Biografija još jednog hrvatskog „velikana“
Poslije 13 kg teške biografije Franje Tuđman iz pera Hrvoja Šošića i trotomne biografije Alojzija Stepinca msgr. Jurja Batelje, evo nam, kažu, još jednog kapitalnog djela tog žanra, koje ja, već radi autora, Miroslava Akmadže i naslova iz najava, sasvim sigurno neću čitati.
Autori tih „epohalnih“ i kapitalnih djela su se ne znam iz kojih razloga svojski trudili prikazati predmete svojeg obožavanja onakvim kakvi oni nisu bili i onim što oni nisu bili i tako ih podići na pijedestal na kojem im sasvim sigurno nije mjesto.
Naime niti jedan od trojice o čijim je biografijama riječ sasvim sigurno ne spada među ičije velikane, a najmanje među velikane hrvatskog naroda.
O Franji Tuđmanu i Alojziju Stepincu kao i razlozima zašto ih svrstavam među najveća zla koja je iznjedrio hrvatski narod, napisao sam dosad zaista dovoljno, tko je shvatio, shvatio je, a tko nije, nikad i neće.
Autori spomenutih biografija polaze gotovo isključivo od subjektivnih doživljaja onih čije su biografije pisali, malo je tu faktografije, a kad je i ima, onda se radi o nekakvim čudnim interpretacijama i reinterpretacijama činjenica, pa ću i ja ovdje pisati samo o tome kako sam ja doživljavao kardinala Franju Kuharića.
Ukratko, radi po meni nepotrebnog i štetnog održavanja napetosti između KC i vlasti u SRH/SFRJ, što je radi svojeg borbenog antikomunizma sve vrijeme iz pozadine radio, pa i onda kad su vlasti pokušavale uspostaviti što snošljivije odnose s KC, istodobno u javnosti pokazujući nasmiješeno dobrohotno lice, spremno se odazivajući na sve svečane skupove u organizaciji vlasti na koje je bio pozivan, ja osobno sam ga doživljavao kao snishodljivog ljigavca, a kad sam doznao da je upravo on bio taj koji je zatražio beatifikaciju za Alojzija Stepinca, počeo sam ga doživljavati i kao ništariju.
I ne samo radi tog zahtjeva, nego upravo radi vremena kad je zahtjev uspostavljen, Franjo Kuharić je dobro znao da taj zahtjev ne smije ispostaviti za vrijeme života pape Pavla VI, a onda ni za Titova života, pa je pričekao da i Pavao VI i Tito umru i da se ono poljsko zlo čvrsto ugnijezdi u papinskoj stolici.
Naime i papa Ivan Pavao II i kardinal Franjo Kuharić bili su borbeni antikomunisti, kao što su to bili papa Pio XII i kardinal Alojzije Stepinac.
Franjo Kuharić je mogao biti velik čovjek, ali samo da je kojim slučajem ispravio propust svojeg prethodnika Alojzija Stepinca i u ime KC u Hrvatskoj se ispričao hrvatskom narodu i svijetu radi nečasnog držanja KC, grijeha šutnje i nečinjenja, a onda i činjenja za sve vrijeme trajanja tzv. NDH.
Na taj način bi s KC uklonio stigmu fašizma/ustaštva, kao što su je borci NOR-a predvođeni komunistima skinuli s leđa hrvatskog naroda i preveli Hrvatsku na stranu Antifašističke koalicije i sila pobjednica nad fašizmom.
Ne, Franjo Kuharić je svojim borbenim antikomunizmom ostavio Crkvu u Hrvata impregniranu ustaštvom, što je svojedobno i ljubljanski nadbiskup Pogačnik ispravno uočio, označavajući upravo kardinala Kuharića jednim od najodgovornijih za takvo stanje duha u Crkvi u Hrvata.
A i u samom Vatikanu su znali da bi odnosi vlasti i KC u SRH/SFRJ bili daleko bolji da nije bilo Kuharića, odnosno da je na njegovom mjestu bio neki drugi zdravim razumom obdareniji prelat.
Zbog tih vatikanskih saznanja pretpostavljam da će i zahtjev karizmatičnog Zlatka Sudca za beatifikacijom Franje Kuharića ostati neuslišan.
Franjo Kuharić se nije zamarao time što su „oni vražji komunisti“ dobro radili za zemlju i za narod, on je znao da su oni ateisti i kao takvi bez ikakvog prava i na samo postojanje.
Ne znam kako vi, ali mene uopće ne čudi da je upravo Franjo Kuharić usmjeravao Ivana Zvonimira Čička, studenta-prorektora, u njegovim nastojanjima da 1971. kroz „Maspok“ kompromitira i kontaminira ideju „Hrvatskog proljeća“.
Njegovo odbijanje da podrži kandidaturu Josipa Broza Tita za Nobelovu nagradu za mir i silno lobiranje u vatikanskim krugovima i kuloarima, kojima je postigao da tu kandidaturu nije podržala ni Sveta stolica, iako je takva podrška oprezno najavljivana, što je predstavljalo ozbiljan hendikep, a možda baš i presudno utjecalo na to da Tito ne bude kandidiran.
Svojim upornim lobiranjem u Vatikanu i postavljanjem razno-raznih jugoslavenskim vlastima potpuno neprihvatljivih uvjeta, je Franjo Kuharić postigao i to da do višekratno najavljivane posjete pape Jugoslaviji nikad nije došlo.
