Rušenje promašenog projekta

Pitanje svih pitanja u današnjoj Hrvatskoj je može li se uopće nešto učiniti da se ozdravi RH, državu oboljelu od vrlo specifične i teške bolesti? A da je hrvatsko društvo bolesno mislim da ne treba posebno obrazlagati, to vidimo mi iznutra, ali obzirom na sve učestalija upozorenja, to vide i oni izvana. Naravno svi oni koji to žele vidjeti.

Čini mi se da je najbolju dijagnozu te teške bolesti, zvane Hrvatska, dao Igor Mandić:

„Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti.Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske.“

Novi list [8. SIJEČJNA 2012.] ⇩ 
INTERVJU Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita

Igor Mandić je i više nego u pravu, Jugoslaviju su srušili oni koji su je uvijek rušili, ali nisu uspijevali, jer nije bilo pomoći "božje providnosti i našeg saveznika", saveznik se bojao SSSR-a, a božja providnost sama nije mogla puno.

Međutim, urušavanjem VU i rušenjem Berlinskog zida, „saveznik“ se naglo okuražio i odlučio Hrvatima drugi puta u povijesti "stvoriti državu".

I uspio, stvorio je divot-državu po uzoru na onu prvu, omogućivši ustašama da uz pomoć „saveznika“ pobjedonosno okončaju 2. Svjetski rat na tlu Jugoslavije.

Danke Deutschland!

Poznato je da kotač povijesti nije moguće vratiti unazad, ali je moguće prestati sa tuđmanizmom kao samoubilačkom politikom i krenuti od uspostavljenog „novog stanja stvari“, a to je hrvatska država zasnovana na antifašističkim vrijednostima, kao subjekt međunarodno prava, odbacujući tuđmanizam i ustaštvo, kao neprijeporne uzročnike bolesti hrvatskog društva.

A to znači detuđmanizirati i deustašizirati Hrvatsku, a Crkvu u Hrvata, impregniranu ustaštvom i klerofašizmom, udaljiti od svakog političkog djelovanja, ali i onog društvenog izvan njene dušobrižničke i karitativne funkcije.

Može li se to?

Mislim da može, ali bi za to odmah trebalo u kola ideološke i društvene preobrazbe upregnuti prvenstveno javnu televiziju u cilju stvaranja takve društvene klime koja bi građane učinila prijemčivim za promjene na društveno-političkom planu.

Samo kako rekoh to u Hrvatskoj nema tko provesti.

Očekivati bilo kakve pozitivne promjene popravljanjem i nadogradnjom Tuđmanom kontaminiranog društva je iluzorno, Katonovo pravilo, u povijesti nebrojeno puta potvrđeno, kazuje da je to uzaludan posao.

Rimski državnik i pravnik Marcus Portius Caton (234 p. n. e. – 149 p. n. e.) uveo je u područje pravnih poslova tzv. Katonovo pravilo (Regula Catoniana) koje glasi: Quod ab initio vitiosum lapsu temporis convalescere nequit – Što ne valja od samog početka ne može se popraviti protekom vremena.

A to ukratko znači i da se zlo, ma u kojem obliku, ne može popraviti, pogotovo se neće tokom vremena popraviti samo od sebe, već zlo treba rušiti … primjerice fašizam se ne popravlja, fašizam se ruši.

Koliko je to pravilo životno i danas najbolje se vidi na primjeru “Tuđmanove Hrvatske”, u kojoj protekom vremena doslovno ništa ne postaje bolje, radilo se o bilo čemu, odnosa u društvu, kvalitete života građana, razvoj demokracije, stanju gospodarstva, međunacionalnih odnosa, ...

Da, Tuđman je pozivajući se na volju naroda “redizajnirao” Hrvatsku, danas je valjda svakom politički iole pismenom jasno da on niti je išta stvarao niti išta stvorio.

Ali je sve što je on radio prikazivano je kao nekakvo ispunjavanje narodnih težnji, želje i volje.

Pa da malo pobliže pogledamo tu “volju naroda” u kojoj su onda sadržane i “tisućljetne težnje” i sve Tuđmanove “vizije” “hrvatskog kraljevstva”:

Voljom naroda, ako izuzmemo brojne izborne prijevare, pobjedom na demokratski provedenim izborima je Tuđman sa svojim HDZ-om jedino osvojio vlast, sve drugo što se nakon toga događalo bila je Tuđmanova volja. I on ju je provodio, ne pitajući za cijenu koju će narod platiti radi toga.

