Tko je zapravo i čije (strateške) ciljeve ispunio?
Iz Matice i iz HAZU
Iz „Pilara“ i s oltara,
Iz povijesnih instituta
A posebno sa ekrana.
Kroz političarska usta,
Uz potporu kroničara
Izmišljajuć' i lažući
Ustašija progovara.
Andrej Plenković: „Sve smo strateške ciljeve ispunili i nalazimo se u klubu najrazvijenijih zemalja svijeta!“
Na stranu to što bih navedenu tvrdnju mogao prozvati otvorenom lažju, jer mi stanje u hrvatskom društvu daje za pravo tvrditi da hrvatski narod, usprkos tvrdnjama Andreja Plenkovića, svoje strateške ciljeve ispunio nije. Ovakva Hrvatska, kakva je danas, sasvim sigurno nije niti može predstavljati ispunjenje strateških ciljeva hrvatskog naroda.
Samo netko je očito svoje ciljeve ispunio, pa tko je taj?
Naime, isto što tvrdi Andrej Plenković za sebe tvrde nekadašnji pripadnici ekstremne hrvatske emigracije, pa se postavlja pitanje nisu li Tuđman i HDZ „stvarali državu“ kao ustašku osvetu hrvatskom narodu?
U redovima ustaške emigracije je stalno, od završetka 2. Svjetskog rata pa do Tuđmanovog dolaska na vlast, prikriveno ili otvoreno tinjao bijes prema hrvatskom narodu, koji je, većinski se svrstavajući uz antifašizam, „iskazao nezahvalnost i izdao one koji su mu stvorili državu“.
Dakle ustaše su hrvatskom narodu stvorili državu, tzv. NDH, onu istu koju je Hitler uspostavio 27. 03. 1941. svojom Direktivom br. 25, a onda udovoljio Mussolinijevom traženju i vlast u toj kvislinškoj tvorevini, demarkacionom linijom podijeljenoj na njemačku i talijansku okupacionu zonu, toliko o stvaranju države i njenoj nezavisnosti, predao u ruke marginalnoj terorističkoj organizaciji, Ustaškom pokretu.
Čudni su mi ti „stvaratelji“ hrvatskih država, ustaše stvoriše državu koju je na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije svojom direktivom uspostavio Hitler, a pedesetak godina kasnije Franjo Tuđman „stvara“ državu koja već 46 godina postoji?!
O raspoloženju ustaške emigracije su poslije uspješno završenog procesa Tuđmanovog „stvaranja države“, dakle poslije VRO „Oluja“, bivši pripadnici ustaške emigracije inkorporirani u sve pore hrvatskog društva, a posebno u MVEP, MUP- i HV, od kojih su neki stekli i visoke činove u HV, javno progovorili, pa će tako jedan od najistaknutijih, koji je stekao čin pukovnika HV, obraćajući se hrvatskom narodu, doslovno reći: „Imamo vas na oku, jedanput smo vam stvorili državu, pa ste je razbucali, sad smo vam je ponovo stvorili, ali ovaj vam puta nećemo dopustiti da i ovu razbucate“.
Drugi, ne manje značajan pripadnik „časnog društva“, će bez ikakvog okolišanja reći da su oni sve vrijeme postojanja Titove Jugoslavije terorističkim akcijama protiv nje zapravo vodili „svojevrsni građanski rat“, kao i da su oni, dakle ustaše, „kroz DR ostvarili sve svoje ciljeve“.
Rečeno mi daje za pravo tvrditi da je u Hrvatskoj pod Tuđmanovim vodstvom izvršena fašistička (ustaška) kontrarevolucija, zato jer se jedino tako mogu objasniti neke negativne pojave i procesi koji se odvijaju u hrvatskom društvu, opisane kao fašizacija (ustašizacija) kroz širenje mržnje i netolerancije prema drugim i drugačijim.
Nakon svega postavljam si pitanje nije li ovo sveopće uništenje hrvatske države i poniženje hrvatskog naroda kroz njegovo razvlašćivanje i osiromašenje zapravo svjestan čin ustaške osvete tom narodu, zato što se u 2. Svjetskom Ratu nije većinski svrstao i stao iza Ustaškog pokreta.
