijednostima na kojima se ta država zasnivala, dakle od antifašizma, preko bratstva i jedinstva, pa do samoupravljanja s njegovim delegatskim sustavom i elementima direktne demokracije, valjda samo njima poznate “činjenice”, da me je to ponukalo da i opet napišem ponešto na temu.
Inače pametni ljudi dobro znaju da ni o čemu nije dobro govoriti u bijesu, jer tada padaju teške riječi i gubi se smislenost i razložnost.
Navodim i nekoliko činjenica za bolje razumijevanje:
1. Njemački BND (Bundesnachrichtendienst) je osnovao Reinhard Gehlen, Hitlerov general i u toku 2. Svjetskog rata šef Abwehra za Istočno bojište (Fremde Heere Ost), kojega su se Rusi silno željeli dočepati, ali su im ga Ameri “mazuknuli” ispred nosa i u uniformi američkog generala odveli u SAD. Odmah po uspostavi SRNJ doveli su ga nazad u Njemačku i povjerili “iskusnom kadru” da oformi Službu sigurnosti novo uspostavljene države.
Ne znam koliko ta činjenica što je jedan Hitlerov general postao glavni obvještajac novouspostavljene države ima veze da se upravo u Njemačkoj “skrasila” gotovo sva ekstremna ustaška emigracija “stacionirana” u Evropi.
U Austriji nije mogla, jer je Jugoslavija potpisnik austrijskog Državnog ugovora, a u Italiji je bila vrlo utjecajna PCI, pa se ni tamo ne bi mogla "razmahati", osim možda na Liparima, pod, istim uvjetima pod kojima se tamo našao i Pavelić sa svojim "rasovima".
Neprijeporna je istina da su gotovo sve terorističke akcije ekstremne ustaške emigracije usmjerene protiv SFRJ svoje ishodište imale upravo u Njemačkoj.
2. Od u ratu (13. 05. 1944.) formirane OZN (Odjeljenje za zaštitu naroda) i njenog izvršnog organa KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) reorganizacijom su ožujku 1946. uspostavljene Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Kontraobavještajna služba (KOS) Jugoslavenske armije.
KNOJ je rasformiran u siječnju 1953., a njegove zadaće su preuzeli Granične jedinice JNA i Narodna milicija.
Kao rezultat Brijunskog plenuma na kojemu je slomljena svemoć UDB-e i ona je transformirana u Službu državne sigurnosti, SDS, sa bitno “skresanim” ovlastima bar na unutarnjem planu. Istini za volju UDBA ni u vrijeme svoje najveće moći nije imala onu moć i bila baš takva “gospodarica života i smrti” kakvom je se želi prikazati, pa i na ovoj temi, gdje se sugerira da je bila najgora na svijetu, gora i od Securitate i STASI zajedno.
3. Na razini SFRJ je odluke o upotrebi Službe, koja je bila operativni organ za prikupljanje podataka, praćenje ljudi potencijalno opasnih po ustavno-pravni poredak zemlje i izradu procjena sigurnosne situacije, donosio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. “Neutralizacija” potencijalno opasnih terorista bila je u isključivoj nadležnosti Savjeta, pogotovo ako je bila riječ o aktivnosti Službe na teritoriju druge države, što je moglo dovesti i do diplomatskog incidenta, pa to i nije moglo biti stvar odluke ili hira nekog pojedinca pa obnašao on ne znam kako visoku funkciju.
Dakle, ako je u konkretnom slučaju donesena odluka da se neutralizira Đurekovića, onda je tu odluku donio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka.
Nikakav Dolanc ili Špiljak.
I na kraju, ono što je radila SDS ne razlikuje se od onoga što rade sve tovrsne službe u svijetu.
Nije se radilo ni o kakvim „Titovim ubojicama“ koji su lunjali po svijetu i ubijali nevine hrvatske emigrante.
Pa ni one političke.
Ali kad se radilo o ustaškim teroristima ili njihovim financijerima, onda je to druga priča.
