Zemlja u kojoj se ništa ne može
Sustav vrijednosti u društvu okrenut na glavu što smo od Tuđmana baštinili, te nečinjenje kao princip rada Sanaderove vlade, doveli su nas u situaciju da nam malo toga u društvu funkcionira na pravi način, rijetko gdje i rijetko koji zakon se poštuje, a represivni aparat i pravosuđe gotovo su u potpunosti hibernirani.
Zemlja smo u kojoj se više gotovo ništa ne može, a pred zakonom definitivno nismo svi jednaki.
Uzmimo dva zadnja tragična događaja, ubojstva Ivane Hodak i Nike D., koji zorno pokazuju da ni u smrti nismo jednaki, jer je jedno ubojstvo medijski popraćeno preko svake mjere i ukusa, a drugo je potpuno zasjenjeno ovim prvima, tek registrirano, tako da ispada da je tragedija obitelji D. gotovo zanemariva u odnosu na tragediju obitelji Hodak.
Što im je ipak zajedničko?
Propust u radu policije, koja u prvom slučaju nije štitila obitelj izuzetno izloženog odvjetnika umirovljenog generala Zagorca, a u drugom nije na vrijeme reagirala i oduzela oružje čovjeku za kojeg im je struka dala jasni signal da ne smije posjedovati oružje.
Izvršitelj je u prvom slučaju nepoznat, jednako kao i nalogodavac, jer ni motivi potencijalno "zainteresiranih" baš nisu jasni, moguće je više opcija, koje izgledaju jednakovrijedne, dok je u drugom sve jasno, ljubomora bolesnog čovjeka.
Hrvatske vlasti, žestoko pritisnute od strane EK, koja traži prelazak s riječi na djela, bar kad je borba protiv korupcije i organiziranog kriminala u pitanju, reagiraju u afektu smjenjujući s ministarskih položaja one koji i nisu nikad smjeli biti ministri, pa dovode na ta mjesta objektivno daleko sposobnije ljude, kao da za te ljude i prije nisu znali.
Znali su, ali nisu marili, čak su dopustili da se, kao u slučaju Faber, nesposobni ministar grubo poigrava sa sposobnim policajcem.
Premlaćivanja, ne samo izloženih već i mirnih običnih građana, malih ljudi, sad već i u po bijela dana, više nisu rijetkost, a adekvatnog odgovora represivnog aparata nema.
Pijane skupine često nasilnih malodobnika lunjaju gradom, pogotovo noćima s petka na subotu i subote na nedjelju, reakcije represivnog aparata nema.
Imamo mi zakone, nije da nemamo, ali kako se kod nas ništa ne može, onda se ni zakoni ne primjenjuju.
Kad ste bili u trgovini i vidjeli da prodavači traže osobne iskaznice kad evidentno malodobna osoba kupuje alkoholna pića ili cigarete?
Kad ste i jeste li uopće ikad čuli da je neki trgovac kažnjen ili da mu je trgovina zatvorena, zato što je prodavao alkohol ili cigarete malodobnicima.
Jeste li vidjeli ili čuli da policija intervenira i sakuplja malodobnike koji poslije 22:00 sata bez pratnje starijih lunjaju gradom, nerijetko pijani a često i pod utjecajem opijata?
Imamo mi i zako o zabrani pušenja, koji opet poštuju valjda samo oni koji ga hoće poštovati.
Koliko puata ste ušli u redne prostore nekih renomiranih tvrtki i na svoj užas vidjeli da jedan dio ljudi puši u radnom prostoru jednako kao da zakona i nema.
Razgovaram tako nedavno s referentom zaštite na radu u jednoj velikoj tvrtci pa ga pitam vidi li on da mu se u radnim prostorima puši i zašto ne pozove inspekciju koja će na licu mjesta mandatno kazniti pušače? Čovjek mi reče da bi, da to napravi, vjerijatno ostao bez posla, jer bi inspekcija kaznila i poslodavca, zato jer se u njegovim prostorima krši zakon, pa bi mu se moglo dogoditi da on ostane bez posla. Zato se on ograničava na mlaka upozorenja odgovornih zaposlenika poslodavca, jedino radi vlastite zašttite, ako bi inspekcija slučajno banula u poduzeće.
I sad donosimo zakon o posvemašnjoj zabrani pušenja i to u uvjetima kad se postojeći zakon jedva primjenjuje, možemo reći, više ne primjenjuje nego primjenjuje.
Na utakmicama "navijači" i dalje divljaju.
I dalje se dižu ruke na fašistički pozdrav i dalje se pozdravlja ustaškim pozdravom i dalje se izvikuju rasističke parole i širi govor mržnje ...
Nekažnjeno!
UEFA kažnjava HNS i klubove radi tih pojava, a prijeti se i isključenjem hrvatskih klubova iz evropskih natjecanja, ukoliko se ne iskorjene te pojave iz ponašanja navijača.
Takvog skandiranja bilo je obilno i na utakmici s Andorom, nitko iz svečane lože nije se digao i demonstrativno napustio ložu u znak neslaganja s onim što dopire sa tribina, a i kako će kad bi i sami najradije skandirali to što navijači skandiraju.
Predsjednik HOO npr. "nije došao na utakmicu radi navijača već radi reprezentacije" premda naravno on "te pojave osuđuje".
Onoga pak koji godinama promovira ustaštvo i potiče mlade ljude na mržnju i ksenofobiju se niti ne pokušava onemogućiti, onoga koji je to pokušao nesposobni ministar je onemogućio, naprotiv svi se zalažu za "njegovo pravo da pjeva", a on je u međuvremenu uspio "odgojiti" dovoljan broj svojih sljedbenika da danas više ne možemo govoriti o nekakvim izoliranim ekscesima malih skupina navijača, kad smo svjesni da se te gadosti ore iz desetina tisuća grla.
A na to ih dodatno podstiču "budnice" istog autora koje trešte iz stadionskog razglasa.
A ministri, pogotovo oni BiH provenijencije, su redoviti posjetioci tih koncerata i redovito na njima ne čuju i ne vide ništa sporno.
Naravno ni tu represivni aparat ne može ništa učiniti ili će možda ipak moći kad UEFA zabrani nastupe klubovima ili reprezentaciji.
Što se uopće u RH danas i može učiniti da je se prevede u državu vladavine prava?
Malo ili gorovo ništa, jer jednostavno nema političke volje da se išta učini, a politička volja je conditio sie qua non svakog djelovanja u tom smislu..