Ne znam kako je s vama, ali mene zaista smetaju brojne izjave i izjašnjavanja većine hrvatskih političara, koja su tek proizvoljna blebetanja, dobrim dijelom zasnovana na jednakom proizvoljnošću isfabriciranim „činjenicama“ hrvatskih falsifikatora istine i vremena, koji sami sebi vole tepati da su povjesničari, dakle ljudi tobože posvećeni znanosti s bar formalno prepoznatljivom znanstvenom podlogom, iako su neki od njih u svojoj suštini samo i jedino odvratni silovatelji povijesti.
No kad se silovateljima povijesti pridruže, bilo svojom gromoglasnom šutnjom, bilo nesuvislim laprdanjima pravnici, sociolozi pa i ekonomisti, narod je potpuno opslužen „istinom“, jednako o prošlosti kao i o sadašnjosti.
Sintagma, „prvi demokratski (slobodni) izbori“ kojom se opisuju izbori održani u svibnju 1990. implicite sadrži dvije neistine,
a) da su svi izbori održani prije toga bili neslobodni i nedemokratski i
b) da je višestranačje istoznačnica za demokraciju.
Kako slobodno kandidiranje na predkandidacijskim i kandidacijskim skupovima, a potom izbor između više, na demokratski način utvrđenih kandidata, može biti neslobodno i nedemokratski?
Kako li se samo previđa i samo postojanje SSRN kao mjesta „pluralizma interesa“ na kojem su se „bistrile“ razne ideje, stavovi i razmišljanja, pa i one inkompatibilne Programu SK.
I radi toga jer su izbori bili i slobodni, a radi postupka kandidiranja i demokratski, priznati svjetski ekspert za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, ali i ne samo on, društveno-politički sustav u bivšoj državi opisuje kao demokratski socijalizam.
O izbornom procesu u bivšoj državi kao nedemokratskom i neslobodnom bismo mogli govoriti tek da su kandidate za predstavnička tijela predlagala i liste kandidata utvrđivala tijela i organi SK. Ali tome nije bilo tako, nitko nikog nije sprječavao da kao kandidata predlaže koga želi …
Dobro, istini za volju, nikom tada ne bi palo na pamet kandidirati primjerice Vicu Vukojevića, ali njega nitko pametan ne bi nikad ni za što kandidirao.
Dakle izbore održane u SRH u svibnju 1990. jedino korektno možemo zvati prvim višestranačkim izborima.
I nikako drugačije.
Jel' tko možda hrvatske pravnike i sociologe sprječavao da o tome progovore?
Povijest jest ili bi trebala biti znanost tumačenja prošlosti, ali je ona poput ekonomije podložna interpretacijama i reinterpretacijama, pogotovo tamo gdje ne postoje čvrsti materijalni dokazi ili svjedočenja vjerodostojnih svjedoka.
U povijesti, već i zbog toga što se društvo odnosno društveni odnosi neprekidno razvijaju i mijenjaju, nema mogućnosti pozivanja na nekakve nepromjenjive uporišne točke kao što su prirodni zakoni kod prirodnih znanosti, ali postoje neprijeporne činjenice i postoji kontekst vremena i okolnosti uvjetovanih razvojem društvenih odnosa.
Mogućnost proizvoljnih tumačenja, pogotovo kad su u pitanju ratna zbivanja, rodila su sintagmu da „povijest pišu pobjednici“, kad se rađaju društveno poželjne ili proglašene istine, obesmišljavajući tako onu da je „povijest učiteljica života“.
Pa gdje to ti naši „silovatelji povijesti“ tako kardinalno griješe, pogotovo kad je novija povijest u pitanju? Ograničit ću se na ono što određuje našu sadašnjost i uzrokuje silne napetosti i ideološku podijeljenost hrvatskog naroda, što nas tjera da se kao narod bavimo prošlošću i kako sam već više puta naglašavao, da svoju sadašnjost živimo u prošlosti.
