(ND)HRT?

Ovako je HRT najavila današnje "hodočašće" na najveće ustaško svetište i stekla pravo na promjenu imena u laskavu NDHRT:

"Pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora obilježava se spomendan bleiburških žrtava i žrtava Križnoga puta u Bleiburgu u povodu 63. godišnjice bleiburške tragedije.

Na groblju u Dobravi kod Maribora položeni su vijenci kod spomenika i grobnice žrtava. Molitvu vodi hvarski biskup msgr. Slobodan Štambuk, a nakon toga slijedi procesija na Bleiburškom polju.

Na današnji dan 1945. na Bleiburškom polju u Austriji počela je jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskoga naroda. Na tom polju počeo je Križni put hrvatskih vojnika, koji su položili oružje, te hrvatskih civila - žena, djece i staraca - koji su se povlačili sa svojom vojskom pred partizanskom komunističkom vojskom i pred očekivanim i narodu već poznatim partizanskim nasiljem.

Hrvatski vojnici i narod povlačili su se prema zapadnim saveznicima, očekujući od njih zaštitu u skladu s međunarodnim pravnim normama. Međutim, očekivana je zaštita izostala i hrvatske vojnike i civile predali su zapadni saveznici (točnije engleska vojska) na milost i nemilost partizanskoj vojci. Slijedio je pokolj hrvatskih vojnika i civila na Križnom putu kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju sve do Makedonije. Samo u Sloveniji utvrđeni su deseci grobišta naših vojnika i civila, a točan broj još nije utvrđen."

Ako je ovo točno, onda odmah treba pristupiti promjeni Ustava RH i u izvorišnim osnovama navesti da je RH, koja mijenja ime u NDH, pravna sljednica tzv. NDH.

Koja se to tragedija dogodila na Bleiburškom polju?

Konačno su razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata.

I to je tragedija?

Za koga?

Za hrvatski narod sigurno ne, jer kvislinzi i kolaboracionisti, kao sluge okupatora, su ono najgore što neki narod može dati. Dakle toga dana 1945. na Bleiburškom polju nema nikakvih hrvatskih vojnika, već samo ostaci odmetnutih kvislinških vojski. To što su neki od njih po nacionalnosti Hrvati ne mijenja maligni karakter odmetnute zločinačke bulumente.

I koji je to hrvatsaki narod pratio tu, kako rekosmo ni po čemu hrvatsku vojsku?

Nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" bila vojska hrvatskog naroda?

Nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?

Nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i time osigurala i narodu i državi pravo na opstanak?

Bez te vojske bila bi restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.

Kojim pravom su oni, koji su organizirali logore smrti i provodili rasne zakone, mogli očekivati da ih netko zaštiti, valjda od progona za najmonstruoznije zločine koje su činili od prvog do zadnjeg dana rata?

Nisu oni bježali od zlih partizana, već su pokušali pobjeći od odgovornosti za sva zlodjela koja su počinili.

Domobranski general Tomašević, prema svjedočenju ustaškog pukovnika D. Crljena, upozoravao je 9. svibnja: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". 

Svaki onaj pripadanik OS koji ne položi oružje do roka određenog aktom o kapitulaciji, a to je u konkretnom slučaju bilo do 23:00 sati 08. 05. 1945., već nastavi s oružanim djelovanjem, prevodi se u status odmetnika i na njega se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju. Kvislinzi ni pet dana poslije toga roka nisu položili oružje, pa se 13. 05. kod Prevalje odigrala najveća pojedinačna bitka 2. Svjetskog rata na podrućju Jugoslavije s ogromnim brojem mrtvih (i ti su negdje pokopani), prema tome radi se o odmetnutim kvislinzima, čija "država" je s bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati.

Dakle kako su se mogli pozivati na primjenu dokumenata koje sami nisu poštovali?

I konačno neki nikako da shvate da za zemlje Antifašističke koalicije, ratne pobjednike, činom okupacije Kraljevine Jugoslavije, ta država nije prestala postojati. Njih se unutranje ustrojstvio i teritorijalna podjela koju su proveli okupatori radi lakšeg upravljanja uopće nije ticala niti je proizvodila ikakvi pravni učinak. Tzv. NDH za Saveznike uopće nije postojala. A da je tome tako pokazali su i zaključci Teheranske konferencije "velike trojice" a) da poslije rata neće opstati nijedna državna ili paradržavna tvorevina uspostavljena voljom fašista, nacista ili militarista i b) da će poslije rata biti Jugoslavija.

Pobjedom nad fašizmom značila je svladavanje sila mraka, pa se antifašizam danas smatra tečevinom civilizacije.

Svagdje u bijelom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj.

Sve ove "komemoracije" i sve ono što se krije pod "zločin je zločin i žrtva je žrtva" su atake na antifašizam, su pokušaji preživjelih ustaša, neoustaša i klerofašista, da kao ratni gubitnici revidiraju povijest, odnosno ishod 2. Svjetskog rata i sude ratnim pobjednicima.

O tome najzornije svjedoče brojne mantije, te one ustaške zastave, uniforme, kape i druga obilježja, koje su dekor svake "komemoracije" na Bleiburškom polju, kod Jazovke i drugdje.

I konačno, zanima li ikga od tih što nariču istina i što se stvarno dogodilo u svibnju 1945.?
Mislim da ne, oni misle da su danas jači, oni bi se osvećivali za ratni poraz.

U "ratu poslije rata" na području Slovenije poginule su desetine tisuća kvislinga i oni su negdje pokopani.

Koliko ih je?

Jesu li oni žrtve?

Nisu!

Brojnim ratnim zarobljenicima sudili su za počinjena zlodjela prijeki vojni sudovi ustrojeni prema UVS-u i osudili ih na smrt, a kazne su izvršene. Koliko ih je?

I oni su negdje pokopani, možda čak s onima poginulim u borbama.
Jesu li oni žrtve?

Nisu!

Ratni pobjednici nisu izdržali, već su pribjegli retalijacijama, pa su iz bezobzirne osvete pobili neke zarobljene kvislinge i kolaboracioniste bez suda i suđenja, što jest zločin.

Jesu li to žrtve?

Jesu, da li i nevine, o tom potom. I koliko ih je

I ti su negdje pokopani, možda baš s prvima i drugima.

Tko je taj tko bi ih mogao razdvojiti?

Taj svibanj 1945. je i vrijeme u kojem se kolaboracionistima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku", u Francxuskoj je desnica tvrdila da je francuski "Maquis" krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju. Pritom je dodao: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.