Quod licet Iovi, non licet bovi - Što je dopušteno Jupiteru , nije dopušteno volu

Nisam imao namjeru pisati o ovih dana najeksploatiranijoj temi; uhićenju predsjednika Uprave JANAF-a.

I ne bih da slučajno nisam naišao na članak o tome kako je uhićeni kultni direktor JANAF-a, Dragan Kovačević, u okviru Antikorupcijskog programa Vlade RH, važećeg za sva javna poduzeća, potpisao „Kodeks poslovnog ponašanja“, koji je objavljen na njihovom webu, kojim se zaposlenicima JANAF-a brane sve koruptivne radnje, a posebno „izravno ili neizravno traženje, nuđenje, davanje ili primanje mita ili bilo koje druge nezakonite koristi“. Poslije ovog uhićenja ispada da je taj kodeks trebao biti primjenjiv za sve zaposlenike osim predsjednika Uprave.

U mojem radnom vijeku upoznao sam dosta direktora poduzeća svih veličina, mladih, sredovječnih i starijih, rijetki među njime su me zaista fascinirali svojim znanjem, obrazovanjem i kompetencijom.

Pa i ljudskošću.

Kako u bivšoj SFRJ, tako i kasnije u RH, najveći broj direktora, koji su se u međuvremenu prometnuli u managere, su spadali u kategoriju self-made-people, premda su neka velika poduzeća i u Jugoslaviji imala programe za dodatno osposobljavanje svojeg rukovodnog kadra.

RH je dodatno „usrećena“ dolaskom „nezamjenjivih“ kadrova pridošlih iz inozemstva, toliko „stručnih“ da nekima od njih čovjek ne bi dao da „samostalno vode dva vozača viličara“, kako su to davno moji „bistrići“ u pogonu znali reći.

Posebnu kategoriju činili su oni čiju je „sposobnost“ uočio tek netko iz vodećih partijskih struktura u SFRJ ili su kasnije stasali u redovima neke od stranaka u RH, posebno u HDZ-u i SDP-u ili nekoj od njihovih koalicijskih partnera.

Tako su nastajali „manageri opće prakse“ jednako „uspješni“ u vođenju HEP-a, brodogradilišta ili čeličane … a to su mogli zato što ni o jednoj od tih djelatnosti nisu imali pojma, ali gradili su karijeru i bili vrlo korisni svojim strankama, poduzeće i država ionako im nikad nisu bili važni. Njihovi sponzori su bili predsjednici države ili vlade predsjednici stranaka i ministri, njih su se oni trudili zadovoljiti, njima se umiliti, jer jedino to je bio jamac opstanka, ali i odskočna daska za neku još lukrativniju funkciju.

Uglavnom postajali su renomirani i gotovo nezamjenjivi.

Za svoju umješnost i nenadmašnu sposobnost “uspješnog“ vođenja poduzeća nerijetko su primali priznanja pa i „Manager godine“ kojim bi ih „okitila“ CROMA, što mari što su poduzeća, koja su tako „uspješno“ vodili, nakon kratkog vremena „otišla pod led“ ili se odjednom odnekud pojavili „ljudi u plavom“ i „iz čistog mira“ stavili „uspješnicima“ tatske narukvice, šireći o njima „neporočnim“ tko zna kakve ružne priče, a ovi ih čak i ne mogu tužiti za uvredu časti, ponosa i dostojanstva.

Čak niti za duševne boli!

Rado bih ja o imenima, ali zašto kad mnoga od njih i vi sami znate, a ja bih se mogao vući po sudovima. Naime što je veća bagra i brabonjak, to mu je duša osjetljivija.

Pravu istinu o hrvatskim managerima je sad već davne 2010. posredovala konzultantska kuća "Roland Berger", koja se čudom čudila zašto RH ne slijedi Evropu, već jedva kaskajući za njom presporo izlazi iz recesije koja je zahvatila Evropu i Svijet 2007.

U „Roland Bergeru“ dali su si truda i upustili u analizu rada i ponašanja hrvatskih managera u uvjetima recesije i na poslovima restrukturiranja tvrtki u smislu njihovog osposobljavanja za izlazak iz recesije i nastavak uspješnog poslovanja, zaključujući generalno da se:

"hrvatski manageri teško nose s krizom, a izlazak iz recesije, umjesto u osvajanju novih tržišta, i dalje vide samo u otpuštanjima radnika i rezanju plaća“.

Naime, analizirajući pedesetak gospodarskih subjekata u RH analitičari iz "Roland Bergera" zaključili su da je "naš prosječan manager oskudnog znanja, ima nedovoljne kontakte u svijetu i teško se snalazi u složenim situacijama".

Radi nedovoljne širine, neposjedovanja specifičnih znanja, pa i opće neobrazovanosti, oni nemaju mogućnosti cjelovitog sagledavanja problema recesije, iz čega proizlazi da najveći broj hrvatskih kapitalista (čitaj: skorojevića) i managera njihovih tvrtki misli da tvrtku mogu izvući jedino rezanjem troškova cijene rada, odnosno rezanjem troškova zaposlenih.

I što vi mislite, jel' se u proteklih desetak godina nešto promijenilo na tom planu, nabolje naravno?

Ja osobno mislim da nije, jer se manageri biraju na isti način, a korupcija je postala stil života, možda još i više nego prije desetak godina.