Lice i naličje „osobite skrbi i zaštite“
Užas i strava, na izborima za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda je u Federaciji BiH, skladno ustavu BiH i izbornom zakonu, izabran Željko Komšić. Na noge se digao HDZ BiH, Hrvatski narodni sabor (ma što to bilo), a valjda onda i Hrvatski svjetski kongres (ma što to bilo), kojem se pridružio sav okupatorski hercegbosanski ekspedicioni korpus u Hrvatskoj, ali i svi „skrbnici“ Hrvata s valjda posebnim potrebama u susjednoj državi, od vladajućih preko političkih stranaka do pojedinaca, ogorčenih time što su „Bošnjaci Hrvatima izabrali člana predsjedništva BiH“. Dakle svi oni koji nisu dopustili HR HB da „umre“ čime zorno demonstriraju da su protiv BiH kao države.
Misli li itko da oni ne znaju da je Komšićev izbor potpuno zakonit? Znaju oni to dobro, problem je u tome što Komšić nije bio njihov kandidat, jer da je na izborima izabran njihov kandidat Dragan Čović, sve bi bilo u najboljem redu, pa ni ustav BiH ni izborni zakon ne bi bili sporni.
Pa zašto je onda za spomenute Komšićev izbor tako sporan? Jedan je jedini razlog, Komšić se zalaže za BiH, a Dragan Čović za HR HB i Hrvatsku, dakle protiv države BiH.
Kao što je Franjo Tuđman iz rezultata referendum održanog 19. 05. 1991. „izvukao“ svašta, od nasilne secesije, preko pokretanja rata, do komadanja BiH, tako i njegovi apologeti na nekakav čudan način iščitavaju ono što piše u Članku 10. Ustava R
H, koji glasi:
„Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom.
Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“, kako bi vršljali po BiH kako im se ćefne, sve tobože u cilju zaštite interesa tamošnjih Hrvata.
Gdje to taj članak ustava RH dopušta i gdje i koga u hrvatskim vlastima obavezuje na neprekidnu petljavinu i miješanje u unutarnje stvari susjedne tobože prijateljske države BiH?
Gdje se izgubila „osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“ za Hrvate u Srbiji ili se ta skrb i zaštita ogledaju u upornim iracionalnim svađama sa Srbijom.
Koga briga za Gradišćanske Hrvate, Moliške Hrvate, Hrvate u Mađarskoj, Rumunjskoj, Moravskoj, u obje Amerike, u Australiji, N. Zelandu, ali i drugud po svijetu, tamo gdje su Hrvati nacionalna manjina?
Hrvatske vlasti se ponašaju kao da se ustavna obaveza o osobitoj skrbi i zaštiti na te Hrvate i ne odnosi, već se odnosi samo i isključivo na Hrvate u BiH, dakle tamo gdje su Hrvati konstitutivni narod i gdje su u potpunosti ravnopravni s druga dva naroda?
A ta „osobita skrb i zaštita“ Hrvata u BiH proizlazi iz Tuđmanovog pokušaja komadanja te države i pripajanja nekih njenih dijelova RH. Prijelazni stadij bilo je formiranje HR HB čija je vojna komponenta, HVO, čak i zaratila s A BiH, prinudivši Tuđmana da u BiH pošalje značajne snage HV kako bi HVO spasile od poraza i posvemašnjeg uništenja pred kojim je bio. Ta agresija RH primorala je MZ da intervenira i ona je to učinila tako da je Tuđmanu zaprijetila uvođenjem posvemašnjih sankcija RH, primoravajući ga tako na raspuštanje logora za Bošnjake u BiH, povlačenje HV iz te države i okončanje sukoba potpisivanjem tzv. Washingtonskog sporazuma (postignuti su 01. 03. 1994., a formalno potpisan 18. III. 1994.), kojim su okončana neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka u BiH, a koji je trebao značiti i prestanak Tuđmanovog „uredovanja“ u BiH, ali i prestanak postojanja paradržavne tvorevine HR HB.
Washingtonskim sporazumom okvirno je uspostavljena Federacije BiH na područjima s većinskim bošnjačkim i hrvatskim prebivalstvom, koja je u konačnici trebala biti konfederalno povezana s RH.
No kako je Tuđman svaki sporazum potpisivao s figom u džepu ne misleći se nikad pridržavati onoga što je potpisao, tako je HR HB iako formalno nepostojeća, nastavila postojati, pa iako ne i formalno postoji sve do danas.
Dakle Washingtonskim sporazumom okončan je sukob između Bošnjaka i Hrvata, a kasnijim Daytonskim sporazumom (službeno potpisan 14. 12. 1995.), čiji je jedan od priloga i Ustav BiH, okončan je rat u BiH koja je uspostavljena kao država s dva entiteta i s tri konstitutivna naroda.
Predsjednici R Srbije, Slobodan Milošević i R Hrvatske, Franjo Tuđman, potpisnici su Daytonskog sporazuma u funkciji jamaca njegove provedbe. I dotle bi bilo sve u redu, ali kao i obično vrag čuči u detalju, naime i Beograd i Zagreb su zapravo sve vrijeme opstruirali provedbu Daytonskog sporazum suštinski nastavljajući Milošević - Tuđmanov projekt podjele BiH i pripajanje njenih dijelova Srbiji odnosno Hrvatskoj.
Pa se tako u Srbiji bez ikakvih ograda o RS, entitetu BiH, govori kao o drugoj srpskoj državi, a Zagreb sanja svoje nikad prekinute vlažne snove o pripojenju „nepostojeće“ HR HB Hrvatskoj.
Eto, Željko Komšić je dušom i tijelom za BiH i protiv svakog uplitanja Beograda i Zagreba u unutarnje stvari države BiH u cilju njene razgradnje, što je protivno njihovoj obavezi preuzetoj potpisivanjem Daytonskog sporazuma.