Okupaciju Kraljevine Jugoslavije i njeno „komadanje“ silovatelji povijesti tumače kao prestanak postojanja te države, pa onda svatko može raditi što ga je volja, prisvajati teritorije, uspostavljati paradržavne tvorevine i slično. Ali činom okupacije Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada djeluje u izgnanstvu, njena veleposlanstva su aktivna, nijedna država izvan tabora sila osovine nije s njom raskinula diplomatske odnose …
O uspostavi tzv. NDH govore kao o nekoj „državi hrvatskog naroda kojom su ostvarene njegove vjekovne težnje“, a ta kvislinška tvorevina je uspostavljena isključivo Hitlerovom voljom, odnosno njegovom Direktivom br. 25 od 27. 03. 1941., dakle bila je i nelegitimna i nelegalna, a imala je i ograničeno „vrijeme trajanja“; prestankom postojanja njenog tvorca, prestala je postojati i ona. Kraljevina Jugoslavija bila je unitarno uređena država, a na teritoriju unitarno uređenih država se mogu formirati autonomije pa i one političke, samo voljom ili uz suglasnost centralnih vlasti. Ta kvislinška tvorevina, tzv. NDH, bila bi nelegalna sve da je baš i uspostavljena voljom hrvatskog naroda, pa čak i u slučaju da je bila isključivo u granicama Banovine Hrvatske.
Ne samo nespominjanje, nego i nepoštivanje zaključaka Teheranske konferencije „velike trojice“, Konferencije na Jalti, Potsdamske konferencije … skupova „gospodara svijeta“ na kojima se krojila sudbina čovječanstva za naše silovatelje povijesti kao da se nisu održali, a njihovi zaključi kao da ne postoje, iako su određivali sudbine naroda i država, pa i naše.
Vađenje događanja iz konteksta vremena u kojem su se događali, ne uvažavajući ondašnje okolnosti, te njihovo preslikavanje i „preslikavanje“ na vrijeme sadašnje, što je potpuno nedopustivo.
Oni bi, primjerice, na događanja iz 1945. primjenjivali konvencije usvojene 1949.
Neuvažavanje ili potpuno „preskakanje“ hijerarhijski najstarijeg dokumenta onog vremena, „Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS“ (i svih vojski pod njemačkim nadzorom), pa kao onda tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, pa …
A o značaju tzv. NDH i u njemačkim očima možda najbolje govori činjenica da su se njeni predstavnici uporno gurali da zajedno s Nijemcima sa Saveznicima pregovaraju o okončanju rata, odnosno predaji, ali njemačka strana nije htjela niti čuti o tome. Nijedna kvislinška tvorevina nije imala pristup tim pregovorima.
I dok Saveznici kao neprijatelja raspoznaju njemačku OS i sve vojske pod njemačkim nadzorom, dakle one vojske koje su pripadale kvislinškim tvorevinama, kojima Saveznici nisu priznavali status država, dotle ideološki osviješteni „znanstvenici“, a nažalost sve češće i znanstvenici, nekritički zovu OS tzv. NDH hrvatskom vojskom, hrvatskom domovinskom vojskom pače, pa i na dan 15. 05. 1945. kad je ta „država“ već 7 dana bila „pokojna“, a rat završen.
Akt o vojnoj predaji nacističke Njemačke, potpisan 7. svibnja 1945. u Reimsu i 8. svibnja 1945. u Berlinu, određuje 23:01 sati 08. 05. 1945. kao rok do kojega su njemačke OS i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima s kojima su dotad bile u borbenom kontaktu.
Dobro je poznato da kvislinške snage s područja Jugoslavije te odredbe nisu poštovale, nego su nastavile s ratnim djelovanjem i time se prevele u status odmetnutih vojski, boraca izvan zakona, franktirera …
Prema Ženevskom konvencijama na odmetnike se zaštitne odredbe, koje se odnose na ratne zarobljenike, ne primjenjuju, niti se oni i nakon što su razoružani imaju pravo na njih pozivati.
Više puta sam dosad navodio da je, prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena, na te činjenice poraženu stranu 09. 05. 1945. ujutro upozorio domobranski general Tomašević.
Bez odziva!
A kako i bi, a i zašto bi, kad su „znali“ da se samo moraju dokopati Austrije gdje ih “raširenih ruku“ čekaju Englezi.
Zato se oni pod borbom probijaju prema Austriji kako bi se predali Englezima, rekao im, prema svjedočenju već spomenutog ustaškog pukovnika Danijela Crljena, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, njemu je tu povjerljivu informaciju posredovao papa Pio XII. Englezi će ih prihvatiti odmoriti, opremiti i poslati ih nazad u Jugoslaviju da se nastave boriti protiv „komunističkih zvijeri“.
