SDP-ovci pozivam vas da si za predsjednika izaberete Mišu Krstičevića!
A evo i zašto!
Mišo Krstičević je jedini u svojim intervjuima poslije uvjerljivog poraza RESTART koalicije na parlamentarnim izborima jasno i precizno naveo razloge poraza, označivši kao glavnog krivca ukupno stanje u partiji koje je pozicioniralo SDP negdje u politički centar.
Radi katastrofalnog stanja u partiji a onda vjerojatno i radi slutnje lošeg rezultata Krstičević je odbio mjesto na izbornoj listi.
On ispravno smatra da SDP mora biti stranka ljevice, nikakvog centra ni lijevog centra.
I nikakve liberalne demokracije.
Krstičević između ostalog kaže:
“Zapeli smo u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu upravo zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici. SDP nije niti smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice. Za pobjedu s tih polazišta potreban je dugotrajan rad i komunikacija s građanima koje moramo upoznati s prednostima politika koje u budućnosti moramo zastupati.“
„U tom razdoblju (posljednjih 20 godina) SDP je konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima. U tom smislu većina vodstva nosi odgovornost jer su oni eksponenti tih promašenih i devijantnih politika.“
„Za poraz SDP odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra. Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma.“
Izabere li si SDP za predsjednika onu ogromnu hrpu politički ničega, Peđu Grbina ili nekoga od politički još nepismenijih luzera i parazita, uz Davora Bernardića najodgovornijih za nered i nerad u stranci, a onda slijedom toga i za stravičan poraz na parlamentarnim izborima, osigurao si je nastavak tavorenja na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i put u nestanak, polako umiranje u sjeni HDZ-a.
Osobno smatram da se to u najboljem interesu hrvatskog naroda i njegove države naprosto ne smije dogoditi.
Dosad se kao potencijalne kandidate za predsjednika SDP-a spominje desetak imena, a prema njihovim izjavama jedino je Miši Krstičeviću jasno što je to socijaldemokracija i koji je njen politički cilj, ne libeći se reći da je to socijalizam.
Izgleda da je jedino za njega kapitalizam potrošen i da demokratski socijalizam nije utopija.
Da bi SDP postao partija ljevice, on bi se nužno morao distancirati jednako od Tuđmana i od svog njegovog „stvaralaštva“ i „veličanstvenosti“, a ustvari laži i obmana podvaljenih hrvatskom narodu, na kojima HDZ ostvaruje svoj politički profit, a onda i od Kaptola na putu ostvarenja istinski sekularne države.
Samo tako će biti moguće graditi Hrvatsku kao državu blagostanja za sve.
SDP mora odustati od uloge „konstruktivne opozicije“ HDZ-u, a ustvari trulog kompromiserstva, kojeg mu je namro Ivica Račan. Dakle SDP bi trebao postati ona politička snaga koja bi stvari trebala početi nazivati pravim imenom kao uvod u svojevrsnu katarzu kroz koju bi hrvatsko društvo trebalo proći, želi li se hrvatski narod, ali i sve građane RH izvući iz duboke letargije, opterećenja prošlošću i posvemašnje besperspektivnosti.
Moglo bi se postaviti pitanje zašto se ja koji nisam član SDP zalažem da se SDP prihvati zadaće od koje je dosad bježao?
Prvo zato što SDP, iako nezasluženo, nosi epitet lijeve stranke, velik dio hrvatske javnosti ga tako percipira i drugo, zato što SDP ima svu potrebnu stranačku infrastrukturu da to može provesti.
Njemu bi se, u to sam gotovo siguran, na tom putu ozdravljenja hrvatskog društva pridružio pročišćeni HSS, stranka lijevog predznaka, jer i sam njegov osnivač, Stjepan Radić, bio je na lijevoj strani političkog spektra, sa nezanemarivom stranačkom infrastrukturom, tako nužnom za rad na terenu.
Ako bi prepoznali taj novi SDP kao istinsku partiju ljevice njima bi se pridružili i gotovo svi lijevo orijentirani aktivisti i ne samo oni okupljeni oko platforme „Možemo“.
Na članstvu SDP-a je da odluči želi li SDP kao istinsku stranku ljevice ili ne mijenjati ništa, ostati „konstruktivna opozicija“ HDZ-u i nastaviti svoj put u beznačajnost i nestanak.
Ako SDP-ovci žele novi početak, za to im treba Mišo Krstičević kao predsjednik.
