Državne istine, gotovo posve pretočene u dogmu …
Državne istine, gotovo posve pretočene u dogmu sile nas da svoju sadašnjost živimo u prošlosti i ne daju naprijed ni narodu ni državi
Da nam ne bje jučerašnje (05. 08. 2018.) „veličanstvene“ proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu i tamo održanih govorancija hrvatskog državnog vrha u čast „najveće hrvatske pobjede u povijesti“, teško da bismo bili svjesni sve sreće u koju su nas uvalili hrvatski branitelji predvođeni naj-Hrvatom, vizionarom 19. stoljeća, Franjom Tuđmanom.
A naša „sreća“ se sastoji u tome da smo upravo zahvaljujući toj bulumenti besprizornih i Franji Tuđmanu i njegovim apologetima, koji su i poslije njega nastavili njegovo „grandiozno“ djelo, postali najsiromašnija država EU, država iz koje Hrvati naprosto bježe, dosad ih se trajno iselilo već 500.000, a pretpostavljam da je ta „sreća“ uzrokom i „bijele kuge“ koja naprosto proždire hrvatski narod.
No o tim „uspjesima“ tuđmanizma nije bilo riječi u govorima najviših državnih dužnosnika, o tome će nešto kasnije na Sinjskoj alci nešto reći predsjednica Republike, naravno ne navodeći uzroke odumiranja Zagore, niti imenujući krivce.
Istinabog za one koji su istinu spoznali i koji znaju „đe su bili ’91.“ tajne nema, oni znaju da su za sve hrvatske nedaće u zemlji krivi jugonostalgičari i orjunaši, te Milorad Pupovac i njegovo SNV, a izvana srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Ali „veličanstvena“ proslava u Kninu imala je svoj nastavak „drugim sredstvima“, „raspjevani“ nastavak u Glini, gdje se pokazala sva raskoš poodmakle fašizacije hrvatskog društva, gdje se slavilo ustaštvo i tzv. NDH i gdje se ZDS-alo kao nikad prije, naravno daleko od očiju onih koji bi to ne samo trebali nego i morali vidjeti, jer to je „njihovih ruku djelo“, kao logična posljedica njihovog obračuna s antifašizmom i simbolom antifašizma Josipom Brozom Titom.
Da, gospođo predsjednice Republike, „pražnjenje“ Zagore, ali i čitave Hrvatske je posljedica uznapredovalog, nabujalog, fašizma i klerofašizma u RH, kojemu i Vi osobno pridonosite obilnim davanjem vjetra u jedra ustaštva.
Sve naše nedaće imaju svoje ishodište u Tuđmanovim lažima podvaljenim hrvatskom narodu.
Svi oni kojim IQ nadmašuje broj cipela znaju da je sve ono što je od strane Franje Tuđmana i njegovih apologeta posredovano hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske bila laž, sirova ili „zamotana u celofan“, ali ipak jedino i samo laž.
O kolonijalnom položaju hrvatskog naroda i njegove države, SRH, u SFRJ – prema Tuđmanu jugoslavenska federacija je pljačkala Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije. Kao krivca za takvo stanje Tuđman nominira Srbe i Srbiju. Tu je ishodište bujanja mržnje prema Srbima.
Nepoštivanje definicija i odredbi međunarodnog prava – „stvaranje države“ je mega laž zato što je SRH prema Teoriji države i prava bila država (uspostavljena odlukama ZAVNOH-a 09. 05. 1944. kao FDH, nacionalna država hrvatskog naroda) definirana tako vlastitim ustavom, ali i ustavom federacije, a status države je potvrdila i Badinterova komisija, što je bio temelj da RH bude međunarodno priznata u „avnojskim“ granicama.
Tri su osnovna atributa državnosti:
→ narod, državljani
→ jasno omeđen teritorij
→ zakonodavna, sudbena i izvršna vlast na čitavom teritoriju
i sva tri je SRH imala.
