Bolid kojem su kočnice popustile

I zaželjet će se drumovi Kolinde,
Al' Kolinde više biti neće!

Zanimljiv lik je predsjednik Republike, Zoran Milanović, ta vješta Sanaderova podvala Račanu, koji po potrebi može biti sve, od ljevičara-anarhista, preko liberalnog konzervativca, do „domoljuba“-desničara, gotovo ustaše, od ateista, preko agnostika, do gorljivog katolika, od antifašista, preko nekakvog neutralca, do antitotalitarista, dakle prikrivenog fašista, prema definiciji Thomasa Manna.

Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik.

Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik.

Ipak je on ustvari samo „Tač“erist, odmetnut od zdravog razuma.

„Tač“ je za one koji ne znaju restoran u kojem je Zoran Milanović čest gost, a valjda se tamo i osjeća bolje nego u Klubu u Slovenskoj 9.

Ono što sve Zoran Milanović može biti obilježava ga kao čovjeka kojeg prema definiciji generala G. Pattona možemo opisati kao onog koji previše zna o premalo toga i kao takvog izuzetno opasnog. Pogotovo radi njegove pozicije na visokoj državnoj funkciji.

Tko su ljudi koji previše znaju o premalo toga?

Ima ih svuda u društvu, ali najopasniji su oni koji obnašaju odgovorne pa i najodgovornije funkcije u društvu i organima i tijelima državne vlasti na svim razinama.

Pogledajte si samo ljude koji danas „drmaju“ Hrvatskom i predstavljaju nas pred svijetom, gotovo svi su pravnici „ispilavljeni“ iz Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P, pod dirigentskim palicama posebno „časnih ljudi“ Mate Granića i Ive Sanadera, oličenja poštenja i odgovornosti prema društvu, narodu i državi. To „poštenje“ i političke vještine svedene na razinu „momačkog nadjebavanja“ su dotični naprosto upili od svojih mentora, a ovi baštinili od nenadmašnog demokrate i čovjekoljuba, prepunog dobrostivosti i kršćanskog milosrđa, Franje Tuđmana, pa navedimo samo neke: Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović- Burić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović … pa da vas pitam biste li željeli prijateljevati s nekim od njih, družiti se, roštiljati, otići na gemišt … ?

Ja osobno ne bih, daleko im lijepa kuća.

Samo vrag je u tome da oni u najvećoj mjeri, znajući previše o premalo toga, odlučuju o sudbini naroda i države.

Znate li išta što su ti Tuđmanovi apologeti, wannabe karijerni diplomati i državni dužnosnici učinili a da bi neprijeporno bilo korisno za hrvatski narod i državu?

Kad za nekog kažemo da je pizda, onda nismo mislili na ženski spolni organ nego na karakternu osobinu dotičnoga, čovjeka kojem nije uputno vjerovati, niti se na njega osloniti, pogotovo ne onda kad se nađemo u situaciji „stani-pani“.

Jednako tako kad za nekog kažemo da je pederčina ne mislimo na njegove seksualne sklonosti već tom jednom riječju opisujemo njegov karakter, karakter neiskrenog, snishodljivog, nepoštenog, ljigavog i pokvarenog najčešće „biciklista“ (pognut prema gore, gazi prema dolje).

Pametan će čovjek, ako na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće, među susjedima … prepozna „pizdu“ ili “pederčinu“, takve svatove držati na distanci i ne zbližavati se s njima.

Hrvatska tragedija je što hrvatska javna, politička i društvena scena naprosto vrvi „pizdama“ i „pederčinama“, u organima i tijelima vlasti pa i onim najvišim, upravo zato nam i je tako kako nam je, a kao država i društvo se nalazimo tu gdje se nalazimo, riječju „muljevito smo dno Evrope“.

Da, hrvatska javna, društvena i politička scena prepuna je onih koji su „mislili reći“, ali nikad nisu rekli i onih koji se „ne bi šteli mešati“, pa niti u svoj posao.

Upravo to je omogućilo da organizirani kriminal i korupcija, koje nitko niti ne pokušava suzbijati, osim u dekorativne svrhe „mazanja očiju“, postanu stil života u Hrvatskoj, reklo bi se da smo na neke koruptivne i kriminalne radnje kao narod naprosto oguglali, postale su nam „obične“. Samo ilustracije radi, znate li u kojoj bi iole uređenoj evropskoj državi gradonačelnik glavnog grada bio, ne čovjek, nego svim oblicima kriminala sklona „pederčina“?

I tako 20 godina!?

