„Hudelistanje“ Franje Tuđmana
(Žestoka borba novinara „Globusa“ Darka Hudelista za bolju prošlost i još boljeg Tuđmana)
Ne znam kako vama, ali meni su od svih ružnih i ružnijih spomenika Franji Tuđmanu izlivenih u bronci, ružniji pisani „spomenici“ u kojima su Tuđmana „opjevali“ novinari, kolumnisti pa i pisci koji, ako i jesu nekad slovili kao ozbiljni, poslije hvalospjeva Tuđmanu u čast, taj atribut su izgubili.
Najeklatantniji primjer takvog „podizanja“ pisanih spomenika Franji Tuđmanu je najnoviji uradak Darka Hudelista, koji je pod naslovom „Tuđmanovu osudu ustaštva te poziv na pomirbu sa Srbima trebali bi pročitati današnji desničari: ili bi se odrekli mržnje ili bi se odrekli Tuđmana“, objavljen 04. 04. 2019. u „Globusu“ u kojem je autor, po mojem sudu, uspio nadmašiti i obezvrijediti i samoga sebe.
Naime, pitam se kako itko može opisivati Franju Tuđmana, zadrtog, namrgođenog, nedoučenog skribomana, kao vrhunskog intelektualca, mislioca-vizionara, velikog državnika-domoljuba?
Pitam zato što u spomenutom tekstu Darko Hudelist upravo to radi.
Ili možda i ne, jer potrebu za pisanjem biografije Franje Tuđmana, mogu imati samo ljudi za koje volimo reći da su čudno „nasađeni“, poput primjerice Hrvoja Šošića. Ah da, da ne zaboravim Željka Krušelja, a valjda ima i drugih očaranih likom i (ne)djelom Franje Tuđmana.
Kad pažljivije pogledamo gdje to Darko Hudelist nalazi uporište za svoje tvrdnje iz naslova i još mnoge navedene u tekstu, vidimo da je to „maestralni“ gotovo nečitljiv Tuđmanov manifest „Bespuća povijesne zbiljnosti“ gdje on „nadahnuto“, jer samo tako vizionari i znaju, pokušava objasniti kako je nužno revidirati povijest, popraviti prošlost i ideje opasnog luđaka iz druge polovice 19. stoljeća realizirati na pragu 21. stoljeća. Kao da se sve to vrijeme, više od stotinu godina, ništa nije događalo, nego da je vrijeme stajalo i čekalo da Franjo Tuđman stasa, a vrijeme je sve samo ne stajalo.
Hajdemo se malo pozabaviti s po Hudelistu Tuđmanovom žestokom „osudom ustaštva“, koja je počela već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tobožnjim Tuđmanovim posjetima hrvatskom iseljeništvu, a zapravo obilaskom ustaških punktova diljem svijeta, vrhunac je bio njegov susret s Vjekoslavom Maksom Luburićem od kojeg je preuzeo ideju o potrebi rušenja Jugoslavije svim sredstvima i „pomirbi sinova ustaša i partizana“, vrlo opasnoj ideji kojom je Tuđman izveo ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, a trebala je kulminirati pretvaranjem spomen-područja u Jasenovcu u svojevrsnu hrvatsku „dolinu palih“ po uzoru na onu Francovu, o da, volio se on u svojem „antifašističkom zanosu“ pozivati na španjolskog caudilla, Valle de los caidos, na sreću to „miksanje kostiju“ ipak nije uspio realizirati.
Tuđmanova „osuda ustaštva“ posebno se ogleda u njegovoj izjavi da tzv. „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“, pa ju je zato i stavio u izvorišne osnove Ustava RH koje je navodno on sam napisao.
Što ćemo s brojnim drugim „slučajnostima“ koje upućuju na ustaštvo, od naziva valute pa do Tuđmanovih izjava čelništvu „Hrvatskog domobrana“ da je on „svjestan da je u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani“ ili kako u svojim odnosima s Njemačkom ne propušta „podsjetiti Nijemce da je Hrvatska u 2. Svjetskom ratu jedina ostala uz Njemačku do samog kraja“.
Pa ima li veće osude ustaštva od toga?
A onda Tuđmanov poziv na „pomirbu sa Srbima“ sadržan u njegovoj izjavi "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih).
Pa onda ona da je „srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, da njegov zluradi trijumfalizam sadržan u komentaru iseljenja hrvatskih Srba za vrijeme VRO „Oluja“: „ A odlaze, neka samo idu, sretan im put!“ i ne spominjem.
Čovjek bi rekao da onoga kog se voli kao što je Tuđman volio Srbe, nitko i ne treba mrziti, ta „ljubav“ mu je i više nego dovoljna.
Tuđman je diskriminirao Srbe, preglasavajući ih majorizacijom ukinuo im stečeno pravo konstitutivnog naroda, dopuštao i mjere državnog terora nad njima, istjerao ih iz Hrvatske, a potom sve činio da im onemogući povratak u Hrvatsku, valjda iz čiste potrebe za pomirbom.