Franjo Kuharić nikad nije eksplicitno osudio ustaški režim i ustaške zločine, jer mu i njegov biograf u dobropis na tom planu stavlja tek savjetovanje Dobroslavu Paragi da u svojim istupim bude manje ustaša ili njegovo odbijanje da za vrijeme svojeg posjeta Kanadi posjeti ustaški punkt u Norvalu.
Logor smrti u Jasenovcu je Franjo Kuharić spominjao, uglavnom ne radi njegovog karaktera ustaškog logora smrti, nego radi prikaza pretjeranih brojeva stradalih u tom logoru, posebno Srba, koji, nota bene, nikad nisu dolazili od strane službene Srbije.
E sad, te pritužbe na velike ni na čemu zasnovane brojeve jasenovačkih žrtava izriče čovjek, kardinal Franjo Kuharić, koji će na otvaranju spomenika žrtvama Bleiburga i Križnog puta na Mirogoju 20. 06. 1994. izreći sljedeće:
Kad se uživimo u osjećaje tisuća i tisuća žrtava na Blajburškom polju, na dugim “križnim putovima”, na rubu masovnih grobnica i nad ždrijelima bezdana u koje su sunovraćeni ljudi, uvjereni smo da je u tim trenucima najveće tjeskobe i straha zaživjela u njihovoj duši još dublje i proživljenije vjera u vječni život, vjera u susret s milosrdnim Bogom. U toj su vjeri i svoju nasilnu smrt doživljavali kao oslobođenje od svih ljudskih nepravdi. Uvjereni smo da su tisuće tih mučenika izgovarale u duši svoju posljednju molitvu skrušenja i predanja Božjem milosrđu. Uvjereni smo da ih je baš ta vjera, i ta nada, oslobađala od okova mraka u koje ih je okovala ljudska mržnja i da im je dušu već dosizao Božji mir iz onostranosti u koju su morali prijeći na tako okrutne načine!”
Znači on zna da su na Blajburškom polju, na kojem, nota bene, nitko nije ubijen, bile „tisuće i tisuće žrtava“, pa ga silno smetaju brojevi jasenovačkih žrtava koje navodi primjerice Milan Bulajić.
Ako to nije licemjerje, ne znam što je.
A onda dolazi proljeće 1990., prvi višestranački izbori i izborna pobjeda HDZ, predvođenog Franjom Tuđmanom, koji odmah nasrće na Srbe i Jugoslaviju.
To je glazba za uši našeg vrlog kardinala, koji je 45 godina prkosio vlastima, isključivo i samo zato jer nisu bile katoličke.
Našem „velikanu“ „otvaraju se sva nebeska vrata“, KC u Hrvatskoj je konačno „izašla iz sakristije“, posebno ga raduje najavljeni povratak nacionalizirane i konfiscirane crkvene imovine … uz Tuđmana je dušom i tijelom.
Slovi kao veliki mirotvorac, samo nije se moglo biti uz Tuđmana i pristajati igrati u njegovim igrokazima i biti mirotvorac, dakle mirotvorstvo kardinala Franje Kuharića je bilo hinjeno.
Istinski mirotvorac bio je primjerice akademik Ivan Supek, prisjetimo se što mu je sve Tuđman radio!?
A onda tu su i „Zagorčevi dragulji“, izvjesna količina obrađenog dragog kamenja koja je bila u vlasništvu Crkve, a Franjo Kuharić je stavlja na raspolaganje Franji Tuđmanu, da se proda i tako državi pomogne u nabavi oružja.
Samo ondašnji povjerljivi SIS-ovac Ferdinand Jukić nam je svjedočio o užasu koji je vidio u očima i na licima bečkih draguljara, Židova, kojima su dragulji ponuđeni na kupnju. Biste li se mogli dosjetiti tko su bili njihovi autentični vlasnici i kako su došli u crkveni posjed? Vjerujete li da kardinal o tome ništa nije znao?
I na kraju, Alojziju Stepincu su čak i neki vrlo ozbiljni povjesničari i publicisti kao protivljenje ustaškom režimu navodili njegovu izjavu da je „Jasenovac ljaga na hrvatskom imenu“, nesvjesni da je on tom izjavom zapravo jasenovački mega-zločin pripisao čitavom hrvatskom narodu, označivši ga zločinačkim.
Ja osobno vjerujem da Alojzije Stepinac nije odobravao ustaške metode vladavine, ali je sasvim sigurno blagoslivljao rezultat te vladavine, „Katoličku državu Hrvatsku“, kako je on tepao tzv. NDH.
Ne, Jasenovac je ljaga na imenu Ustaškog pokreta, a ne na imenu hrvatskog naroda u kojem ustaše nisu našli uporište.
Hrvatski narod se u 2. Svjetskom ratu većinski svrstao na stranu antifašizma, a to Alojzije Stepinac ni njegov vjerni sljedbenik Franjo Kuharić, zaslijepljeni bolesnim borbenim antikomunizmom nikad nisu prihvatili.
I jedan i drugi ostali su vjerni tzv. NDH kao nekakvoj ozbiljnoj hrvatskoj državi, a ne kvislinškoj tvorevini i fašističkom zločinu, nastaloj prema Hitlerovoj Direktivi br. 25 od 27. 03. 1941.
I zbog toga, iako ne samo zbog toga, oni niti jesu niti mogu biti hrvatski velikani.
