Uspostavlja li zapravo Hrvoje Klasić dijalog s fašizmom …

Osvrt na komentar Hrvoja Klasića objavljen 06. 08. 2018. na portalu net.hr pod naslovom: „Nastavimo li ignorirati zločine nakon Oluje, riskiramo da nam se dogodi isto što i partizanima“

Uspostavlja li zapravo Hrvoje Klasić dijalog s fašizmom svojim tumačenjem izvan konteksta vremena i prostora?

Ne znam koji je vrag naspio povjesničaru Hrvoju Klasiću, da se počeo tako učestalo javljati po medijima, sve mi „vuče“ na to da se zarazio virusom politike, te je počeo odstupati od metode povijesnog i znanstvenog tumačenja prošlosti.

A najveća, najčešća i najgora greška tumačenja prošlosti je neuvažavanje konteksta vremena, prostora i okolnosti u kojima su se događaji iz prošlosti odvijali i njihovo nekritičko preslikavanje na vrijeme sadašnje, što rezultira potpuno pogrešnim zaključcima.

Sljedeća greška je povodljivost ili svojevrsno pomodarstvo kad su u pitanju događanja u zadnjih tridesetak godina. Tu je i ne bez vraga „mjerenje različitim aršinima“, pojava i događanja.

I na kraju neuvažavanje važećih definicija pojmova, odredbi međunarodnog prava, pa i onog ratnog, jednako kao i neuvažavanje zaključaka međunarodnih konferencija, pa ni onih najznačajnijih, rekao bih sudbonosnih, bar kad je 2. Svjetski rat u pitanju; Teheranske, Jaltske i Potsdamske.

Krenemo li tako, ne možemo nego završiti na „partizanskim zločinima“, „srbijanskoj agresiji“ i „pravednom i obrambenom Domovinskom ratu“, jer teško da itko može biti domoljub tko partizane ne smatra zločincima, tko ne glagolja o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku ili ne pjeva ode pravednom i obrambenom Domovinskom ratu, a Hrvoje Klasić je nosio uniformu HV, pa …

Jel' moguće da itko tumači prošlost smatrajući da za njegov narod i njegovu zemlju baš ništa ne vrijedi; ni definicije pojmova, ni odredbe međunarodnog prava, ni uvriježena pisana i nepisana pravila u odnosima između naroda i zemalja? Može, ali taj se onda odrekao ne samo povijesnog i znanstvenog tumačenja prošlosti, nego i budućnosti za svoj narod i njegovu državu.

Takvo ponašanje rađa konfliktne situacije pa je RH danas u većoj ili manjoj svađi sa svim svojim susjedama. S time da se Hrvatsku danas izvana uglavnom i percipira kao kreatora svih nesporazuma. Ja bih rekao potpuno opravdano.

„Partizanski zločini“
(„Bleiburg“ i „križni putovi“)

Dakle pod „partizanskim zločinima“ se očito podrazumijevaju poratni procesi „pročišćenja“, odnosno kažnjavanja zločinaca unutar i izvan pravnog sustava, te činovi retalijacije i bezobzirne osvete, obuhvaćeni zbirnim imenicama „Bleiburg“ i „križni putovi“.

Bleiburg je gradić u Austriji kod kojega je došlo do konačne predaje poraženih kvislinških snaga s područja bivše Jugoslavije, tada u statusu odmetnika, a „križni putovi“ su kolone ratnih zarobljenika i odmetnika na putu prema sabirnim centrima za ratne zarobljenike, prozvane tako isključivo radi pojačavanja dojma, jer ja nikad od samih sudionika nisam čuo da su koristili drugi izraz osim „kolona“.

Prvo da vidimo mogu li se „partizanski zločini“ promatrati odvojeno od zločina okupatora i kvislinga? I letimični uvid pokazat će nam, da to naprosto nije moguće.