Nepoštovanje hijerarhijskog statusa federalnog ugovora, kojeg prema odredbama međunarodnog prava nije dopušteno jednostrano raskidati niti ga raskidati silom.
Nepoštivanje statusa konstitutivnog naroda Srbima u Hrvatskoj kroz preglasavanje i majorizaciju, postupak nedopustiv prema međunarodnom pravu. Hrvati su kao većinski narod preglasali Srbe u Hrvatskoj, a onda u zajednici s Bošnjacima i u BiH.
Agresija, JNA i Srbije na Hrvatsku – JNA je bila isključivo savezna institucija, jedina legalna OS na za nju jedinstvenom jugoslavenskom prostoru, dakle bila je lege artis i na teritoriju SRH, kao i njezina OS. Na JNA nikakve odluke bilo kojeg tijela ili organa vlasti bilo koje sastavnice federacije nisu mogle izazvati nikakav pravni učinak. Prema suludim tvrdnjama o agresiji ispada da je JNA izvršila autoagresiju. Priča o agresiji savezne vojske je jednako suluda kao kad bi netko ustvrdio da je 1861. u SAD Sjever izvršio agresiju na Jug. A Srbija je bila agresor ako bismo prihvatili da su bande poput one Arkanove, Mirka Jovića, „Beli orlovi“ i Šešeljevci bili službena srbijanska vojska.
Agresija hrvatskih Srba je još veća ludost, kojom se opisuje pobuna dijela hrvatskih Srba, koji su se dobrano „natopljeni“ zaglušnom velikosrpskom propagandom pobunili prvenstveno radi diskriminatornih mjera Tuđmanovog režima prema njima, mjera koje su ubrzo prerasle u držani terorizam.
Okupirani hrvatski teritorij – teritorij nedostupan hrvatskim vlastima pod kontrolom pobunjenih Srba, kao da vlastiti državljani, pa bili oni i pobunjeni, mogu biti okupatori.
Rat u Hrvatskoj počeo je napadima JNA – laž, rat u Hrvatskoj je započela Tuđmanova paravojska svojim napadima na vojarne, skladišta i ustanove JNA.
Domovinski rat, a ne građanski rat – rat u Hrvatskoj se svim silama želi prikazati kao međunarodni sukob odnosno agresija Srbije. A kakva li je tek bila agresija Italije i Njemačke u Španjolskoj jer su falangističko topništvo činile regularne jedinice talijanske vojske, a zračne snage „Legija Kondor“ regularni dio Luftwaffe. Dok su se na strani Republike borile Internacionalne brigade.
Digresija - Domovinski rat
Pod naslovom „Farsa zvana „Domovinski rat““ objavio sam još 29. 07. 2007. sljedeće:
„Nakon četiri godine rada na pet kontinenata u proljeće 2007. godine okončan je veliki znanstveni projekt “Inicijativa znanstvenika” (“Scholars’ Initiative” - SI) koji se bavio raspadom Jugoslavije, odnosno proučavanjem i rješavanjem velikih povijesnih kontroverzi koje i danas dijele narode u regiji.
Istraživanje su sponzorirali United States Institute of Peace (SAD), National Endowment for Democracy (SAD), German Marshall Fund - Balkan Trust for Democracy (SAD) i Purdue University - Peace Studies Program (Indiana, SAD), a u njemu je sudjelovalo oko 250 znanstvenika, uglavnom povjesničara i eksperata iz područja humanističkih znanosti, iz 27 zemalja s pet kontinenata (u zagradama je naveden broj znanstvenika iz pojedine zemlje): Albanija (4), Australija (1), Austrija (11), Bosna i Hercegovina (28), Crna Gora (3), Danska (1), Egipat (1), Francuska (2), Grčka (1), Hrvatska (20), Izrael (1), Italija (5), Kanada (6), Luksemburg (1), Mađarska (3), Makedonija (4), Nizozemska (4), Norveška (4), Novi Zeland (1), Njemačka (10), Rumunjska (1), Slovačka (1), Slovenija (10), Srbija (44), Švicarska (2), Ukrajina (1), UNMiKosovo (12), USA (62), Velika Britanija (16).
