Dva morala i dvije povorke sjećanja

Pišem o dva odvojena obilježavanja godišnjice proboja logoraša iz ustaškog logora smrti u Jasenovcu, o dvije povorke sjećanja, dakle svojevrsnoj komemoraciji žrtvama tog najvećeg ustaškog stratišta, koje će se ove godine održati i na dva odvojena datuma.

Jednu povorku će 12. 05. činiti ljudi antifašističkih uvjerenja, SABA i predstavnici židovske, srpske i romske zajednice u ime antifašističke Hrvatske, a drugu će 14. 05. činiti promotori fašizma, dakle zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, predvođeni pripadnicima službenih hrvatskih vlasti, dakle predstavnici blajburške Hrvatske.

Bilo tko sa zrnom soli u glavi bi si opravdano postavio pitanje što uopće na mjestu ustaškog logora smrti imaju tražiti oni koji su pokrovitelji neonacističkih manifestacija poput one na Lojbaškom polju, kod jame Jazovka ili oni što slave Pavelića i druge ustaške monstrume, služeći im mise zadušnice, to bi bilo kao da se njemački neonacisti okupe i u kolonama sjećanja prodefiliraju na mjestima nekih od nacističkih logora smrti, a posebno Auschwitza.

Nije li to pomalo shizofrena situacija da isti ljudi na jednom mjestu slave koljače, a na drugom odaju počast njihovim žrtvama?

Iskustva drugih nam nisu bila dovoljna da shvatimo da svaki onaj narod koji nije na pravi način, dakle uvažavajući činjenice i okolnosti smještene u kontekst vremena, spoznao svoju prošlost i pomirio se s njom, prisiljen svoju sadašnjost živjeti u prošlosti.

Sam Franjo Tuđman je kao „poviestnik“ bio je istaknuti protagonist nakaradnog tumačenja naše prošlosti, pristaša povijesnog revizionizma pod krinkom tobožnje borbe za istinu.

A bio je tek nedoučeni skriboman, zadrti mitoman i patološki lažljivac, koji je istinu mogao izreći tek ako bi se zabunio. Sad najednom on postaje stameni borac za istinu kojom bi se našu prošlost najprije učinilo neizvjesnom, a onda je poboljšalo i promijenilo.

Podsjećam da je Tuđman radi napisanih laži bio prisiljen promijeniti čitavo jedno poglavlje u svojoj knjizi.

Franjo Tuđman je dao legitimitet fašističkom zločinu prvo svojom izjavom da tzv. „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“ i drugo stavljanjem tzv. NDH u Ustav RH.

Tako su u Hrvatskoj fašizam i antifašizam postali prvo jednakovrijedni, da bi za vladajuću garnituru HDZ-a fašizam (ustaštvo) postao i vrjedniji, SDP-ove vlade nisu učinile ništa da to stanje promijene.

Ta hrvatska nakaradna priča ima svoje ishodište u prevelikom broju ustaških zlikovaca koji su izbjegli kaznu za sve one monstruozne zločine koje su počinili, provodeći „rasne zakone“ i „čisteći teren“, tako što ih je KC „štakorskim kanalima“ uputila na „vježbanje demokracije“ u Argentinu i druge hrvatske „prekomorske departmane“, otkud su širili „istinu“ o „hrvatskim vjekovnim težnjama“ i o tome kako su ih zli komunisti spriječili da te težnje sprovedu u djelo.

Tako su koristeći i svojevrsno „glavinjanje“ Austrije, koja je radi svoje nacističke prošlosti i sama dugo bila u svojevrsnom raskoraku između nacizma i demokracije, 1952. skupina je ustaških emigranata, okupivši se na Lojbaškom polju kod Bleiburga, lansirala priču o Bleiburgu kao tobožnjem velikom stratištu i u povijesti najvećoj hrvatskoj tragediji, priču bez ikakve osnove, koja je, što putem osobnih kontakata, što putem emigrantskog tiska, prodrla i na jugoslavenske prostore i ubrzo postala mit koji se širio i rastao kao i broj na Lojbaškom polju stradalih odmetnutih pripadnika OS tzv. NDH, težeći sustići Bulajićevu brojku od 700.000 Srba stradalih u ustaškom logoru smrti Jasenovcu.

Razlika je jedino u tome što su u Jasenovcu stvarno pobijene desetine tisuća ljudi i to samo zato što su bili druge rase, druge nacije, druge vjere ili političkog uvjerenja, dok na Lojbaškom polju nitko nije ubijen. Tamo je jedino „preminula“ tzv. NDH i tamo se njoj komemorira od 1952. do danas, u organizaciji i pod pokroviteljstvom zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, s tim da ovi suvremeni u Hrvatskoj sebe nazivaju antitotalitaristima.

