Odgovornost i kontrola
Prije jedno petnaestak godina surađivao sam na jednom projektu s jednim vrlo poznatim akademikom nekadašnjim redovnim profesorom s područja prirodnih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu.
Puno smo komunicirali, ponekad zajedno i na put odlazili, otvarali brojne teme s raznih područja svoje djelatnosti, pa i bistrili politiku.
Jednom smo tako otvorili temu o odgovornosti ljudi jednih prema drugima prema samima sebi, odgovornosti na radnom mjestu, odgovornosti onih koji obnašaju javne funkcije ...
Rekao je da se osjećaj odgovornosti stječe kućnim odgojem, a kasnije učvršćuje samodisciplinom, ali da to sve nije dovoljno i da je kontrola rada i ponašanja svakog pojedinca ključna.
Pritom nije mislio na razornu Big Brother kontrolu ljudske psihe i intime.
Išao je tako daleko da je zaključio da samo kontroli njegovog rada od njegovih pretpostavljenih može zahvaliti sve što je u znanosti postigao i priznanja koja je za svoj rad dobio.
Kaže da je bilo previše stvari koje su ga zanimale i koje su mu mogle odvući pažnju da nije bilo te kontrole.
Zašto baš sada pišem o kontroli?
Možda zato što je danas u našem društvu gotovo uopće nema, pa onda i odgovornost postoji, ali samo u onoj mjeri u kojoj je pojedincu usađena kućnim odgojem i koliko je učvršćena samodisciplinom.
Najporaznije je što je odgovornost onih koji obnašaju javne funkcije ili su na čelu gospodarskih subjekata, na jako niskim granama, a to je prvenstveno zato što nema kontrole, a pogotovo ne kontrole rada svakog pojedinca koji obavlja te poslove.
Uspoređujem tako ono što smo imali u bivšoj državi s onim što imamo danas u Hrvatskoj.
U bivšoj državi postojalo je više kontrolnih mehanizama, pa su tako u poduzećima, osim RS, postojali još Zbor radnih ljudi i komisije za ONO i DSZ, a bogami i organizacija SK ...
Svaki direktor je znao da će ga u slučaju kršenja normativnih akata ili prava zaposlenika dohvatiti neki od ovih kontrolnih organa, a za kršenje zakona represivni aparat.
Rad organa i tijela vlasti su uz skupštine kontrolirali opet Zbor radnih ljudi komisija za ONO i DSZ i organizacija SK.
Ja neću sad negirati da je bilo pokušaja da se uspostavi kontrola nad radom RS, skupština, komisija, pa i SK, samo što je to bio Sizifov posao i najčešće završavao neuspjehom.
Možete li si zamisliti situaciju da je neki od zagrebačkih gradonačelnika pokušao ovako potcijenjivati i omalovažavati Skupšinu grada, kao što to sve vrijeme otkad obnaša tu funkciju radi Bandić.
Ili da se neki od predsjednika IV Sabora SRH pokušavao ponašati prema Saboru onako osiono i bahato kako je to činio I. Sanader?
Pa on je kontrolirao Sabor, a ne Sabor njega.
Što mislite kao bi se proveo direktor nekog poduzeća da je zaprijetio radnici da će joj dati otkaz ako ostane u drugom stanju.
Pa bio bi direktor samo još toliko koliko bi trajala procedura njegove smjene, skladno zakonu i normativnim aktima poduzeća.
A kako bi se proveo R. Marinac i drugari u onovremenoj PODRAVCI da su pokušali učiniti ono što su bez problema radili uz NO kojeg je vodio mlatimudan iz "Tamnog vilajeta"?
Dakle, možemo zaključiti da su u bivšem sustavu postojali mehanizmi kontrole rada pojedinaca i organa, a da je te mehnizme Tuđman ukinuo ne uspostavljajući nove.
Odnosno, ako i postoje ti novi, onda su oni zbog zakonskih propisa i klijentelističke prirode političkih stranaka takvi da dopuštaju da ti mehanizmi kontrole budu kontrolirani od onih nad kojima bi oni morali imati kontrolu.
Zato je i moguće da imamo društvo premreženo korupcijom i organiziranim kriminalom.
Svaki potez Vlade, pa bio on ne znam koliko nerazuman ili štetan će saborska većina braniti, branit će ona i svakoga od dužnosnika iz svoje stranke uhvaćenog s "prstima u pekmezu", samo zato jer je "naš", umjesto da oni kojima je narod poklonio povjerenje na izborima budu ti koji će biti najkritičniji do obnašatelja funkcija vlasti iz svojih redova.
Zamislite bismo li mi bili u ovakvoj situaciji da su zastupnici vladajuće stranke za vremena na javnoj sceni upozorili Sanadera da nije on taj koji imenuje Sabor, već da Sabor imenuje njega. I da Sabor nije dužan bespogovorno slušati predsjednika Vlade, već da je predsjednik Vlade dužan bespogovorno slušati Sabor i provoditi njegove zaključke.
Da je Skupština grada Zagreba za vremena radila svoj posao i ograničila Bandićev "manevarski prostor", Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ima dovoljno prihoda za zadovoljenje svih svojih potreba, danas ne bi bio pred bankrotom.