Kao što se može vidjeti, polovica znanstvenika bila je iz zemalja bivše Jugoslavije, pri čemu je Hrvatska bila zastupljena s 20 istraživača: Nikica Barić, Alfred Bing, Branka Boban, Dunja Bonacci, Mirjana Domini, Hrvoje Glavač, Igor Graovac, Vesna Ivanović, Tvrtko Jakovina, Vjeran Katunarić, Davorka Matić, Ivica Miškulin, Zoran Oklopčić, Ivan Pađen, Drago Roksandić, Tonči Šitin, Robert Skenderović, Dubravka Ugrešić, Radovan Vukadinović i Ozren Žunec.
Znanstvenici su bili podijeljeni u 11 istraživačkih timova koji su aktivno istraživali 11 najznačajnijih jugoslavenskih kontroverzi (vidi okvir “Projekt SI - 11 povijesnih kontroverzi bivše Jugoslavije”), pokrivajući razdoblje od 1986. do 2000. godine.
Ovim zamašnim projektom nastojalo se u prvom redu utvrditi ključne činjenice te odbaciti mitove i predrasude koji proistječu iz sukobljenih nacionalnih predanja (povijesnih priča) u regiji, a koji su još uvijek snažno ukorijenjeni među sukobljenim stranama.
Kako je pisala „Slobodna Dalmacija“ od 28. 07. 2007. bilo je završeno poglavlje pod naslovom „Rat u Hrvatskoj 1991. – 1995.“ Znanstvenici su zaključili sljedeće:
1. Beograd je 1990.-1991. iskoristio stvarni, ali i imaginarni srpski strah od ponavljanja ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata. Iako je diskriminacija postojala, ni u kojem slučaju ne može se usporediti s onom iz Drugog svjetskog rata. Ubojstva srpskih građana dogodila su se poslije, tek nakon što je ustanak stvorio drukčije uvjete.
2. Pretjerani udio Srba u policiji, vojsci i partiji stvorio je prijezir i nepovjerenje među Hrvatima. To je potaknulo masovna otpuštanja Srba u Tuđmanovu režimu, koji je pokazao malo poštovanja prema srpskim osjećajima i paranoji.
3. Ovaj rat je bio i građanski i međunarodni rat.
4. Obje su strane u hrvatskom ratu 1991. htjele silom ostvariti svoj cilj. Incident u Borovu Selu i smrt osječkoga šefa policije Reihl-Kira upućuju na odlučnost ekstremista na objema stranama da se služe nasiljem.
5. Opsada i razaranje Vukovara bili su ključni da se svjetska javnost okrene protiv Srbije, pogotovo nakon ubojstva 200 ranjenih hrvatskih ratnih zarobljenika na farmi Ovčara.
6. Dostupna dokumentacija sugerira da Hrvatska vojska nije mnogo kršila međunarodno humanitarno pravo tijekom operacije “Bljesak”.
7. Američki avioni nisu aktivno sudjelovali u operaciji “Oluja”, iako su patrolni avioni uništili radarsku opremu hrvatskih Srba nakon što su ciljani.
8. Iako je hrvatska policija štitila pravoslavne crkve, još uvijek je potrebno da netko objasni Vladin neuspjeh u tome da preduhitri i spriječi pljačku i ubojstvo više stotina Srba (od približno 8000 većinom starih ljudi koji su ostali).
9. Iako su mnogi promatrači očekivali da Srbi pobjegnu od operacije “Oluja”, zbog straha ili jer nisu htjeli živjeti u hrvatskoj nacionalnoj državi, ne postoje dokazi da ih je hrvatska vlada planirala protjerati.