4. Služba nije proganjala hrvatske emigrante, kako se to sve vrijeme pokušava sugerirati, pa ni one političke, ako se nisu bavili terorizmom ili financiranjem terorizma, što jest predstavljalo ozbiljnu prijetnju stanju sigurnosti u zemlji. Dakle na meti je bila ekstremna ustaška emigracija kao najmalobrojnija grupacija unutar povelikog hrvatskog iseljeničkog korpusa.
Pa ni sam Stjepan Đureković nije uopće spadao u redove hrvatske političke emigracije, on je iz zemlje pobjegao pred istragom njegovih kriminalnih aktivnosti u INI, a po dolasku u Njemačku odmah se priključio ustaškim ekstremistima, s time da je vjerojatno bio povezan i s BND.
Nitko ne bi Đurekovića dirao, pogotovo ne u stranoj zemlji, radi njegovih političkih pamfleta, koji su uglavnom na razini "malog Ivice" , a kroz koje se Đureković, jedan od 200-tinjak direktorčića u INI, pokušavao prikazati kao nekakav veliki "igrač" (samozvani "kandidat za Nobelovu nagradu za mir"), što već po poziciji koju je zauzimao u samoj INI, pa skladno tome i njemu dostupnim informacijama, nikako nije mogao biti.
5. Sama presuda Pratesu kao nekakvom suučesniku u ubojstvu Stjepana Đurekovića je u najmanju ruku sramota njemačkog pravosuđa, jer je jedino što mu se tokom suđenja uspjelo dokazati je to da on NIJE ubio Đurekovića, a po svemu sudeći, neovisno o famoznom ključu, čak i ako ga je kome dao ili nije dao, nije ni na koji način sudjelovao u tome.
Zar netko misli da je Josip Perković, taj iskusni obavještajac, ikome od suradnika ranga Pratesa govorio o namjerama Službe?
Predmnijevam da će se njemački sud ovim suđenjem vjerojatno jednako „proslaviti“ kao što su se proslavili i oni sudovi koji su sudili nekadašnjem čelniku DDR Erichu Honeckeru i šefu STASI Erichu Mielkeu.
Njemački čelnici bili bi najsretniji da Honeckerov iskaz sa tog suđenja nisu nikada čuli.
Bilo kako bilo Perković i Mustač nisu smjeli biti izručeni Njemačkoj iz najmanje dva razloga; prvo, radi toga jer je nastupila apsolutna zastara i drugo, zato što ni jedna iole ozbiljna zemlja ne izručuje drugoj obavještajce toga ranga, ma o čemu se radilo, obojica su izručeni temeljem protuzakonite odluke suca Turudića, koji sve vrijeme zapravo djeluje politički, pokušavajući se dodvoriti Karamarku.
Treba li uopće suditi Perkoviću i Mustaču?
Po meni treba i suditi i osuditi ih, ali ne u Njemačkoj i ne radi ubojstva Stjepana Đurekovića, nego radi toga što nisu radili svoj posao i time omogućili Tuđmanu da zajedno sa svojim protuhama i emigrantskim probisvijetima dođe na vlast u Hrvatskoj i doslovno uništi i narod i državu.
Ruke je trljao i sudac Manfred Dauster predsjedavajući Vijeća Visokog zemaljskog suda u Muenchenu, pred kojim se sudi Perkoviću i Mustaču, koji je sudeći po njegovom bahatom ponašanju osuđujuću presudu već napisao, jer je suđenje tek trebalo potvrditi njegova ni na čemu valjanom zasnovana „saznanja“ o tome da je Mika Špiljak dao nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića, a da je to u oerativnom smislu odradio Josip Perković po nalogu Zdravka Mustača.
On to naprosto zna, bojim se da sam pokojni Špiljak to nije znao.
O da, vrlog pripadnika Herrenrasse uopće ne bune tužiteljeve više nego „određene“ formulacije iz optužnice kako se „Perković neodređenog dana, na neodređenom mjestu sastao s neodređenim ljudima“.
