Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“

I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“.

I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd.

Osmanlije da i ne spominjem.

Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće.

I ne na zadnje ratom!

Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći.

Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj.

Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta.

Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“.

Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić.

Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“

A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti.

Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“.

Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu.

I nikom ništa.

Iako kažu da će DORH sve istražiti.

Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“.

Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas.

No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska.

Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život.

„Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha.

Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba.

A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“.

Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena.

Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta.

Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste.

Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju.

Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade.