Neprijatelji !
Nekad je "hrvatski državni poglavar" za sve nedaće, koje su bile posljedica njegovog stila vladanja, njegovog činjenja i nečinjenja, kao krivce pronalazio vanjske i unutarnje neprijatelje.
Pa su mu tako vanjski neprijatelji bili svi oni "koji ne mogu smisliti samostalnu hrvatsku državu," a nas kao narod "mrze samo zato što smo Hrvati" i što smo im "srušili nikad prežaljenu Jugoslaviju".
Unutarnji neprijatelji su mu bili "crveni, zeleni i žuti vragovi", ali i "mutikaše, smutljivci i jalnuški diletanti" kao i "stoka sitnog zuba", rječju svi oni koji baš i nisu vjerovali u njegovo poslanje i floskule kojima je svakodnevno obasipao narod..
Tuđman je i Hrvate dijelio na dvije kategorije; one koji su članovi HDZ i one druge, s time da mu uopće nije bilo jasno zašto ti drugi uopće postoje.
Ali, gle vraga, varaždinski politolog Darko Petričić objavljuje knjigu pod naslovom: “Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije” u kojoj navoi da RH vanjskih neprijatelja gotovo da nema već da su hrvatskim građanima gotovo isključivi neprijatelji hrvatski poltičari i vlast, kojima su onda kozekventno najveći neprijatelji hrvatski građani koji ih onemogućavaju da kradu baš onoliko koliko bi mogli a pride traže i ona prava koja su nekad imali.
Petričić za hrvatsku politiku tvrdi da je sredstvo instant bogaćenja koje se ostvaruje putem političkih stranaka koje funkcioniraju poput trgovačkih društava na političkom tržištu koje se nalazi u Hrvatskom saboru.
On tvrdi kako je na privatnim računima političara, tajkuna, obavještajaca, generala, profitera ... završilo najmanje deset milijardi eura.
Petričić kao vladare Hrvatske nabraja šest mafijaških skupina i to političku, bakarsku, građevinsku, duhansku, turističku i ekološku (vezano uz zagađivanje).
Tim ključnim mafijama pridodaje još vrlo djelatne albansku i sportsku mafiju.
Djelovanju pobrojenih mafija pridodaje i tri izuzetno opasna lobija, koji porijeklo vuku iz Tuđamanovog poimanja upravljanja državom i njenim bogatstvom putem 200 obitelji: trgovačko-uvoznički, odvjetnički i obavještajni.
U svojoj knjizi Petričić se ne ograničava samo na HDZ i Zagreb, on jednsko proziva i druge stranke, posebno SDP i HNS, ali i druge sredine posebno Split).
Predstavljajući Petričićevu knjigu don Ivan Gubišić proziva, ne proglašavajući ih neprijateljima već hrvatskom sramotom: politiku, izrođenu u politikantstvo, usmjerenu na stranačke i vlastite interese, a ne prema općem dobru; sudstvo, jer država u kojoj ne funkcionira sudstvo ne može se nazivati državom; umreženost kriminala, korupcije i mafije, koji jedni drugima čuvaju leđa; te šutnju "moralnih vertikala" u hrvatskom društvu, ljudi od imena, koji bi morali progovoriti, ali koji uporno šute.
Hrvatsko društvo je toliko premreženo organiziranim kriminalom i korupcijom da formalna demokracija i sloboda govora ne proizvode nikakve učinke, što navodi don Grubišića da kaže: "Nisu najgora vremena u kojima se ne može govoriti i pisati, nego ona kada se to može raditi, ali se ne može utjecati ni na što."
Pa su mu tako vanjski neprijatelji bili svi oni "koji ne mogu smisliti samostalnu hrvatsku državu," a nas kao narod "mrze samo zato što smo Hrvati" i što smo im "srušili nikad prežaljenu Jugoslaviju".
Unutarnji neprijatelji su mu bili "crveni, zeleni i žuti vragovi", ali i "mutikaše, smutljivci i jalnuški diletanti" kao i "stoka sitnog zuba", rječju svi oni koji baš i nisu vjerovali u njegovo poslanje i floskule kojima je svakodnevno obasipao narod..
Tuđman je i Hrvate dijelio na dvije kategorije; one koji su članovi HDZ i one druge, s time da mu uopće nije bilo jasno zašto ti drugi uopće postoje.
Ali, gle vraga, varaždinski politolog Darko Petričić objavljuje knjigu pod naslovom: “Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije” u kojoj navoi da RH vanjskih neprijatelja gotovo da nema već da su hrvatskim građanima gotovo isključivi neprijatelji hrvatski poltičari i vlast, kojima su onda kozekventno najveći neprijatelji hrvatski građani koji ih onemogućavaju da kradu baš onoliko koliko bi mogli a pride traže i ona prava koja su nekad imali.
Petričić za hrvatsku politiku tvrdi da je sredstvo instant bogaćenja koje se ostvaruje putem političkih stranaka koje funkcioniraju poput trgovačkih društava na političkom tržištu koje se nalazi u Hrvatskom saboru.
On tvrdi kako je na privatnim računima političara, tajkuna, obavještajaca, generala, profitera ... završilo najmanje deset milijardi eura.
Petričić kao vladare Hrvatske nabraja šest mafijaških skupina i to političku, bakarsku, građevinsku, duhansku, turističku i ekološku (vezano uz zagađivanje).
Tim ključnim mafijama pridodaje još vrlo djelatne albansku i sportsku mafiju.
Djelovanju pobrojenih mafija pridodaje i tri izuzetno opasna lobija, koji porijeklo vuku iz Tuđamanovog poimanja upravljanja državom i njenim bogatstvom putem 200 obitelji: trgovačko-uvoznički, odvjetnički i obavještajni.
U svojoj knjizi Petričić se ne ograničava samo na HDZ i Zagreb, on jednsko proziva i druge stranke, posebno SDP i HNS, ali i druge sredine posebno Split).
Predstavljajući Petričićevu knjigu don Ivan Gubišić proziva, ne proglašavajući ih neprijateljima već hrvatskom sramotom: politiku, izrođenu u politikantstvo, usmjerenu na stranačke i vlastite interese, a ne prema općem dobru; sudstvo, jer država u kojoj ne funkcionira sudstvo ne može se nazivati državom; umreženost kriminala, korupcije i mafije, koji jedni drugima čuvaju leđa; te šutnju "moralnih vertikala" u hrvatskom društvu, ljudi od imena, koji bi morali progovoriti, ali koji uporno šute.
Hrvatsko društvo je toliko premreženo organiziranim kriminalom i korupcijom da formalna demokracija i sloboda govora ne proizvode nikakve učinke, što navodi don Grubišića da kaže: "Nisu najgora vremena u kojima se ne može govoriti i pisati, nego ona kada se to može raditi, ali se ne može utjecati ni na što."
