Lice i naličje
Već duže vrijeme proganja me misao o tome što je bila pozadina onakve podrške Vatikana i Austrije osamostaljenju Hrvatske.
A pitam se to u svijetlu činjenice da se Hrvatska onim ponižavajućim ugovorom s Vatikanom obavezala ne samo biti servis kleru, nego i KC vratiti nacionaliziranu imovinu koja se mjeri stotinama milijardi EUR.
Za Njemačku podršku mi je jasnije ukoliko je ona priča o 6 mil. CAN$ isplaćena na ruke Genscheru istinita.
Austrija pak sa svoje strane pokazuje pravo lice pokušavajući po drugi puta naplatiti odštetu za svoje državljane koji su temeljem Potsdamskog sporazuma protjerani (i) iz Hrvatske.
Italija naravno ne časi ni časa, znade i ona znanje, pa što može Austrija. zašto ne bi i Italija.
A sve se to može zahvaljujući tome što RH na vanjskopoliitičkom planu ne predstavlja ama baš ništa.
Što papa Pavao VI nije od Tita 1972., kad mu je bio u posjetu, tražio povrat nacionalizirane crkvene imovime.
Što Austrija nije tada tražila odštetu na koju nema pravo? Ili Italija?
Osim Poštanske banke, sve druge banke su u vlasništvu talijanskih ili austrijskih banaka, što ne bi bio problem da prethodno te hrvatske banke nisu bile sanirane novcem hrvatskih poreznih obveznika.
Austrijska građevinska operativa žari i pali Zagrebom, o drugim mjestima neću govoriti, ali sumnjam da je stanje drugačije.
Danas je Hrvatska zavisnija od Austrije, nego što je ikad bila u A-U Carevini.
Ogromna vanjska zaduženost je daljnji kamen oko vrata RH, koji ju čini još zavisnijom o stranim kreditorima. Pa mora šutjeti i tamo gdje ne bi smjela.
Evo to me je navelo na pomisao da je onaj nedoučeni skriboman od Tuđmana, jednako kao i njegovi sponzori iz Norvala, bio samo oruđe u rukama, prvenstveno Vatikana, da se, pretvaranjem Hrvatske u banana državu, domogne ogromnog imetka i utjecaja u zemlji, koja za razliku od Jugoslavije nema snage oduprijeti se.
To je po meni naličje "tisućljetne težnje Hrvata da imaju svoju državu".