U očima okupatora i njihovih slugu od samog početka ustanka borci NOV i POJ uživali su status odmetnika i „šumskih razbojnika“. Taj status se nije mijenjao ni poslije odluka Teheranske konferencije „velike trojice“, kojima je NOVJ priznat status saveznika odnosno pripadnika antifašističke koalicije. Status odmetnika i „šumskih razbojnika“ ostao im je kod kvislinga do kraja rata, što se najbolje vidi iz istupa ustaških pregovarača s Britancima u Bleiburgu.

Okupatorske i kvislinške snage su zarobljene partizanske borce gotovo beziznimno strijeljale, obično poslije teških mučenja, otuda je i nastalo ono pravilo da se u bezizlaznoj situaciji „zadnji metak ostavlja za sebe“.

Svu brutalnost su okupatorske snage pokazale u Bici na Sutjesci kad su pobili preko 2.000 zarobljenih partizanskih ranjenika, ali za odmazdu i oko 2.500 civila označenih kao simpatizere NOB-e.

Partizani su se, kao vojska iza koje nije stajala nikakva uređena država, prema zarobljenim okupatorskim i kvislinškim snagama odnosile dvojako; naciste i kvislinške dobrovoljce (ustaše, četnike, pripadnike „Bele garde“ …) uglavnom su „pred narodnim sudovima“ osuđivali na smrt i strijeljali, a mobiliziranim domobranima su nudili prelazak u partizanske redove ili su ih puštali kućama.

Kao zarobljenike su zadržavali više njemačke oficire koje su onda razmjenjivali za zatvorene komuniste ili simpatizere NOB-e (najpoznatiji primjer je oslobađanje A. Hebranga st. iz ustaškog zatvora).

Kad bismo baš potpuno zanemarili logore smrti, onaj u Jasenovcu nije bio ni prvi ni jedini, u tzv. NDH, operacije „čišćenja terena“, popraćene klanjem u suštini mirnih i nevinih seljana, silovanja žena i odvođenja djece i punjenjem jama, strijeljanje 100 talaca za jednog ubijenog njemačkog vojnika i 50 za ranjenog … misli li itko da su zarobljeni, a najčešće i odmetnuti kvislinzi zasluživali po završetku rata nekakav milosrdni odnos i milostivo postupanje ratnih pobjednika? Ne bi li takvo ponašanje bilo čin svojevrsnog mazohizma?

Četiri godine neprekidnih zvjerstava i terora trebalo je valjda zaboraviti i počiniteljima tih zlodjela oprostiti?!

Vođen činjenicom da su okupatori i njihovi sluge počinili stravične i gotovo nezamislive zločine, general de Gaulle je procese kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava u kojima i nevini stradavaju, svojevrsne procese „pročišćenje“, kako ih u Francuskoj zovu, a provodili su ih jednako francuski pokreti otpora, kao i Armija Leclerca, opisao kao „bolne ali i razumljive“ upravo radi svih monstruoznih zločina koje su počinili okupatori uz pomoć kvislinških snaga. Nitko u Francuskoj ali ni u svijetu nije radi tih riječi generala de Gaullea, nesumnjivog simbola francuskog otpora nacizmu, proglašavao zločincem niti onim tko zločine opravdava, a u Francuskoj su radi „horizontalne kolaboracije“ i žene kažnjavane i javno sramoćene.

Ili su možda ratni pobjednici u Jugoslaviji, valjda jedini oni u Evropi, trebali provesti koju stotinu tisuća istraga, osnovano osumnjičene izvesti pred sud i osigurati fer i pošteno suđenje za nekoliko desetina tisuća onih koji su zločine počinili i ne baviti se godinama ničim drugim nego suđenjima zločincima? Ili je možda pred sud trebalo izvoditi samo „kapitalce“, recimo one koji su svojom rukom na pravdi Boga ubili deset i više ljudi? Ostale pustiti na miru, odnositi se prema njima tek kao prema bivšim neprijateljskim vojnicima?

Samo koje bi se i kakvo poslijeratno društvo s takvima moglo graditi? To pitanje su si postavljali u francuskim pokretima otpora i odgovorili zaključcima iz ljeta 1943. da se krene s procesima „pročišćenja“.

