Velika koalicija – izuzetno opasna ideja
U zadnjih nekoliko godina iz raznih izvora nam dolazi ideja o potrebi uspostave velike koalicije HDZ – SDP (s njihovim koalicijskim partnerima ili bez njih) i formiranju koalicijske vlade, jer bi se time prema predlagateljima bitno smanjile ideološke podjele u hrvatskom društvu, a vlasti se mogle posvetiti provedbi neophodnih reformi.
Zadnji je o potrebi velike koalicije „već jučer“ progovorio dr. Ivo Sanader, jer eto takva koalicija, SPD – CDU/CSU, se kao spasonosna pokazala u Njemačkoj.
No bilo je i drugih zagovornika velike koalicije koji su se pozivali na taj njemački primjer, gubeći iz vida karakter stranaka u njemačkoj velikoj koaliciji, zato što bi to prevedeno na hrvatske prilike bilo kao da u Njemačkoj koalicijski partneri budu SPD i AfD, a to je nemoguće, naime ne postoji ništa što bi na bilo koji način motiviralo ili prisililo SPD da koalira sa AfD.
Naime ako uzmemo da su SDP i SPD programski i prema političkom ponašanju i djelovanju poprilično bliske, HDZ i CDU/CSU to nisu, možda manje na planu programskih načela, a daleko više prema stvarnom političkom ponašanju i djelovanju, tu je HDZ daleko bliži AfD-u nego CDU/CSU.
Dakle velika koalicija, SDP – HDZ, meni liči na pokušaj oživotvorenja izvorno Luburićeve ideje pomirbe sinova ustaša i partizana, koju je tako zdušno prisvojio Franjo Tuđman i u pokušaju njene realizacije uspio ustaštvu, toj hrvatskoj inačici fašizma, u Hrvatskoj dati pravo građanstva izvodeći ga na hrvatsku javnu i političku scenu.
To je jedan dio tog Tuđmanovog „uspjeha“, drugi dio se odnosi na to da je izlazak ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu na hrvatsku javnu i političku scenu rezultirao neviđenim ideološkim podjelama u hrvatskom društvu.
Nitko da uoči, nitko da prihvati činjenicu, da su ideološke podjele u hrvatskom društvu poticane s platforme ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu, koje nemaju prava građanstva gotovo niti u jednoj od država EU.
Gotovo niti u jednoj od evropskih država, a posebno u Njemačkoj, promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, zato jer je fašizam protiv svake demokracije i svakog individualnog mišljenja, radi čega je takvo djelovanje uz negaciju holokausta u Njemačkoj zapriječeno zatvorskim kaznama.
Osim toga, kad su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća polemike u njemačkoj javnosti o tzv. „Rajnskim logorima“ počele rezultirati pojačanim buđenjem neonacizma, odgovorne njemačke vlasti su zakonski zabranile svaku javnu polemiku na tu temu u svim medijima. Povjesničarima je ostavljeno pravo da istražuju tu materiju, ali o saznanjima do kojih su došli ni oni ne smiju javno polemizirati. To uklanjanje „zapaljive“ teme iz njemačkog javnog prostora, koliko god tko govorio o uskrati demokratskog prava na javno iznošenje vlastitih stavova, rezultiralo je smirivanjem strasti i bitnim smanjenjem neonacističkog „zanosa“.
I sada bi te razorne ideološke podjele, koje svoje ishodište imaju u Tuđmanovom „nauku“, a sve vrijeme su tako uspješno poticane kako iz redova ekstremne desnice, tako i iz redova vladajućeg HDZ-a, ali i klera Stepinčeve crkve, prema mišljenju zagovaratelja uspostave „velike koalicije“, valjalo prevladati upravo uspostavom te koalicije ljevice i desnice … ko rukom odneseno!?
A to jednostavno nije moguće bez uklanjanja simbola fašizma/ustaštva iz javnog prostora i bez kriminalizacije promicanja fašizma i negacije holokausta.
Naravno da bi to značilo da se prvo HDZ mora „očistiti“ od desnog ekstremizma koji baš nikakve veze nema s demokršćanstvom, kako bi ga se osposobilo za koaliciju sa strankom ma i slabašne lijeve orijentacije, kakav je danas SDP.
Što se SDP-a tiče, ta stranka/partija bi se također trebala promijeniti u smislu svojeg jasnog ideološkog opredjeljenja, a to bi trebao biti antifašizam, a u programu naglasiti ultimativno zalaganje za RH kao isključivo sekularnu državu vladavine prava, uz naglašenu borbu za zaštitu prava svih onih koji žive od svojeg rada, zaštitu prava manjina i svih ranjivih skupina u društvu, što bi SDP-u omogućilo repozicioniranje na lijevu stranu političkog spektra, jer ta stranka/partija je danas, u uvjetima krajnje desno pomaknute hrvatske političke scene, tek uvjetno ljevica.
Ići formirati koalicijsku vlast znači imati zajedničku platformu djelovanja, a to znači postići bar minimum konsenzusa o svim pitanjima vezanim uz funkcioniranje društva na političkom i gospodarskom planu kao i pravca razvoja društvenih odnosa.
No kad bi se to baš i postiglo, RH nije Njemačka, a onda kako rekosmo HDZ nije CDU/CSU, ali ni SDP nije baš SPD, značilo bi to tek nepodnošljivu lakoću vladanja bez opozicije, što je opasnost od koje gotovo da i nema veće, a po meni, bar koliko ja poznajem one koji „veliku koaliciju“ zagovaraju, to i je njihov cilj. Oni se prisjećaju vremena kako je sve „glatko“ teklo za vrijeme Tuđmanovog života, kad je HDZ imao gotovo dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru i priželjkuju ta vremena. Oni bi tu koaliciju oformili ne mijenjajući ništa u postojećim društvenim odnosima.
Demokratičnost u hrvatskom društvu je ozbiljno narušena, pa upravo radi daljnjeg njenog urušavanja, „veliku koaliciju“ ne smijemo dopustiti, rekao bih, ni pod koju cijenu.