10. Tuđman je prihvatio prisutnost značajne srpske manjine i nije ih javno protjerivao ili provodio nasilje nad njima, ali je preferirao etnički homogenu Hrvatsku i pasivno je prihvatio njihovu odluku da napuste zemlju.
Pa da to malo razmotrimo uz komentar Josipa Boljkovca koji je objavio knjigu svojih memoara "Istina mora izaći van ..." :
„Rat nije bio nužnost, nego stvar dogovora, a krajnji je cilj bila podjela Bosne i Hercegovine. To je bio plan Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. I ta priča da je tada stvorena hrvatska država nije točna. Mi smo hrvatsku državu imali već u republičkom Ustavu iz 1972. godine na kojemu sam radio. U uvodu toga Ustava stoji: "Socijalistička Republika Hrvatska suverena je država." A Tuđman je srušio tu suverenu državu, a ne stvorio, on je htio biti kralj.“
Ad 1.
Točno je da je velikosrpska propaganda bila zaglušujuća i da je našla plodno tlo među dijelom Srba u Hrvatskoj, ali je isto tako istina da u početku "demokratizacije", a to je posebno vidljivo na prvim višestranačkim izborima, Srbi se u Hrvatskoj većinski opredjeljuju za SDP, a ne za SDS.
Oni su naime očekivali da će SDP uz njihovu pomoć pobijediti na izborima, a ako i ne, onda će bar kao jaka opozicija, cijeneći to što su oni većinski svoj glas dali SDP-u, SDP braniti njihova nacionalna prava i interese. Svjedoci smo da to SDP pod Račanovim vodstvom nije radio, pa se Srbi, razočarani takvim odnosom SDP-a, sve više priklanjaju SDS-u.
Ovakvo kukavičko ponašanje SDP-a bilo je osnova pričama o postojanju dogovora Račan – Tuđman, prema kojem je SDP zapravo bez borbe prepustio vlast HDZ-u na čelu s Tuđmanom, jer se danas sve više i više spominju lažiranja i izborne prijevare u korist HDZ-a na brojnim biračkim mjestima, bez prigovora sa strane SDP-a.
Ad 2.
Konstatacija je u suštini točna, ali je važno naglasiti da Srbi nisu bili nadzastupljeni (u odnosu na udio u stanovništvu) nigdje gdje su se donosile odluke, zahvaljujući postojanju i primjeni kadrovskih lista, kojima je uz druge uvjete bila navedena i nacionalnost onoga koji dolazi na funkciju, tako je prema tim listama Predsjednik SO Bjelovar uvijek morao biti Hrvat.
Ne znam kakve je veze moglo imati to što je među milicionerima u Hrvatskoj bilo 31 % Srba. Jesu li milicionari odlučivali o sudbini hrvatske države?
Osim toga u Norvalu, a tamošnji proustaški emigrantski krugovi najzaslužniji su za odabir Tuđmana kao prihvatljivog kandidata i za „partizansku“ i za „ustašku“ Hrvatsku, je odlučeno da se poslije preuzimanja vlasti u Hrvatskoj izvrši lustracija, ali ne komunista, već Srba.
Ad 3.
Bez svake osnove! Rat u Hrvatskoj bi se, ako bismo bili krajnje dobronamjerni, mogao okarakterizirati kao slamanje pobune dijela stanovništva srpske nacionalnosti. Dakle isključivo kao građanski rat, neovisno o potpori koju su Srbi dobivali prvenstveno od SDS Srbije, a kasnije i od onoga što je ostalo od JNA. Inače bi se i Španjolski građanski rat mogao, radi angažmana Nijemaca i Talijana na strani fašista i internacionalnih brigada na strani Republike, proglasiti međunarodnim sukobom, a dosad to nitko pametan učinio nije.
Rat u Hrvatskoj ne može se, ni radi uloge JNA, posebno u bici za Vukovar, prozvati međunarodnim, jer je ta savezna vojska, odnosno ono što je od nje ostalo, činom međunarodnog priznanja Hrvatske, Hrvatsku napustila.