A tko nas je to još 2009., u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika, sav oduševljen likom i djelom Milana Bandića, uvjeravao da je upravo on, Milan Bandić, jedini pravi izbor za gradonačelnika Zagreba?

Bolid iz Naslova!

No vratimo se mi našem bolidu bez kočnica, rečenom „Tač“eristi, čovjeku odmetnutom od zdravog razuma, na prestižnoj funkciji predsjednika Republike Hrvatske, Zoranu Milanoviću, koji u jeku koruptivno-kriminalne hobotnice, JANAF, napada, pljuje i ujeda sve one koji nisu umreženi u kriminal i korupciju, pa bili oni političari, politički komentatori-analitičari, novinari … ma sve koji se usude kritički progovoriti o njemu.

U tim svojim suludim napadima posezat će on i za teškom artiljerijom, izvlačeći događanja iz prošlosti diskvalificirajući ljude na temelju njihovog ponašanja u vremenu i prostoru o kojem on naprosto zna previše o premalo toga.

Ja se osobno u mnogim stvarima ne slažem s političkim ocjenama Žarka Puhovskog, ali mi nikad na pamet palo ne bi osuđivati ga za njegovo svjedočenje u procesu vođenom protiv Čička, Budiše, Paradžika i Dodiga, po Hrvatsku izuzetno štetnog četverca.

Zašto?

Pa zato što ja znam ponešto o zbivanjima na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni toga doba. Ja znam razliku između „Hrvatskog proljeća“ i „Maspoka“, zato što je politika „čistih računa na razini federacije“, „Hrvatsko proljeće“, koju je pokrenuo hrvatski državni i partijski vrh i zazivanje razbijanja federacije i podizanja ustanka u Hrvatskoj (I. Z. Čičak, prema svjedočenju Savke Dabčević Kučar), „Maspoka“ kojima su prišljamčeni „domoljubi“ kompromitirali ideju hrvatskog državnog i partijskog vrha, a kad je „vrag odnio šalu“ i Tito bio prinuđen intervenirati, pogotovo poslije Brežnjevljevog kablograma u kojem on, prepoznajući nesumnjivo kontrarevolucionarni duh „Maspoka“, nudi Titu sovjetsku „bratsku pomoć“ u okviru svoje doktrine „Ograničenog suvereniteta“.

Toliko o „nevinoj mladosti“!

Stvari su hrvatskom vodstvu izmaknule ispod kontrole, svima je postalo jasno da je Maspok eskalirao, u studentske redove su se uvukli ustaški elementi, postajao je rušilački do razine kad se izvan kategorije primjene represivnih mjera stanje u SRH nije moglo smiriti, a u redovima hrvatskog vodstva, koje je i samo to znalo, naprosto nije bilo nikoga da izvede miliciju na ulice i prodere se: „Milicijo postupi po naređenje!“ A to je upravo to rukovodstvo, nakon tvrdokornog odbijanja studentskog vodstva da povuče studente s ulica, trebalo učiniti umjesto Tita.

Saborske zastupnice, jednako kao i novinare koji su se usudili problematizirati posjete i boravke predsjednika RH u prostorijama nekakvih problematičnih i opskurnih klubova će naš bolid promptno diskreditirati i izvrći ruglu, u suštini odvlačeći pažnju javnosti od korupcionaške afere.

Opalit će on jednako novinara „ateističkog agitatora“, društvenu aktivisticu, valjda njene imovine, radi koje to valjda ne bi smjela biti, kao i povjerenicu za ravnopravnost spolova, ali i one koji ne razumiju genijalnost njegove politike prema BiH, koja je ista ona razorna kao i Tuđmanova.

I Haaški sud nije ostao pošteđen Milanovićevog guranja Hrvatske na njegovu optuženičku klupu, pa su valjda jedini „pravi“ oni koji su na bilo koji način opstruirali njegov rad, a pogotovo rad njegovog Tužilaštva, naročito kad se u Hrvatskoj istraživala uloga Slobodana Miloševića, neovisno o tome što je taj sud temeljem odnosnog ustavnog zakona bio i hrvatski sud u stvarima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu.

Kad su prigovori onih koji se zalažu za sekularnu državu, raskid „Vatikanskih ugovora i isključenje vjeronauka iz svjetovnih škola u pitanju, valja napomenuti da Milanović nije dopuštao čak ni rasprave na tu temu, pa niti u SDP-u za vrijeme dok mu je on bio predsjednik.

Ako ste mislili da od lošeg nema goreg, sad i sami vidite da ste se jako prevarili.

Ima, ima i to puno goreg.