Priču o masovnim smaknućima ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika i „punjenju rovova i jama“ podupirali su i neki iz partizanskih redova, među kojima je najpoznatiji tada partizanski major, kasnije mistik, Simo Dubajić.

Nakaradno i proizvoljno tumačenje prošlosti, odnosno njeno tumačenje na neznanstven i nepovijestan način, koje je istini za volju postojalo i u SRH, ali zbog svoje fašističke komponente opravdano jako potisnuto „čučalo“ u „podzemlju“, dobilo je „pravo građanstva“ po Tuđmanovim dolasku na vlast iskazivano tobože kao demokratsko pravo na drugačije mišljenje, gubeći iz vida da se u civiliziranim društvima promocija fašizma i negacija holokausta ne mogu podvesti pod demokratsko pravo na drugačije mišljenje, sili hrvatski narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti.

Zamislite si samo paradoksalnu situaciju da se na demokratsko pravo na drugačije mišljenje pozivaju promotori fašizma, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, dakle oni koji su protiv demokracije i svakog prava pojedinca.

Postavlja se pitanje kako je ustaštvo, zločin u ideji i realizaciji poražen u 2. Svjetskom ratu, uopće došlo na javnu i političku scenu u SRH/RH, državi izašloj iz rata kao članice pobjedničke Antifašističke koalicije i postalo ne samo ravnopravno antifašizmu nego čak i prevladavajuće kad je politička elita HDZ-a u pitanju?

Lijepo, podmetnuto je kukavičje jaje, priča o potrebi svehrvatske pomirbe (izvorno, pomirbe sinova ustaša i partizana), ali ne pomirbe s vlastitom prošlošću, već pomirbe kroz izjednačavanje fašizma s antifašizmom, kao da se u 2. Svjetskom ratu ništa dogodilo nije i kao da se na zna tko je i zašto rat započeo i tko je u ratu pobijedio.

Zagovornici svehrvatske pomirbe a zapravo zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, stasali uz Tuđmana i izašli ispod njegovih skuta, uporno dokazuju da su za vrijeme 2. Svjetskog rata kvislinzi, dakle veleizdajnici i sluge okupatora bili borci za Hrvatsku, a antifašistički borci, borci protiv okupatora i oni koji su uspostavili FDH/NRH,SRH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, su zločinci, borci za Jugoslaviju, borci protiv svake Hrvatske.

Po raspadu Jugoslavije u svim novonastalim bantustanima eskalirale su priče o „partizanskim ratnim i poratnim zločinima“, s time da je najveći broj znanstvenika, a posebno „znanstvenika“ i „nezavisnih“ istražitelja tih „zločina“ u Hrvatskoj, a onda u Sloveniji, s time da se čini da ta „istraživanja“ u Sloveniji pomalo jenjavaju, u Hrvatskoj naprosto bukte.

Drugi dio mita odnosio se na tvrdnju da 2. Svjetski rat na području tzv. NDH nikad nije završio, jer „NDH nikad nije potpisala kapitulaciju“, pa tako ni njena OS nije poražena, ona se je samo privremeno sklonila u Austriju radi oporavka i pregrupiranja, kako bi se tako oporavljena vratila nazad i nastavila ostvarivati „vjekovne težnje hrvatskog naroda“. Najveći broj njenih pripadnika se i vratio uz „pomoć“ JA, dok je manji dio odlučio ostvarivati „vjekovne težnje hrvatskog naroda“ slanjem terorista u novo uspostavljenu državu.

Treći dio mita je od svega najbesmisleniji, jer ga čini ni na čemu zasnovana tvrdnja kako je logor smrti u Jasenovcu 1945. nastavio s radom i pod komunističkom vlašću radio sve do 1953. Besmisao je u tome što su prilikom povlačenja ustaše miniranjem potpuno uništili sve objekte nekadašnjeg logora, pa nije jasno što je to tamo moglo „raditi“.

Tako da možemo reći da službena kolona sjećanja dolazi radi ovog lažnog Jasenovca koji je „radio od 1945. do 1953.“, a ona neslužbena radi odavanja počasti žrtvama ustaškog logora smrti Jasenovac 1941. – 1945..

I na kraju umjesto zaključka pitanje, možete li uopće zamisliti da u današnjoj Njemačkoj ili Austriji vlasti izraze potrebu mirenja s nacistima, a nacističkoj ideologiji daju pravo građanstva na tamošnjoj javnoj i političkoj sceni?

Dan nakon proboja zatočenika 22. travnja 1945. ustaše su napustili Logor III Ciglana, prethodno spalivši i miniravši logorske objekte.