No meni se čini da usprkos početnoj euforiji spomenutog suca, ali i hrvatskih karamarkolikih, ipak sve ne teče baš glatko, premda bi bilo prerano reći da će i po suca i po tu grupaciju biti neugodnih iznenađenja, zato što bi se sudac mogao poslužiti nasiljem kojemu je izgleda sklon.
Prates svjedoči, ne zarezuje suca i njegove prijetnje dva posto, njegov duel sa sucem ukazuie na svu apsurdnost presude kojom je 2008. osuđen na kaznu doživotnog zatvora, valjda samo zato što su mu dokazali da je „kriv“ zato što on NIJE ubio Đurekovića.
http://feniks.bloger.index.hr/post/kome-to-i-za-sto-sudi-njemacki-sud-i/24675906.aspx
Na ovoj temi izredali su se toliki “znalci”, pogotovo karamarkoliki, iznoseći nerijetko, docirajući ex cathedra i von oben, u meni nerazumljivom bijesu prema bivšoj zajedničkoj državi i sustavu vlasti u njoj, a to znači i, prema svim vrijednostima na kojima se ta država zasnivala, dakle od antifašizma, preko bratstva i jedinstva, pa do samoupravljanja s njegovim delegatskim sustavom i elementima direktne demokracije, valjda samo njima poznate “činjenice”, da me je to ponukalo da i opet napišem ponešto na temu.
Inače pametni ljudi dobro znaju da ni o čemu nije dobro govoriti u bijesu, jer tada padaju teške riječi i gubi se smislenost i razložnost.
Navodim i nekoliko činjenica za bolje razumijevanje:
1. Njemački BND (Bundesnachrichtendienst) je osnovao Reinhard Gehlen, Hitlerov general i u toku 2. Svjetskog rata šef Abwehra za Istočno bojište (Fremde Heere Ost), kojega su se Rusi silno željeli dočepati, ali su im ga Ameri “mazuknuli” ispred nosa i u uniformi američkog generala odveli u SAD. Odmah po uspostavi SRNJ doveli su ga nazad u Njemačku i povjerili “iskusnom kadru” da oformi Službu sigurnosti novo uspostavljene države.
Ne znam koliko ta činjenica što je jedan Hitlerov general postao glavni obvještajac novouspostavljene države ima veze da se upravo u Njemačkoj “skrasila” gotovo sva ekstremna ustaška emigracija “stacionirana” u Evropi.
U Austriji nije mogla, jer je Jugoslavija potpisnik austrijskog Državnog ugovora, a u Italiji je bila vrlo utjecajna PCI, pa se ni tamo ne bi mogla "razmahati", osim možda na Liparima, pod, istim uvjetima pod kojima se tamo našao i Pavelić sa svojim "rasovima".
Neprijeporna je istina da su gotovo sve terorističke akcije ekstremne ustaške emigracije usmjerene protiv SFRJ svoje ishodište imale upravo u Njemačkoj.
2. Od u ratu (13. 05. 1944.) formirane OZN (Odjeljenje za zaštitu naroda) i njenog izvršnog organa KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) reorganizacijom su ožujku 1946. uspostavljene Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Kontraobavještajna služba (KOS) Jugoslavenske armije.
KNOJ je rasformiran u siječnju 1953., a njegove zadaće su preuzeli Granične jedinice JNA i Narodna milicija.
Kao rezultat Brijunskog plenuma na kojemu je slomljena svemoć UDB-e i ona je transformirana u Službu državne sigurnosti, SDS, sa bitno “skresanim” ovlastima bar na unutarnjem planu. Istini za volju UDBA ni u vrijeme svoje najveće moći nije imala onu moć i bila baš takva “gospodarica života i smrti” kakvom je se želi prikazati, pa i na ovoj temi, gdje se sugerira da je bila najgora na svijetu, gora i od Securitate i STASI zajedno.
