Pokušaj „demokratizacije“ ili prije „ukrajinizacije“ Bjelorusije

 

 

Ukratko, 09. 08. 2020. održani su predsjednički izbori u Bjelorusiji na kojima je sa više od 80 % glasova pobijedio dosadašnji predsjednik Aleksandar Lukašenko, osvojivši svoj šesti mandat.

I sve bi proteklo u najboljem redu da su s izborom građana Bjelorusije bili zadovoljni u Varšavi, Pragu, Londonu i još ponegdje, to što Lukašenkova protukandidatkinja na izborima, Svetlana Tihanovskaja, na izborima nije bila zadovoljna rezultatima je normalno, ali nije normalno da se ona sa osvojenih desetak posto glasova proglašava pobjednicom optužujući Lukašenka za izbornu prijevaru.

Neuobičajeno brzo po proglašenju izbornih rezultata pokreću se masovni prosvjedi u glavnom gradu Minsku, masa optužuje Lukašenka za izbornu prijevaru, tražeći od njega da prizna pobjedu Tihanovskaje i odstupi.

Naravno sve je puno optužbi na račun zadnjeg evropskog diktatora, kako „demokratski svijet“ i prosvjednici imenuju Lukašenka opisujući ga kao nekog tko je na vlast došao nekakvim državnim udarom ili pučem a ne demokratskim izborima.

„Demokratski svijet“ Lukašenku ne može oprostiti neprovođenje gospodarske „šok terapije“ prema Jeffreyu Sachsu, kao svespasavajuće tranzicijske metode na putu iz „komunističkog pakla“ u globalizacijski kapitalistički „raj“. 

Na stranu to što su sve zemlje bivšeg realsocijalizma, uključujući i države nastale poslije raspada samoupravne Jugoslavije, (pre)skupo platile provođenje Sachsovih mudroserina, čija je provedba gotovo i samu Rusiju bacila na koljena.

Aleksandar Lukašenko je pametnom politikom izbjegao šok terapiju i poštedio svoju zemlju i narod gorkih iskustava i općeg osiromašenja.

„Demokratski svijet“ mu je taj nestašluk zapamtio i nikad oprostio, sve češće mu lijepeći diktatorske atribute, priželjkujući da on ode, a oni u Bjelorusiju na vlast dovedu nekog „podobnijeg“ i „savitljivijeg“, „demokratski opredijeljenog“ i što distanciranijeg od Rusije i Putina.

Dakle, „demokratizatori“ su gotovo isti kao i u Ukrajini, Varšava kolo vodi, a i namjere su im iste kao i one u Ukrajini, gdje su djelomično uspjeli; srušili su predsjednika i bacili Ukrajinu na koljena, posvadivši je s Rusijom, što je Ukrajini donijelo, po svemu sudeći, trajni gubitak Krima i gubitak kontrole nad najrazvijenijim pokrajinama Donjeckom i Luganskom.

Valjalo bi Ukrajince pitati jel' im se isplatila „demokratizacija“.

Bjeloruske službe sigurnosti prikupile su dovoljno dokaza o umiješanosti stranih sila ne samo u organizacije prosvjeda, nego i upravljanja njima. 

Samo tu je i rezolutni Lukašenkov odgovor da „u Minsku Maidana neće biti“.

A da se nije šalio pokazuju energične reakcije snaga sigurnosti u suzbijanju nereda što je rezultiralo i brojnim uhićenjima.

I još nešto, u odnosu na Ukrajinu u Bjelorusija je bila zemlja socijalne i ekonomske stabilnosti, a prava ruske nacionalne manjine ničim nisu bila ugrožavana, kao ni upotreba ruskog jezika, što baš nije bez značaja.

Nije trebalo dugo čekati da Litva, Latvija i neizbježna Poljska pošalju svojevrsni utimatum Lukašenku, kojim traže oslobađanje svih uhićenih prosvjednika i nude se kao posrednice u sporu između Lukašenka i prosvjednika, koje za divno čudo još nisu prozvale demokratskom opozicijom. Ako Lukašenko na to ne pristane prijete mu uvođenjem sankcija.

Osobno mislim da Lukašenko na ultimatume neće pristati, on ima vrlo kvalitetan “izlaz za nuždu“, oslanjanje na Putina i Rusiju, pa i ujedinjenje Bjelorusije s Rusijom, što je već prije bilo najavljivanu kao moguće rješenje.