Inače, istini za volju, neki su partizanski borci radi postupaka retalijacije i bezobzirne osvete bili osuđeni na smrt i strijeljani, ali kad su u Vrhovnom štabu postali svjesni da bi tako trebali na smrt osuditi i strijeljati koju tisuću partizanskih boraca, među kojima su bili i brojni prvoborci, od toga se odustalo i prišlo se kombiniranom djelovanju kroz psihološki pristup i prijetnju, tako da su osvetnički postupci jenjavali i konačno potpuno prestali.

Postupci ratnih pobjednika, jugoslavenskih partizana, prema pripadnicima kvislinških snaga nisu se razlikovali od postupaka drugih pokreta otpora u Evropi ili Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, s time što se partizanima ne mogu pripisati masovna silovanja i pljačke.

I na kraju, kroz prihvaćanje od fašizma i klerofašizma nametnute sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ nanosi se silna nepravda istinski nevinim žrtvama monstruoznog ustaškog režima i zločina okupatora, jer se te istinske nevine žrtve obezvređuju, gura ih se u drugi plan, a ustaški zločini relativiziraju, sve u funkciji povijesnog revizionizma.

Poratni izgoni Nijemaca i Talijana

Iskreno mi nije jasno radi koga i radi čega itko ima potrebu ponovnog otvaranja pitanja koja su riješena Sporazumom između SFRJ i SR Njemačke i „Osimskim sporazumom“ s R Italijom, koja oba završavaju sa: „Između SFRJ i SR Njemačke/R Italije nema otvorenih i neriješenih pitanja“. Ali eto H. Klasić, ne uvažavajući zaključke Potsdamske konferencije i zanemarujući onovremenu praksu, smatra da ta pitanja treba ponovo otvarati.

Dakle, pitanja su razjašnjena obeštećenja za izgubljenu imovinu riješena s matičnim državama naroda u pitanju.

„Domovinski rat“

H. Klasić potpuno bez osnove povlači paralelu ili čak u karakteru izjednačava NOB i ono što se u RH bez ikakve osnove naziva Domovinski rat.

Prvo, koji bi bio antifašistički karakter toga rata, ako RH danas slovi za zemlju bujajućeg fašizma?

Nadalje taj rat H. Klasić naziva opravdanim, obrambenim, pravednim i oslobodilačkim, a ja ga pitam neka mi objasni kako čin nasilne secesije može biti išta od toga? A prije toga neka mi citira onaj članak normativnog dijela Ustava SFRJ iz 1974. kojim se dopušta i propisuje postupak osamostaljenja neke od SR udruženih u SFRJ.

Rat u Hrvatskoj započele su Tuđmanove paravojske, a bilo ih je najmanje tri, ZNG, HOS i naoružane skupine desperadosa koji nikom nisu polagali račune, kasnije prozvanih „dragovoljci DR“, na jedinu legalnu OS države čija je sastavnica bila i SRH.

A onda opet čikam H. Klasića da me uputi na onu definiciju pojma agresija prema kojoj je postupak nasilne secesije, koji savezna država pokušava upotrebom zajedničke OS i silom spriječiti, agresija neke od sastavnica federacije na onu sastavnicu koja se nasilno izdvaja iz federacije.

Za razliku od toga neovlašteni upad HV na područje međunarodno priznate države BiH je čin agresije prema svakoj definiciji toga pojma.

Možemo se mi složiti i oko toga da je Slobodan Milošević pokretač i sveg zla otac, kojemu se sudilo pred Haaškim sudom, iako nije dočekao kraj suđenja, pa mu ni presuda nije izrečena.

Samo nikad ne smijemo smetnuti s uma da je pred tim istim sudom bila pripremljena i optužnica protiv Franje Tuđmana za slična nedjela, samo što je on, na našu nesreću, od suda „pobjegao“.

Dakle Domovinski rat je eufemizam za provedbu Milošević – Tuđmanovog dogovora za provedbu projekta „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“ ili uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH.

Eto čemu vodi prihvaćanje dijaloga s fašizmom, pa i onda kad taj dijalog prihvate deklarirani antifašisti.