Kako je to bilo moguće?

U našem narodu je poznata uzrečica:

„Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“

Po tom principu prihvaćanja zla, hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete.

Ne znam postoji li u povijesti nekakav primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ i njihovog “autora” bar ne slave, a mi jednako slavimo i “uspjehe” i „autora“ tih „uspjeha“.

Primjerice voljom naroda iskazanom na izborim nigdje nije iskazana potreba promjene ili rušenja bilo čega što je u bivšem sustavu dobro ili čak u slučaju službe društvenog knjigovodstva - [SDK], jednog od najboljih financijskih servisa u svijetu, odlično funkcioniralo.

Kojom voljom naroda je srušeno dobro hrvatsko pravosuđe uz obrazloženje da su suci sudili prema odredbama neprihvatljivog KZ, a u tom KZ je neprihvatljiv bio članak o “verbalnom deliktu”, što se pokušavalo prikazati kao gore i od “rasnih zakona”.

Voljom kojeg naroda je rušen i razgrađivan vrlo uspio i funkcionalan teritorijalni ustroj zemlje?

Voljom kojeg naroda i gdje iskazanom se pristupalo centralizaciji svega živog u prije dobrano decentraliziranoj državi?

Voljom kojeg naroda je gotovo sva vlast u državi koncentrirana u rukama jednog čovjeka?

Koji je to narod kad i gdje iskazao volju da se pristupi promjeni ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj i prevede ih se iz statusa konstitutivnog naroda u status nacionalne manjine?

Samo od sebe se nameće pitanje, zašto je taj status uopće trebalo mijenjati?

Voljom naroda nigdje nije iskazano odricanje od antifašizma i davanje prava građanstva ustaštvu i njegovom izvođenju na javnu i političku scenu. Svjedoci smo da je Tuđman to napravio, ali i ne samo to, on je i organiziranom kriminalu dao pravo građanstva i izveo ga na javnu i političku scenu.

Voljom naroda nigdje nije iskazana želja da se dotadanje društveno vlasništvo prvo podržavi, a potom budzašto raskrčmi ili čak dijelom i podijeli Tuđmanovim partnerima s tenisa ili preferansa.

Primjerice, što je bila volja naroda, dotad već obilato nacional-šovinistički “osviještenog”, iskazana na referendumu iz svibnja 1991.?

Bila je sve ono što je bilo obuhvaćeno referendumskim pitanjima!

A što je sve Tuđman izveo iz te na referendumu iskazane volje naroda?

Dao je pravo građanstva ustaškoj želji, definiranoj maksimom “rušenje Jugoslavije svim sredstvima”, jednako kao i izgonu Srba iz Hrvatske.

Dao je pravo građanstva ideji pripajanja dijelova susjedne BiH Hrvatskoj.

Dakle na konzultativnom referendumu, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut obavezujućeg referenduma, Tuđman je jedino dobio suglasnost da pokrene proces osamostaljenja Hrvatske i njeno izdvajanje iz savezne države, ali sasvim sigurno nije dobio mandat da to provodi nasilno, a još manje ratom.

Sve to Tuđman jest radio, provodeći isključivo svoju volju, a nikako provodeći volju naroda.

Sve što je Tuđman radio i “stvarao” liči na gradnju kuće u “živom blatu”, pa su i rezultati tog “stvaranja” i te gradnje takvi kakvi jesu i svakom pametnom vidljivi kao neodrživi, pa i taj “projekt” jednostavno treba do temelja srušiti, a njegovog se “neimara” odreći i potpuno napustiti.

Sve kad današnji hrvatski politički establishment i ne bi bio sastavljen od kadrova “ispilavljenih iz Tuđmanovog inkubatora”, dakle od lažljivih, nesposobnih, ignorantskih, bešćutnih i potpuno neodgovornih gadova, na sliku i priliku svojeg tvorca, već od samih časnih ljudi i eksperata, s izrazitim smislom i voljom za rad za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve, na temeljima koje je udario Tuđman, ne bi mogli doslovno ništa učiniti.

Stoga se treba u potpunosti odreći i Tuđmana i njegovog nedotupavnog projekta i “građevine” građene u “živom blatu”, koju je “The Economist” prepoznao i na osnovu nje opisao RH kao “soggy bottom of Europe” (muljevito dno Evrope).