Ad 4.
Točno je da su obje strane htjele ostvariti svoj cilj, samo što je cilj bio zajednički i bio dogovoren između Miloševića i Tuđmana kao provedba PROJEKTA „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“ što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH, a sredstvo za ostvarenje toga projekta trebao je biti rat.
Milošević nije imao teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, ali su njemu trebali hrvatski Srbi da ih preseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira Pokrajinu, koju onda mora upotrebom represije „spašavati za Srbiju“. Tim "spašavanjem Kosova za Srbiju" Milošević homogenizira Srbijance, jer ne postoje dva Srbina koja o Kosovu drugačije misle, koji mu daju na izborima svoje glasove i time ga održavaju na vlasti. Vrijeme je pokazalo da je Milošević pao onog trenutka kad mu je MZ oduzela Kosovo, nije više imao oko čega homogenizirati Srbijance i izgubio je izbore.
Dakle Milošević treba hrvatske Srbe, one iste kojih se Tuđman pokušava riješiti, kako bi sveo njihov broj na „razumnu mjeru“. Milošević ne može, međutim, doći među kninske, kordunske ili banijske Srbe i reći im da se presele na Kosovo, jer ih Tuđman i tako ne želi u Hrvatskoj, zato jer svaki Srbin znade da je i Knin i Kordun i Banija Amerika u usporedbi s Kosovom. Zato te Srbe treba iseliti na silu, što znači proizvesti dovoljnu količinu straha koji će natjerati Srbe da napuste svoje domove i imanja, a samo rat može proizvesti dovoljnu količinu straha da se pokrenu velike skupine ljudi na bijeg u cilju spašavanja golog života. U tom smislu, dakle radi proizvodnje mržnje i straha, počinjeni su i mnogi odvratni zločini nad nevinim ljudima, s jedne i druge strane.
Trebalo je nekako natjerati dojučerašnje dobre susjede da se počnu mrziti i rado ratovati jedni protiv drugih.
Ad 5.
Recimo da je Vukovar žrtvovan, jednako kao i Dubrovnik, međunarodnom priznanju Hrvatske.
Ad 6. i 7.
Jesu li možda „znanstvenici“, moram ih staviti pod znake navoda, pogledali dokumentarni filmski uradak pokojnog Kneževića „Oluja nad Krajinom“. Ako to nije bilo masivno kršenje odredbi međunarodnog ratnog prava, što onda je?
Ad 8.
A tko se to, koja jebena hrvatska vlada, uopće trudila da zaštiti ijednog Srbina na područjima vraćenim u ustavno-pravni poredak RH?
Jel' se to možda moglo po onoj Šuškovoj: „Uništiti, razoriti i spaliti sve, da se Srbi nemaju kamo vratiti!“
Ad 9.
Točno, ne postoji pisani nalog hrvatskih vlasti da se Srbe protjera iz Hrvatske, što ni u kojem slučaju ne znači da im to nije bio cilj.
Ad 10.
Eh, a nema li dovoljno Tuđmanovih izjava koje nedvosmisleno pokazuju njegove namjere?“
Iz današnje vizure i uz današnja saznanja je vidljivo da su zaključci bar dijelom plod iznuđenih kompromisa, a i posljedica toga što se neki znanstvenici očito „nisu šteli mešati“.
Na hrvatskim granicama na osamostaljenje Hrvatske čeka 100 milijardi USD hrvatskog iseljeništva, koje neće ulagati u Hrvatsku sve dok je ona dio SFRJ – pa Hrvatska se osamostalila, a od ulaganja hrvatskog iseljeništva nema ništa, naprotiv iz Hrvatske su isisane desetine milijardi USD, koje su završile uglavnom na privatnim računima „stvaratelja“ države.
U VRO „Oluja“ pobijedili smo treću komunističku i četvrtu vojnu silu Evrope – onda kad te vojne sile, kao ni njene države već više od tri godine nije bilo.