Dakle kao uvod u proces pomirbe sa Srbima trebao je poslužiti izgon dvije trećine hrvatskih Srba iz Hrvatske.
Hudelist relativizira i nesporni Tuđmanov antisemitizam prepoznat ne samo u već spomenutom izražavanju sreće što mu žena nije Židovka i pričom o židovskom samouništenju u logoru smrti Jasenovac, nego još i više u već opisanoj Tuđmanovoj „osudi ustaštva“.
Uostalom radi tog izraženog antisemitizma morao se i pismeno ispričati Židovima, a potom i promijeniti čitava poglavlja u engleskom izdanju „Bespuća“ („Horrors of war“), tako da ta knjiga na hrvatskom i engleskom nije ista, jer u hrvatskom izdanju, radi toga jer „nije bio antisemit“, a ustaštvo je „osuđivao“, ništa nije mijenjao.
Možda je od svega tog još strašnije Franju Tuđmana proglašavati kao „prilično umjerenog i razboritog intelektualca i političara“, te kao „prilično racionalnog predsjednika RH, koji nije težio provociranju ratnih sukoba, nego je, naprotiv, uvelike zaslužan što Hrvatska u vrijeme Domovinskog rata nije pretrpjela veća razaranja“.
Doživljavati Tuđmana takvim kakvim ga opisuje Darko Hudelist, značilo bi uz sve drugo i u potpunosti se odreći jednako zdravog razuma kao i naših vlastitih sjećanja na dane Tuđmanove svevlasti i nasilja nad demokracijom koja je provodio upravo pozivajući se na demokraciju.
Sumnjam ja da su Darku Hudelistu nepoznate činjenice iz Tuđmanovog života, napisao je njegovu opsežnu biografiju, koju niti sam čitao, niti je imam namjeru čitati, takav mazohist ipak nisam, koje govore o tom da Franjo Tuđman nikad nije završio srednju školu, već mu je srednjoškolsko obrazovanje priznato administrativnom potvrdom. Nadalje, on je završio Višu vojnu akademiju koja je imala rang više, a ne visoke škole tako da on prema tada važećim propisima nije ni mogao pristupiti obrani svoje doktorske disertacije, nije imao visoko obrazovanje, niti završen postdiplomski studij, a bogami niti zapažene znanstvene radove objavljene u referentnim znanstvenim časopisima i publikacijama, što se na FF Zg poštovalo, obrana doktorata mu nije dopuštena. Sve to sekretaru SK na FF u Zadru nije smetalo, on je uspio ishoditi da Franjo Tuđman usprkos svemu 1965. doktorira na tom fakultetu. Akademik Ljubo Boban će desetak godina kasnije dokazati da je doktorska disertacija Franje Tuđmana čisti plagijat.
Toliko o Tuđmanovoj intelektualnoj „snazi“.
O njegovom mirotvorstvu dovoljno govori njegova rečenica: „Rata u Hrvatskoj bilo ne bi da ga Hrvatska nije željela!“, pa naravno kad je „rat bio šansa koju ne smijemo propustiti“, jer „nema države koja nije u krvi stvorena“, postojeća država, SRH, bila je u krvi stvorena, ali to njemu nije bilo dovoljno, njemu nikad dosta krvi.
A o njegovoj državničkoj razboritosti možda najbolje govori zapovijed da se poslije „Oluje“ na Uni napadnu NATO snage, što je na svu sreću osujećeno.
Darko Hudelist o Franji Tuđmanu piše kao da nismo svjedočili njegovom raskošnom intelektualizmu, državničkoj mudrosti i razboritosti, njegovom mirotvorstvu, njegovoj dobrostivosti i iskazima kršćanske ljubavi i milosrđa. Kao da ne postoje sve one tisuće kilometara video zapisa, arhivirane TV snimke i kubici transkripata, na temelju kojih je tužilaštvo Haaškog suda pripremilo optužnicu protiv njega. Samo ga je smrt oslobodila od suđenja i nedvojbene osude za počinjenje ratnih zločin i zločina protiv čovječnosti.
Sve njegove ljudske, intelektualne i državničke vrijednosti najbolje je vrednovalo Prizivno vijeće Haaškog suda u obrazloženju pravomoćne presude šestorici nekadašnjih dužnosnika HR HB.
To međutim vrijedi za svijet, ne i za hrvatske „domoljube“, zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, njima činjenice ništa ne znače, za njih je Franjo Tuđman najveći Hrvat u povijesti, a činjenice kažu da u povijesti gotovo nitko nije toliko naudio Hrvatima i Hrvatskoj kao što je to napravio Franjo Tuđman.
Sklon sam povjerovati da bi Darko Hudelist, da ponovo pročita „Mein Kampf“, u tom djelu možda otkrio svu raskoš skrivenog čovjekoljublja Adolfa Hitlera.