Odričući se Tuđmana i njegovog (ne)djela značilo bi odreći se i svih njegovih laži i podvala obuhvaćenih sintagmom “proglašene istine” i nazivanje stvari i događanja njihovim pravim imenom (napadi Tuđmanove paravojske na JNA postali bi upravo to, a ne “agresija JNA na Hrvatsku”, rat u Hrvatskoj bio bi rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi “pravedni i obrambeni DR”, značilo bi to i priznanje napada na SFRJ, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj bila bi upravo i samo to, a ne nikakva “srbijanska ili srpska agresija” itd.).

Značilo bi to i suđenje bez fige u džepu i olakotnih “braniteljskih zasluga” svima onima koji su s hrvatske strane počinili brojne i stravične zločine.

Ovim se naravno ne bi mijenjalo “novo stanje stvari” kao što je RH kao samostalna država i subjekt međunarodnog prava.

Značilo bi to i odricanje od fašizma, odnosno ustaštva kao njegove hrvatske inačice, ali jednako tako i od klerofašizma jer je Crkva u Hrvata naprosto premrežena i impregnirana ustaštvom.

Značilo bi to i početak istinske borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i nepotizma, dakle svega onoga što je Tuđman izveo na javnu scenu i dao mu ne samo pravo građanstva, već ga učinio ne samo stilom vladanja, već i stilom života.

Značilo bi to i potpuno poništenje procesa pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, ali i poništenje procesa denacionalizacije, koja je provedena samo radi vraćanja Crkvi njene, kroz vjekove od naroda na bezbroj načina otete i opljačkane imovine.

Značilo bi to i poštivanje ustava i njegove definicije RH kao sekularne države, udaljujući Crkvu od ikakvih društvenih i političkih aktivnosti izvan sfere duhovnog i karitativnog.

Značilo bi to i povratak antifašističkim temeljima na kojima zaista počiva hrvatska država.

Ali značilo bi to i ulaganje svih napora da se uđe u trag novcu isisanom iz Hrvatske putem kriminala, pljačke i korupcije, a ne zavaravanje ljudi ulaskom u EU i tobože spasonosnim “povlačenjem novca iz EU fondova”.

Itd. i sve na tom tragu.

A kad smo već kod “novca iz EU fondova”, otamo dolaze sve glasniji zahtjevi da se hrvatske vlasti natjera da se konačno ozbiljno pozabave vraćanjem onih 15,2 milijarde USD, koje su prvenstveno spregom kriminala i politike izvučene iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2010., a da se nečinjenje po tom pitanju zapriječi zabranom pristupa novcu iz EU fondova.

Dakle aktualne hrvatske vlasti, jednako kao i one prije njih, kao dio “muljevitog dna Evrope”, su samo dio problema, a ne njegovo rješenje.

Te vlasti, kao i one prije njih uostalom, produktivne su poput crva u kamenu u svojim sizifovskim nastojanjima dograđivanja Tuđmanovog neodrživog projekta.

Zamišljam si tako u svojoj naivnosti što bi bilo da je Konrad Adenauer, umjesto što je u uvjetima radikalne denacifikacije išao obnavljati i izgrađivati Njemačku, ne pod motom izgradnje države blagostanja za sve, već da ju je nastavio nadograđivati na Hitlerovim temeljima, popravljajući nacional-socijalizam? Samo K. Adenuer je znao da se na truleži i u živom blatu nacional-socijalizma ne može graditi ništa, jer se nešto što je u svojoj osnovi loše, tokom vremena sigurno neće popraviti, već da se Hitlerov projekt mora u potpunosti odbaciti i srušiti i krenuti u izgradnju „nove zgrade“ na zdravim temeljima, dakle Njemačke kao države blagostanja za sve.

Sličan slučaj je i s našom Hrvatskom, koju je Franjo Tuđman krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo remek-djelo“ krajem 90-ih opisao Klaus Kinkel tadašnji njemački ministar vanjskih poslova.

I sad, gle paradoksa, taj truli Tuđmanov projekt zasnovan na nacionalnoj isključivosti, posttuđmanovske hrvatske vlasti ne ruše, niti se odriču Tuđmana, već u tom živom blatu tuđmanizma njegovu gradnju pokušavaju nastavljati.

Pritom je jasno vidljivo da ma što i kako god se poduzimalo, kakvi god se potezi vukli, građevina zvana Republika Hrvatska sve dublje propada u „živo blato“, jer je to podloga na kojoj je Tuđman utemeljio i gradio svoja „čuda“, a ustvari laži i obmane.