Te laži su na razno-razne načine a uvelike i neznanstvenim i nepovijesnim tumačenjem prošlosti pomalo upornim ponavljanjem postajale proglašenim istinama, koje su onda prerasle u državne istine, danas već gotovo potpuno pretočene u dogmu, pa i kroz usvajanje nekih zakonskih akata, ali i samog Ustava RH.
Kaže se da nisu opasni oni ljudi koji tragaju za istinom, iako sama istina ponekad može biti opasna za pojedince, ali da silno opasni mogu biti oni koji su istinu spoznali.
Tako kod nas nisu opasni oni koji propituju što nas je to kao narod i državu snašlo od 1990. pa nadalje, ali su silno opasni oni koji znaju „đe su bili '91.“ i sve o procesu „stvaranja države“.
Oni su ti koji su spoznali istine i ne samo da su ih spoznali, nego ih podržavili, ozakonili ih i pretvorili ih u dogmu.
Uskoro će biti u opasnosti svi oni koji budu, propitujući ili na bilo koji drugi način, te istine dovodili u sumnju i tako „iskačući iz kola“ ne budu bespogovorno slijedili „spoznate“ državne istine, odnosno sad već dogme.
A upravo ti koji su „istine spoznali“ lažu nas i dalje, opljačkali su nas, dalje nas pljačkaju i još dugo će nas pljačkati, a jednako tako su nas pred svijetom sramotili, sramote nas i očito imaju namjeru svojim ponašanjem, postupcima i retorikom i dalje sramotiti i narod i državu, pozivajući se upravo na te proglašene istine pretvorene u dogmu.
Povijest je pokazala da svaka ideja, ma koliko u svojoj suštini bila plemenita, postaje svojom suprotnošću ako je se pretvori u dogmu, tako je primjerice plemenita ideja komunizma pretvorena u dogmu postala opaka praksa koju poznajemo pod imenom staljinizam.
Na isti način bismo mogli promatrati i kršćanstvo, odnosno katolicizam koji je radi dogme prerastao u srednjevjekovnog zločinačkog monstruma, odnosno u klerofašizam u današnje vrijeme.
Sve Tuđmanove laži i laži njegovih apologeta, ponovljene tisuću puta, postale su hrvatske državne istine, pretočene kroz zakonske odredbe i druge propise u dogmu, traže od nas da bismo neke pojedince, ali i čitave skupine ljudi, koje bi inače valjalo zaobilaziti u širokom luku, morali silno uvažavati, poštovati ih, diviti im se i ponositi se njima, samo zato što znaju sve o „stvaranju države“ i „đe su bili '91.“
Kako se uopće dolazi do tih državnih istina da bi se one mogle pretočiti u dogmu, koja onda razara i samu dušu hrvatskog naroda?
Vrlo jednostavno, kroz neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti!
Tako je Franjo Tuđman uz svesrdnu pomoć svojih apologeta od svojeg dolaska na vlast vrlo uspješno inaugurirao laž kao službena državnu politiku.
Tuđmanove laži, promovirane sa strane HDZ-a, koji im je dodavao vlastite laži, ustašuljačke laži, laži hrvatskog državnog vrha, laži klera Stepinčeve crkve … sve su postale dijelom službene hrvatske politike.
Činjenica je da je poslije Tuđmanovog dolaska na vlast odjednom kod jednog broja pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa rođena potreba, ne samo obrane i promocije hrvatske inačice fašizma, ustaštva, fašističkog zločina i kvislinške tvorevine tzv. NDH, nego i poistovjećivanja s nečim nad čijim su se monstruoznim zločinima zgražali i sami nacisti, o čemu najbolje svjedoče veleposlanik Trećeg Reicha u tzv. NDH, Siegfried Kasche i opunomoćenik Gestapa Hans Helm, u svojim izvješćima, a opunomoćeni njemački general u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau u svojim memoarima.