3. Na razini SFRJ je odluke o upotrebi Službe, koja je bila operativni organ za prikupljanje podataka, praćenje ljudi potencijalno opasnih po ustavno-pravni poredak zemlje i izradu procjena sigurnosne situacije, donosio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. “Neutralizacija” potencijalno opasnih terorista bila je u isključivoj nadležnosti Savjeta, pogotovo ako je bila riječ o aktivnosti Službe na teritoriju druge države, što je moglo dovesti i do diplomatskog incidenta, pa to i nije moglo biti stvar odluke ili hira nekog pojedinca pa obnašao on ne znam kako visoku funkciju.
Dakle, ako je u konkretnom slučaju donesena odluka da se neutralizira Đurekovića, onda je tu odluku donio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka.
Nikakav Dolanc ili Špiljak.
I na kraju, ono što je radila SDS ne razlikuje se od onoga što rade sve tovrsne službe u svijetu.
Nije se radilo ni o kakvim „Titovim ubojicama“ koji su lunjali po svijetu i ubijali nevine hrvatske emigrante.
Pa ni one političke.
Ali kad se radilo o ustaškim teroristima ili njihovim financijerima, onda je to druga priča.
4. Služba nije proganjala hrvatske emigrante, kako se to sve vrijeme pokušava sugerirati, pa ni one političke, ako se nisu bavili terorizmom ili financiranjem terorizma, što jest predstavljalo ozbiljnu prijetnju stanju sigurnosti u zemlji. Dakle na meti je bila ekstremna ustaška emigracija kao najmalobrojnija grupacija unutar povelikog hrvatskog iseljeničkog korpusa.
Pa ni sam Stjepan Đureković nije uopće spadao u redove hrvatske političke emigracije, on je iz zemlje pobjegao pred istragom njegovih kriminalnih aktivnosti u INI, a po dolasku u Njemačku odmah se priključio ustaškim ekstremistima, s time da je vjerojatno bio povezan i s BND.
Nitko ne bi Đurekovića dirao, pogotovo ne u stranoj zemlji, radi njegovih političkih pamfleta, koji su uglavnom na razini "malog Ivice" , a kroz koje se Đureković, jedan od 200-tinjak direktorčića u INI, pokušavao prikazati kao nekakav veliki "igrač" (samozvani "kandidat za Nobelovu nagradu za mir"), što već po poziciji koju je zauzimao u samoj INI, pa skladno tome i njemu dostupnim informacijama, nikako nije mogao biti.
5. Sama presuda Pratesu kao nekakvom suučesniku u ubojstvu Stjepana Đurekovića je u najmanju ruku sramota njemačkog pravosuđa, jer je jedino što mu se tokom suđenja uspjelo dokazati je to da on NIJE ubio Đurekovića, a po svemu sudeći, neovisno o famoznom ključu, čak i ako ga je kome dao ili nije dao, nije ni na koji način sudjelovao u tome.
Zar netko misli da je Josip Perković, taj iskusni obavještajac, ikome od suradnika ranga Pratesa govorio o namjerama Službe?
Predmnijevam da će se njemački sud ovim suđenjem vjerojatno jednako „proslaviti“ kao što su se proslavili i oni sudovi koji su sudili nekadašnjem čelniku DDR Erichu Honeckeru i šefu STASI Erichu Mielkeu.
Njemački čelnici bili bi najsretniji da Honeckerov iskaz sa tog suđenja nisu nikada čuli.
Bilo kako bilo Perković i Mustač nisu smjeli biti izručeni Njemačkoj iz najmanje dva razloga; prvo, radi toga jer je nastupila apsolutna zastara i drugo, zato što ni jedna iole ozbiljna zemlja ne izručuje drugoj obavještajce toga ranga, ma o čemu se radilo, obojica su izručeni temeljem protuzakonite odluke suca Turudića, koji sve vrijeme zapravo djeluje politički, pokušavajući se dodvoriti Karamarku.
Treba li uopće suditi Perkoviću i Mustaču?
Po meni treba i suditi i osuditi ih, ali ne u Njemačkoj i ne radi ubojstva Stjepana Đurekovića, nego radi toga što nisu radili svoj posao i time omogućili Tuđmanu da zajedno sa svojim protuhama i emigrantskim probisvijetima dođe na vlast u Hrvatskoj i doslovno uništi i narod i državu.