Na tom planu popravljanja i dogradnje Tuđmanovog projekta ne može uspjeti nitko, već i radi spomenutog i kroz povijest nebrojeno puta verificiranog „Katonovog pravila“, ne bi mogli ni da su na vlasti zaista sposobni ljudi s izrazitim osjećajem za opće dobro, a kamo li ovi „Tuđmanovi sinovi“ stvoreni na sliku i priliku svojeg tvorca.

Dosad sam bezbroj puta napisao da je radikalna detuđmanizacija hrvatskog društva conditio sine qua non svakog napretka i progresa, bez toga se ne može krenuti naprijed.

Svojom idejom nacionalne pomirbe Tuđman nije nastojao pomiriti sinove ustaša i partizana, jer oni na gro planu i nisu bili posvađani, ipak malobrojni pojedinci nisu bili od značaja, sinove se ne može kriviti za pogreške očeva niti im se mogu pripisivati očinske zasluge, već je u svojoj borbi za bolju prošlost, zapravo krenuo popravljati ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, kao da se fašizam može popraviti.

Lažima o neravnopravnom i podređenom položaju hrvatske države i naroda u SFRJ i „besprimjernoj pljački Hrvatske od strane Beograda, koji je iz Hrvatske izvlačio više nego li su kolonijalne vlasti ikad izvlačile iz svojih kolonija“, kroz provedbu državnog terora nad Srbima u Hrvatskoj, čime ih nagoni na pobunu, a formiranjem paravojski i njihovim napadima na saveznu vojsku kreće u „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, proglašavajući to obranom od velikosrpske agresije.

Pljačku provedenu kroz proces „pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva“ se ne može popraviti, jer je gotovo svaki postupak impregniran kriminalom, taj se proces jednostavno mora poništiti i imovinu vratiti hrvatskim državljanima.

Hrvatske skorojeviće, koji su gotovo svi do zavidne imovine došli na netransparentan način, a kojima vlasti tepaju nazivajući ih poduzetnicima i zahvaljuju im zato „što nam daju plaće“, ljudi koje mahom resi nasilništvo i bezobzirnost prema svojim zaposlenicima, se ne može smatrati onima uz čiju će se pomoć Hrvatska izvući iz gospodarske krize i recesije.

Većinu njih ne zanimaju ni investicije ni razvoj kao ulaganje u budućnost, otkud onda ikakva očekivanja da će takvi pokrenuti Hrvatsku, ma kakva god bila pomoć koju im mogu pružiti vlasti?

Kad bi se primjerice vlasnici moćnog koncerna Thyssen-Krupp u Njemačkoj odlučili zabraniti sindikalno organiziranje, ne znam što bi se dogodilo prije, bili ih njemačka država prije izvlastila ili bi prije Metall IG „zapalio“ Njemačku.

Kod nas se kao posljedica tuđmanizma ne događa ništa, jer je dobro poznato, da su sindikati „neradnici i bundžije“ i kao takvi protivnici samostalne, neovisne ..., ma svake Hrvatske.

I ti poduzetnici, umjesto da se pokriju ušima, „grizu“ i optužuju sve oko sebe ...

Oko promašenog i propalog projekta ne može se graditi ništa, ne može se čak neprijateljskim stavovima prema sindikatima i poljoprivrednicima, a podilaženjem „poduzetnicima“ graditi nekakav prijeko potrebni konsenzus oko izvlačenja države iz gliba u koji su je uvukli Tuđman i njegovi apologeti.

Dakle, uspostaviti partnerski odnos sa sindikatima i onim poduzetnicima koji zakonito posluju, uzeti u zaštitu domaće poljoprivrednike, odreći se svih tekovina tuđmanizma i na osnovi „novog stanja stvari“, samostalne Hrvatske, koja bi to ionako bila i bez Tuđmana i bez rata, a već odavno i članica EU, poništiti pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju, jednako kao i denacionlizaciju pogotovo crkvene imovine, raskinuti ugovore s Vatikanom i uvesti financiranje vjerskih zajednica iz crkvenog poreza, a vjerske zajednice uvesti u sustav plaćanja PDV-a, odreći se svih proglašenih istina, a ustvari Tuđmanovih laži i obmana, prestati zločince zvati herojima, a one koji unose nemir i rade nerede prestati zvati braniteljima, ukinuti sve povlaštene mirovine, osim onih proizašlih iz beneficiranog radnog staža, izvršiti reviziju svih mirovina ali i svih korisnika nekog od vidova socijalne skrbi, striktno poštovati sekularnost, bez fige u džepu, vratiti se antifašističkim osnovama hrvatske državnosti, suzbijati fašizam u svim njegovim pojavnim oblicima i naravno „pokupiti“ oružje od stanovništva ... to su uglavnom stvari oko kojih treba postići najširi konsenzus.