Na tu temu se laže „na klaftre“, ne znam gdje i od koga više, pojedinih etabliranih povjesničara, publicista, a posebno opasno je kad to dolazi od pojedinaca iz aktualnog hrvatskog državnog vrha, u čemu prednjači predsjednica Države, pozivajući tobože narod na jedinstvo, a ustvari potičući ideološke podjele u hrvatskom društvu, optužujući neznano koga izvan njih da to radi.
Gotovo najodvratnije laži na tu temu dolaze iz redova klera Stepinčeve crkve, ta institucija je, vjerojatno i radi Stepinčeve najpriležnije suradnje s ustaškim režimom, naprosto impregnirana ustaštvom.
Nakaradna politika uzrokovana je i nakaradnim tumačenjem Ustava RH, zlorabeći primjerice stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:
„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“Hrvatske vlasti, od Tuđmana naovamo, poticanjem nerealnih očekivanja koriste za unošenje nemira među Hrvate u BiH, a time i nereda u ionako mnogobrojnim problemima bremenitu BiH.
Ne znam zašto, odnosno ja znam, se neprekidno BiH Hrvate gura u status nacionalne manjine u državi u kojoj su konstitutivni narod, postupak je ravan onome kojim se RH duže od desetljeća neprekidno gurala na optuženičku klupu Haaškog suda.
Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevno iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.
Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti, svejedno HDZ-ovih ili SDP-ovih prema BiH, a posebno ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju jednako Bošnjaci kao i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Od silne brige za Hrvate u BiH, dakle tamo gdje su konstitutivni narod, hrvatske vlasti ne vide dijelove hrvatskog naroda u državama u kojima predstavljaju nacionalnu manjinu i gdje im prijeti asimilacija, pa bi im i pomoć i skrb matične države bila i dobrodošla i potrebna, puno potrebnija nego Hrvatima u BiH.
Što hrvatski premijer primjerice ne ode malo u Suboticu tamošnjim Hrvatima, što ne ode u Gradišće, pa onda kod Moliških Hrvata, posjeti Hrvate u Moravskoj, u Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji, Argentini, Čileu, Australiji, Novom Zelandu ... što tamo ne gradi škole na hrvatskom jeziku?
Ili se na te Hrvate ne odnosi ustavna odredba o „osobitoj skrbi i zaštiti RH“?
Ta skrb i zaštita Hrvatima tamo gdje su nacionalna manjina ne treba, ali im zato treba tamo gdje su konstitutivni narod!?
Ono što hrvatske vlasti rade s Hrvatima u BiH je rad u korist njihove štete, jer je očito da ih se okreće protiv njihove domovine BiH, nemaju oni nikakve dvije domovine, nema ih nitko i podgrijava kod njih separatističke težnje, što izaziva podozrenje kod Bošnjaka u F BiH i umjesto zajedništva širi jaz između dvaju naroda.
I na kraju, duh hrvatstva među iseljenicima održavao se i bez „osobite skrbi i zaštite RH“, prvenstveno zahvaljujući njihovoj dobroj organiziranosti, aktivistima i entuzijastima iz iseljeničkih redova, a veze iseljenika s domovinom bile su jače onda, dok nije bilo takve ustavne obaveze, nego što su danas.
Posebno snažne su bile veze između Hrvatske bratske zajednice - HBZ i „stare domovine“ koje su uspostavili a potom, ne pristajući uz ustaštvo, održavali John Badovinac i Bernard Luketich. Ali to je već materija za posebnu temu.
Prokazati Tuđmana kao i sve njegove apologete, fašiste i klerofašiste kao lažljivce i zločince i ogoliti sve njihove podvale i laži mora biti zadatak svakog čestitog čovjeka u Hrvatskoj, jer samo potpunim raskidom s tuđmanizmom, ustaštvom i klerofašizmom možemo ispočetka graditi takve društvene odnose koji će jamčiti budućnost i narodu i državi.