Za te engleske nakane su svi znali.
Svi osim Engleza!
Dakle tog 15. 05. 1945. su se na Lojbaškom polju našli odmetnuti pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, a ne nikakve hrvatske ili bilo čije druge vojske, bez prava na bilo čiju i bilo kakvu zaštitu.
O tome kako će se Saveznici ponašati i kakve mjere poduzimati prema onima koji ne budu poštovali odredbe Akta o predaji, govori njegov članak 5.
5. U slučaju da njemačko Vrhovno zapovjedništvo ili bilo koje od snaga pod njihovim nadzorom ne djeluju u skladu s ovim Aktom o predaji, Zapovjedništvo Savezničkih ekspedicijskih snaga i Vrhovna komanda Crvene armije će poduzeti takve kaznene ili druge radnje koje će držati primjerenim.
Prema današnjem stanju hrvatskog društva, čija idejna podvojenost ima svoje ishodište u vremenu 2. Svjetskog rata, uz jedan paradoks da Ustaški pokret nikad u hrvatskom narodu nije imao toliko pristaša kao što ih ima u vrijeme današnje.
E sad da vidimo kako je došlo do tog ustaškog revivala koji se rađa paralelno sa stasanjem HDZ-a i Tuđmanovim osvajanjem vlasti, jer je Tuđman započeo koketirati s ustaštvom već šezdesetih godina prošlog stoljeća prigrlivši kao svoju već spomenutu izvorno ideju Vjekoslava Maksa Luburića o potrebi ostvarenja jedinstva u redovima hrvatskog naroda, koje je navodno jedino moguće postići kroz pomirbu sinova partizana i ustaša, a toj pomirbi silno smeta Jugoslavija, koju treba rušiti svim sredstvima.
Nakaradno shvaćanje demokracije u kojem su promicanje fašizma i negacija holokausta svedeni pod demokratsko pravo na drugačije mišljenje, premda to u svijetu, a pogotovo Evropi, teško stradaloj u 2. Svjetskom ratu, gotovo nigdje nije slučaj, vrijedi upravo suprotno, promocija fašizma i negacija holokausta su u brojnim državama zapriječeni kaznenim zakonima.
Tražeći nekakve analogije, koje sežu u vrijeme 2. Svjetskog rata i dolaska ustaša na vlast u Hrvatskoj, na um mi pada Tisova Slovačka, koju je kao i tzv. NDH uspostavio Hitler svojim dekretom, odgovarajući tako na molbu svojeg prijatelja pape Pia XII da na području nekadašnje A-U Monarhije uspostavi dvije katoličke države, ali avaj, tu svaka sličnost prestaje; Slovačka biskupska konferencija distancira se od kvislinških vlasti, Slovačka ne osniva logore smrti, a od okupatora je oslobađaju jedinice CA.
Za razliku od SBK Crkva u Hrvata, predvođena zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, najpriležnije surađuje s kvislinškim ustaškim režimom, ponekad osuđujući ustaške postupke, ali blagoslivlja rezultat ustaške vladavine, „Katoličku državu Hrvatsku“, kako je Stepinac tepao tzv. NDH.
Danas je kler Stepinčeve crkve naprosto impregniran ustaštvom.
Iz crkvenih redova dolaze tvrdnje da ni Stepinac ni katolički kler u tzv. NDH nisu bili povezani s ustaškim pokretom, što je istina ravna onoj da danas Josip Bozanić i katolički kler nisu povezani s HDZ-om i doslovno impregnirani ustaštvom.
Nigdje u nekad okupiranim državama Evrope, osim u pribaltičkim državama i u procesu „demokratizacije“ Ukrajine nema takvog žala za kvislinškim režimima, niti se itko u vrijeme današnje pokušava poistovjećivati s okupatorima ili kvislinškim vlastima, premda ima pojava neofašizma, ali nigdje u mjeri u kojoj je to u Hrvatskoj.
U svim zemljama u kojim su postojali pokreti otpora slave njihove pripadnike, a ne kvislinške OS i milicije.
