Peđa Grbin otkriva antifašizam i brigu za čovjeka …
… kako ideološku potku SDP i osnovni smisao postojanja i djelovanja te političke stranke.
Jer po Peđi je te značajke SDP kao imao, a onda ih pod Bernardićevim vodstvom izgubio, a birači SDP-a upravo traže da se to „izgubljeno“ vrati, kaže Peđa, kao autentični tumač volje SDP-ovog biračkog tijela.
Vrag je u tome što te značajke SDP, onakav kakvog ga je Račan uspostavio, nikad nije niti imao, jer je on prihvativši retoriku ratnih gubitnika iz 2. Svjetskog rata, kojom je antifašizam, prvo pripisan komunistima, a potom proglašen zločinačkom ideologijom, odričući se komunističke prošlosti odrekao i antifašizma.
Račan se ponašao kao da SKH-SDP nije u svojim redovima imao Branka Horvata, makroekonomista svjetskog formata, koji je za vremena upozoravao na opasnosti koje donosi slijepo povođenje za „iskustvima drugih“ i to onih koji nisu imali ono što smo mi imali, a imali smo sustav koji vodeći svjetski ekspert za strukturalne promjene, Ichak Kalderon Adizes, bez ikakve zadrške zove demokratski socijalizam.
No, Branko Horvat je uzalud upozoravao i vapio:
„Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Ta upozorenja, ti vapaji, nisu nalazili puta do ušiju Ivice Račana i njegovog glavnog savjetnika, fac totuma pače, Zdravka Tomca, srljali su u Tuđmanov zagrljaj kako bi s njime zaigrali svojevrsni dance macabre, taj ples smrti za hrvatsko gospodarstvo i demokraciju.
Na gospodarskom planu, povodeći se za Margaret Thatcher i prihvaćajući ekonomske ideje teoretičara „šok-terapije“, SDP se odrekao samoupravljanja, a time i brige za radničku klasu, odnosno brige za čovjeka.
Dakle SDP je uspostavljen kao HDZ II, a samo zahvaljujući komunističkoj prošlosti je sačuvao imidž lijeve političke opcije, na do krajnjih granica udesno pomaknutoj hrvatskoj političkoj sceni. Njegovo djelovanje bi se do danas u normalnim okolnostima moglo opisati kao djelovanje stranke desnog centra.
A da je Peđa sve samo ne tumač volje SDP-ovog biračkog tijela pokazuje i njegova, ali ne samo njegova šutnja onda kad SDP-ov predsjednički kandidat, Ivo Josipović, radi pogrešne retorike u predizbornoj kampanji gubi predsjedničke izbore, a onda radi iste pogrešne retorike, uopće se ne obraćajući svojem biračkom tijelu, SDP krajem 2015. gubi i parlamentarne izbore od gotovo potpuno rastrojenog HDZ-a i to, usudim se reći, samo zato što je Milanović tako htio.
I predsjedničke i parlamentarne izbore sam analitički razmotrio i nedvojbeno zaključio da je gotovo isključivi razlog gubitka tih izbora bilo upravo odricanje od antifašizma i prihvaćanja „domoljublja“, koje je glavni oslonac HDZ-a.
Kad je u proljeće 2016. bilo potpuno jasno da unutar pola godine moraju uslijediti prijevremeni parlamentarni izbori, ja sam se upravo Peđi Grbinu, danas priznajem, pogrešno ga procjenjujući i to isključivo radi njegove, po meni vrlo hrabre i ispravne, intervencije kod Račana 2006., uputio 14. 06. 2016. sljedeći e-mail:
„Poštovani gospodine Grbin,
obraćam Vam se kao čovjek lijevih političkih opredjeljenja i čovjek koji ponešto zna o politici, kao mladom čovjeku, pretpostavljam sklonom lijevoj političkoj misli, ali i čovjeku s kojim dijelim mišljenje o Franji Tuđmanu, ako sudim prema Vašim stavovima iz pisma koje ste 2006. uputili Ivici Račanu.
Povod za ovo moje obraćanje Vama su sve izvjesniji prijevremeni izbori i želja da skinemo HDZ s dnevnog reda za duže vrijeme.
To danas može jedino SDP, ali uz retoriku iz predizborne kampanje 2011., sasvim sigurno ne uz retoriku kojom ste se 2015. obraćali onom dijelu biračkog tijela od kojega ne možete dobiti jedan jedini glas.
Osobno sam se nadao da ćete Vi u SDP-u iz primjera Ive Josipovića, koji je predsjedničke izbore izgubio od objektivno ne-kandidata i to isključivo radi svoje „domoljubne“ retorike i zato što je „antifašiste odveo na Bleiburg“, naučiti ono što ne smijete raditi, jer Vaše biračko tijelo je antifašistička Hrvatska.
Da je Ivo Josipović, o kojemu ja osobno nemam baš laskavo mišljenje, koristio antifašističku retoriku zahvaljujući kojoj je svojedobno naprosto „pomeo“ Milana Bandića, Kolinda Grabar Kitarović ne bi imala nikakvu šansu, kao što je nije imao ni Milan Bandić, usprkos svim naporima hrvatske desnice, fašista i klerofašista. Zato što je antifašistička Hrvatska još uvijek bar dva puta brojnija od one profašističke.