Jedino pravo pitanje je gdje u Hrvatskoj pronaći kritičnu masu ljudi koji bi bili voljni žrtvovati se za opće dobro?

Vlasti u RH, kako ona Tuđmanova, tako i sve posttuđmanovske, sve vrijeme pokušavaju graditi državu na bolesnim Tuđmanovim “vizijama”, izvitoperenom pojmu nacije, na principima “zova krvi i tla”, “pomirbe sinova ustaša i partizana”, ustvari uspostavom dijaloga s fašizmom kroz izvođenje u 2. Svjetskom ratu poraženih ideologija i snaga na hrvatsku javnu i političku scenu, pravdajući to demokratskim pravom na drugačije mišljenje, pokazujući i time potpuno nerazumijevanje i samog pojma demokracije.

Kako tumačiti agresivno i neprimjereno ponašanje KC, a kako “divljanje” Opusa Dei kroz “U ime obitelji” i neke druge udruge, koje je takvo jer ostaje bez pravog odgovora, a odgovor bi morao biti striktno poštivanje sekularizma i da se o manjinskim pravima zagarantiranim poveljama, rezolucijama i deklaracijama OUN i ugrađenima u ustav ne odlučuje na referendumu.

Inače moć manipulacije i oblikovanja svijesti naroda je odavno poznata, zato se jednostavno ne dopušta da se o stvarima gdje većina jamči sigurnost manjini ne može odlučivati na referendumu. Premda ne mogu dokazati, ali kladio bih se da bi u Hitlerovoj Njemačkoj Nijemci na referendumu glatko odlučili o ukidanju svih prava Židovima, uključujući i pravo na život.

A što reći o instituciji preuzetnog imena Ustavni sud, koja opravdano reagira i ukazuje izvršnoj vlasti da je odluka donijeta na obavezujućem referendumu obavezujuća za sve pa iza Hrvatski sabor, propustivši pritom upozoriti da se o umanjenju i derogiranju ljudskih i manjinskim prava ne može odlučivati na referendumu. A to već je u domeni Hrvatskog sabora, koji je propustio zatražiti mišljenje Ustavnog suda, kad se on već sam nije udostojao reagirati.

Hrvatskom narodu bi trebalo reći da mu, koliko jučer, tako ni danas, nisu bili krivi ni Mlečani, ni Turci, ni A-U Monarhija, ni Država SHS ni Kraljevina Jugoslavija, ni Srbi, ni Pešta ni Beč ni Beograd i slični, već smo si, ovakve lijenčine, lažovi, kriminalu skloni prevaranti i budaletine sami krivi za sve nedaće koje su nam se u povijesti događale. Opijeni nekakvom izmišljenom slavom i lažnim ponosom ne znamo i nismo kadri učiniti ništa, ni svaki za sebe pojedinačno, a kamoli za opće dobro.

Valjda nam treba nekakav karizmatični vođa, kakvog smo primjerice, na svoju nesreću, prepoznali u Tuđmanu, koji nas je onako zadrt odveo u bezizlaz, a oni koji nas danas vode, od pape i kardinala, fašizmom impregniranog klera, polupismenih i pokvarenih političara u sprezi s organiziranim kriminalom, zajedno s nesposobnim sindikalnim vođama i ostalim ništarijama koje su uvijek kao pijavice sisale državno, zajedničko, sirotinjsko, nas ne mogu iz gliba izvući, jer to niti žele, niti znaju, niti im je to u interesu, jer kakvi god da jesu, svjesni su činjenice da za njih u iole uređenoj državi naprosto nema mjesta.

Pitam se hoćemo li ikad i možemo li uopće ikad postati svjesni svega zla koje nam je namro čovjek s poslanjem, Franjo Tuđman, pa da bar pokušamo odlijepiti se od dna i proglašenih istina i krenemo putem svekolikog društvenog i gospodarskog oporavka.

Ili, treba li nam za to ipak nekakav karizmatični vođa?

Ako treba, bojim se da ga mnogi od nas, pogotovo oni malo vremešniji, neće dočekati.