"Nikad zaboraviti! Nikad oprostiti!"
Pod parolom iz naslova, koja je najveći doseg katoličanstva i civilizacije, na hrvatskoj društvenoj sceni širi se histerija diljem države u vezi presuda "vukovarskoj trojci" izrečenim pred ICTY.
Nema nikoga, "tko nešto drži do sebe" na društvenoj i političkoj sceni RH, tko se nije "očesao" o te presude, dodijelivši im poneki od atributa kao "nepravedna", "nepoštena", "skandalozna", "protuhrvatska" ...
Točno je da je hrvatska javnost tražila da se krivci za zločine počinjene na Ovčari kazne, ali to ne znači da će zato i sud presuditi kako to hrvatska javnost traži. A upravo to se očekivalo i sad kad je presuda, istinaibog nepravomoćna, daleko od tih očekivanja, onda se kreće u proteste, političari vrlo neodgovorno potiču tu histeriju, uvjeravajući iziritiranu javnost, da će, eto, hrvatsko pravosuđe suditi "vukovarskoj trojci" kao da se na radi o nečemu što je "res iudicata", pa budući da je ICTY (i) hrvatski sud, onda nije nikome moguće suditi za nešto za što mu je već izrečena pravomoćna presuda.
A što je zapravo u toj presudi tako skandalozno?
Mrkšić, koji nije zapovijedio poboj na Ovčari, već je njegova krivnja što je odgovornost za ranjene hrvatske zarobljenike s JNA prenio u nadležnost krajinskih vlasti, predavši ih paravojnim formacijama pobunjenih Srba, drugim riječima "oprao je ruke", iako je znao ili mogao znati što zarobljenike, koji su mu bili povjereni, čeka kad budu u vlasti pobunjenika, osuđen je na 20 godina zatvora. Malo, reći će jedni, previše reći će drugi. Osim toga u dokaznom postupku dokazano je da su vođe pobunjenih Srba od njega tražili da im prepusti zarobljenike, kako bi im krajinski sudovi mogli suditi. Mrkšiću nije dokazano da su pobunjenici od njega tražili da im prepusti zarobljenike da im presude tako da ih pobiju, kako su to učinili na Ovčari.
Znači sud je ocijenio da je Mrkšić mogao pretpostaviti što se može dogoditi i da jednostavno, kao predstavnik legalne vojne sile, nije smio predati zarobljenike paravojnim postrojbama, pa ga je i osudio na ne baš malu kaznu.
Šljivančanin, obavještajac i čovjek koji u stvari nije nikom zapovijedao, ali je imao silnu potrebu slikati se na TV i sam sebe proglašavati odgovornim, osuđen je na 5 godina zatvora, a dokazano je da nije imao nikakve veze sa masakrom, jer sud nije našao ništa što bi mu se stavilo na teret, a moglo bi se podvesti pod planiranje, provedbu ili prikrivanje kaznenog dijela poboja zarobljenika na Ovčari. Mišljenje o Šljivančaninu u hrvatskoj javnosti temelji se na onim njegovim samoreklamerskim TV nastupima, pa ta javnost nikako ne može prihvatiti da Šljivančanin nije kriv za poboj na Ovčari. Ali dojam javnosti je jedno, a dokazi nečije krivnje ili nekrivnje nešto sasvim drugo.
Trećeoptuženi Radić je oslobođen prema svim točkama optužnice, jer mu sud nije mogao staviti na teret ni neka manja kršenja ratnih prava i običaja.
Osobno u ovim presudama ne vidim ništa sporno, niti vidim išta što bi trebalo izazivati ovakvo histerično ponašanje, jednako političara, a pogotovo onih najodgovornijih, hrvatske javnosti i crkvenih krugova.
Najgore je što su histeriji podlegla i gotovo sva sredstva javnog priopćavanja u RH, pa i pravni krugovi, nitko da se prihvati nekakve ozbiljne analize presuda u svjetlu onoga za što se optužene tereti u optužnici.
A bilo bi možda pametno promatrati predmetne presude u sljedećem kontekstu:
1. Pravo i pravda često ne idu ruku pod ruku
2. Sud sudi i presuđuje na osnovu dokaznog postupka, a ne na osnovu "umjetničkog dojma", impresija i toga koga "narod doživljava kao zločinca".
3. Presuda nije pravomoćna i Tužiteljstvo ICTY najavilo je žalbu.
4. Za zločine počinjene na Ovčari se pred beogradskim sudom sudi direktnim nalogodavcima i počiniteljima.
Što se tiče razaranja Vukovara, a za to bi mnogi sudili i presuđivali, teško da će se ikad ikome suditi ili ga osuditi, jer bi se moralo poći od početaka sukoba, pa suditi prvo onima koji su raspirivali međunacionalnu mržnju, preko onih koji su bespotrebno napadali JNA, onda onih koji su organizirali obranu grada iz grada, a ne izvan grada, jer se smatra da je grad, koji se brani iz grada izgubljen, a tek potom protiv onih koji su "prekomjernom upotrebom topništva" razorili grad.
A ovamo se polazi od takvih pretpostavki kao da je Vukovar bio proglašen otvorenim gradom, pa ga netko napao i razorio iz čista mira.
Zato, pamet u glavu, pa će vas manje stvari iznenađivati u životu.