Tužno je saznanje da je SDP danas, striktno politički gledano, uz predsjednika koji sam za sebe tvrdi da je liberalni konzervativac, zapravo stranka desnog centra, a trebali biste biti bar stranka lijevog centra, ako već ne već stranka političke ljevice.
Tko je g. Zorana Milanovića savjetovao da u predizbornoj kampanji počne koristiti u suštini HDZ-ovu retoriku, ne znam, ali znam da samo radi toga niste pobijedili na prošlim parlamentarnim izborima, uz još jedno kardinalnu pogrešku što u koaliciji Hrvatska raste nije bilo IDS-a. Naime „domoljubnom“ u suštini HDZ-ovom retorikom SDP nije dobio nijedan glas desnice, ali je izgubio mnoge glasove ljevice.
Ako biste pak u predizbornoj kampanji najavljivali borbu za Hrvatsku kao državu vladavine prava i sekularnu državu (najavom revizije „Vatikanskih ugovora“, uvođenje crkvenog poreza za potrebe financiranja vjerskih zajednica i isključivanje vjeronauka iz svjetovnih škola).
Naravno kao conditio sine qua non svake reforme je prvenstveno funkcionalni teritorijalni preustroj, a tek potom reforma državne uprave.
Pritom trebali biste isticati svoje antifašističko opredjeljenje, naglašavajući da je antifašizam ne samo civilizacijski doseg, nego i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, čime biste prekinuli procese fašizacije, ali i daljnju izgradnju Hrvatske kao nacional-socijalističke države kakvom ju je zamislio Franjo Tuđman, mislim da biste kao dosadašnja koalicija Hrvatska raste, uz već spomenuti IDS u svojem sastavu, dobili izbore i osigurali solidnu saborsku većinu.
Gospodine Grbin, uvjeravam Vas da kad biste baš ustvrdili da ste ustaša i s ustaškom kapom na glavi otišli na „hodočašće“ na Bleiburško polje, nijedan braniteljski glas na izborima dobili ne bi. O tome se radi.
Naravno da bi sve što sam napisao trebalo stručno obraditi i precizirati, zadati si i neke rokove, potom dobiti izbore.
S poštovanjem,
Mijo Vinceković“
Uslijedio je Peđin izuzetno brz odgovor:
„Poštovani,
zahvaljujem na Vašem mailu te mi dopustite da Vam govorim odgovorim s: agree to disagree.
S poštovanjem,
Peđa Grbin“
nakon kojeg sam ja g. Peđu Grbina proglasio „ogromnom hrpom politički ničega“, a da sam ja bio u pravu pokazali su rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora održanih u rujnu 2016.
Budući da je SDP, odnosno njegov predsjednik g. Zoran Milanović krenuo u predizbornu kampanju koristeći istu retoriku kao i 2015., ja sam u mojem blogu od 16. 08. 2016. u zaključnoj rečenici prognozirao te izbore za SDP izgubljenima:
„Ja ne samo da znam, nego sam siguran, da Zoran Milanović ništa od toga napraviti neće i zato će nam upravo on, a ne klerofašisti iz redova Stepinčeve crkve, dovesti na vlast HDZ poslije izbora 11. 09.“
Svjedoci smo da je Zoran Milanović u tome u potpunosti uspio.
I sad da vidimo, našeg Peđu nije smetao ni gubitak predsjedničkih ni dvaju parlamentarnih izbora niti to što je na čelu SDP-a bio čovjek koji je sam za sebe tvrdio da je po uvjerenju liberalni konzervativac, nije ga smetalo niti Milanovićevo rezolutno odbijanje da se makar razmotri mogućnost revizije Vatikanskih ugovora, nije ga smetalo kad mu se predsjednik stranke „hvalio“ djedovim ustašama, niti što je predlagao da se po Tuđmanu nazove Zagrebački aerodrom ili da se u Trg Franje Tuđmana preimenuje Trg sv. Marka … o „hrvatskoj svetinji“ i „hrvatskom ponosu“ iz šatora u Savskoj da i ne govorim.
Nije Peđe bilo nigdje kad je Davorko Vidović „sklanjao“ antifašizam iz fokusa SDP-a kao nečeg zastarjelog, démodé i passé, kao da je antifašizam nekakav modni trend.
Danas smo svjedoci da Peđu Grbina smeta ponašanje Davora Bernardića, koji ispada kriv za sve SDP-ove promašaje i nedaće, bivše, sadašnje i buduće, s jednim brojem istomišljenika „bijelu knjigu“ piše i traži od Bernardića da odstupi i tako okaje sve Račanove i Milanovićeve propuste, greške i grijehe.
Ja niti znam niti sa sigurnošću mogu tvrditi stoji li iza Peđe i njegovih istomišljenika itko ili nitko od imena željan nekakvog obračuna s Davorom Bernardićem ili možda osvete radi neispunjenih očekivanja, ali znam da Peđa Grbin nije taj kojemu bi trebalo dopustiti da pravi red u stranci. Mislim da sam dovoljno argumentirano obrazložio zašto tako mislim.
Nije to ni gotovo nitko od potpisnika peticije ili „peticije“ za smjenu Davora Bernardića.
A nije to, bogami, ni Gordan Maras, samozvani „autentični“ tumač volje građana.
