Borac za Hrvatsku?
Doček priređen Zvonku Bušiću pri njegovom dolasku u Hrvatsku, nakon što je pomilovan od daljnjeg izdržavanja kazne doživotnog zatvora i ekspresnog njegovog transfera koji je Imigracijski ured SAD promptno odradio, ponukao me je da se u mislima vratim u sedamdesete godine prošlog stoljeća, posebno držeći pod povećalom položaj Hrvatske i hrvatskog naroda u SFRJ.
Naime Zvonko Bušić, hrvatski nacionalista kakvim se sam predstavlja, osjetio je potrebu da svijet upozori na ropski položaj hrvatskog naroda i države u tadašnjoj SFRJ, pa je s grupom istomišljenika oteo američki zrakoplov kako bi iz njega bacao letke u kojima je bila opisana sva ta nepodnošljiva situacija u kojoj su se, prema njemu, nalazili hrvatski narod i država. Grupa je osim toga postavila bombu u garderobi željezničkog kolodvora u New Yorku, prilikom demontaže koje je jedan policajac poginuo, a jedan ostao teški invalid.
Taj nesumnjivom teroristički akt je svim sudionicima privrijedilo dugotrajne vremenske kazne zatvora, a Zvonku Bušiću, kao nespornom organizatoru otmice, kaznu doživotnog zatvora s pravom na pomilovanje nakon 30 godina.
I eto nakon izdržane 32 godine pomilovan je, pušten iz zatvora i transferiran u Hrvatsku.
To su najkraće fakti koji se tiču samog slučaja i tu nema ništa sporno.
Sporan je tretman Zvonka Bušića kojeg neoustaška scena u Hrvatskoj, na što posebno ukazuju "eminentni" Hrvati koji su ga klicanjem "Za dom spremni!" dočekali, praćena od nekih medija, pa dijelom i HRT, pokušava prikazati kao nekakvog heroja, borca za Hrvatsku, a ne kao ordinarnog teroristu, ustaškog eksponenta, što je ustvari bio.
Pa da vidimo u kakvom je to ropskom položaju bio hrvatski narod, a u kakvom neravnopravnom položaju njegova nacionalna država, SRH, u tadašnjoj SFRJ polovicom sedamdesetih godina?
Vrijeme je to ubrzane demokratizacije jugoslavenskog društva i posvemašnjeg otvaranja zemlje prema svijetu, desetak godina je to od slamanja svemoćnih tajnih službi, 1974. na snagu je stupio novi Ustav SFRJ, koji je u svojoj preambuli sadržavao pravo svakog naroda na samoodređenje do otcijepljenja, a u normativnom dijelu unio elemente konfederalizma, kako bi se spriječila svaka majorizacija na saveznoj razini.
Tako su se primjerice sve odluke vezane za ravnopravnost naroda i njihovih država, SR, kao i saveznog proračuna i obaveza svake pojedine sastavnice federacije, u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, donosile konsenzusom. Preglasavanja nije bilo.
Dakle niti je hrvatski narod bio u ropskom položaju, niti je njegova država bila u podređenom položaju u odnosu na druge sastavnice federacije.
Rezultat toga bio je da nitko relevantan u Hrvatskoj toga doba nije razmišljao o potrebi osamostaljenja Hrvatske i razdruživanja od savezne države.
Te ideje počele su se javljati tek kad se pojavio Memorandum SANU, a Slobodan Milošević čvrsto preuzeo vlast u SR Srbiji, obznanivši svoju ideju o preustroju SFRJ u "modernu federaciju" na principu "jedan čovjek jedan glas", što je bio eufemizam za usposrtavu Jugoslavije kao unitarne države.
Sve to se međutim događalo više od desetak godina nakon što je naš "heroj a ne terorist" s istomišljenicima izvršio svoje nedjelo.
Premda niti Milošević nije doveo hrvatski narod u ropski položaj a SRH učinio neravnopravnom, ona se samo odlučila suprotstaviti vraćanju unazad i dovođenju u pitanje i samog opstanka hrvatske države, ističući svoju namjeru da se osamostali pozivajući se na pravo iz preambule Ustava iz 1974.
Hrvatska ekstremna emigrantska scena, a toj sceni pripadao je i Zvonko Bušić, neprekidno je zagovarala "rušenje Jugoslavije svim sredstvima".
To, a ne nekakvi ropski položaj hrvatskog naroda u SFRJ, bio je pravi spiritus movens za poduzimanje akcije kako Bušićeve, tako i svih drugih terorističkih akata koje je ustaška emigracija izvodila protiv SFRJ i njenih interesa, nanoseći štetu interesima hrvatskog naroda sramoteći ga pred svijetom.
Dakle Zvonko Bušić je ordinarni terorist koji je u ime i za interese profašističkih skupina Hrvata u inozemstvu izvršio teroristički čin s fatalnim ishodom, pozivajući se na tobožnju zaštitu interesa hrvatskog naroda.
Samo, narod koga takvi štite, drugih neprijatelja i ne treba.