Kad bi nadzorni odbori zaista kontrolirali rad uprava poduzeća ili ustanova, onda se ne bi događao onakav kriminal kao što je u PODRAVCI, HEP-u, HAC-u ...
Ne, ne želim ja ustvrditi da kriminala ne bi bilo, bilo bi ga, ali osjetno manje nego što ga ima danas.
Ne uspostave li se efikasnii mehanizmi kontrole na svim razinama društva, Hrvatska će i dalje tonuti u živo blato kriminala i korupcije, s neizvjesnom budućnošću, dok će se zemlje iz našeg okruženja oporavljati i koračati u svijetliju budućnost.
Puno smo komunicirali, ponekad zajedno i na put odlazili, otvarali brojne teme s raznih područja svoje djelatnosti, pa i bistrili politiku.
Jednom smo tako otvorili temu o odgovornosti ljudi jednih prema drugima prema samima sebi, odgovornosti na radnom mjestu, odgovornosti onih koji obnašaju javne funkcije ...
Rekao je da se osjećaj odgovornosti stječe kućnim odgojem, a kasnije učvršćuje samodisciplinom, ali da to sve nije dovoljno i da je kontrola rada i ponašanja svakog pojedinca ključna.
Pritom nije mislio na razornu Big Brother kontrolu ljudske psihe i intime.
Išao je tako daleko da je zaključio da samo kontroli njegovog rada od njegovih pretpostavljenih može zahvaliti sve što je u znanosti postigao i priznanja koja je za svoj rad dobio.
Kaže da je bilo previše stvari koje su ga zanimale i koje su mu mogle odvući pažnju da nije bilo te kontrole.
Zašto baš sada pišem o kontroli?
Možda zato što je danas u našem društvu gotovo uopće nema, pa onda i odgovornost postoji, ali samo u onoj mjeri u kojoj je pojedincu usađena kućnim odgojem i koliko je učvršćena samodisciplinom.
Najporaznije je što je odgovornost onih koji obnašaju javne funkcije ili su na čelu gospodarskih subjekata, na jako niskim granama, a to je prvenstveno zato što nema kontrole, a pogotovo ne kontrole rada svakog pojedinca koji obavlja te poslove.
Uspoređujem tako ono što smo imali u bivšoj državi s onim što imamo danas u Hrvatskoj.
U bivšoj državi postojalo je više kontrolnih mehanizama, pa su tako u poduzećima, osim RS, postojali još Zbor radnih ljudi i komisije za ONO i DSZ, a bogami i organizacija SK ...
Svaki direktor je znao da će ga u slučaju kršenja normativnih akata ili prava zaposlenika dohvatiti neki od ovih kontrolnih organa, a za kršenje zakona represivni aparat.
Rad organa i tijela vlasti su uz skupštine kontrolirali opet Zbor radnih ljudi komisija za ONO i DSZ i organizacija SK.
Ja neću sad negirati da je bilo pokušaja da se uspostavi kontrola nad radom RS, skupština, komisija, pa i SK, samo što je to bio Sizifov posao i najčešće završavao neuspjehom.
Možete li si zamisliti situaciju da je neki od zagrebačkih gradonačelnika pokušao ovako potcijenjivati i omalovažavati Skupšinu grada, kao što to sve vrijeme otkad obnaša tu funkciju radi Bandić.
Ili da se neki od predsjednika IV Sabora SRH pokušavao ponašati prema Saboru onako osiono i bahato kako je to činio I. Sanader?
Pa on je kontrolirao Sabor, a ne Sabor njega.
Što mislite kao bi se proveo direktor nekog poduzeća da je zaprijetio radnici da će joj dati otkaz ako ostane u drugom stanju.
Pa bio bi direktor samo još toliko koliko bi trajala procedura njegove smjene, skladno zakonu i normativnim aktima poduzeća.
A kako bi se proveo R. Marinac i drugari u onovremenoj PODRAVCI da su pokušali učiniti ono što su bez problema radili uz NO kojeg je vodio mlatimudan iz "Tamnog vilajeta"?
Dakle, možemo zaključiti da su u bivšem sustavu postojali mehanizmi kontrole rada pojedinaca i organa, a da je te mehnizme Tuđman ukinuo ne uspostavljajući nove.
Odnosno, ako i postoje ti novi, onda su oni zbog zakonskih propisa i klijentelističke prirode političkih stranaka takvi da dopuštaju da ti mehanizmi kontrole budu kontrolirani od onih nad kojima bi oni morali imati kontrolu.
Zato je i moguće da imamo društvo premreženo korupcijom i organiziranim kriminalom.
Svaki potez Vlade, pa bio on ne znam koliko nerazuman ili štetan će saborska većina braniti, branit će ona i svakoga od dužnosnika iz svoje stranke uhvaćenog s "prstima u pekmezu", samo zato jer je "naš", umjesto da oni kojima je narod poklonio povjerenje na izborima budu ti koji će biti najkritičniji do obnašatelja funkcija vlasti iz svojih redova.
Zamislite bismo li mi bili u ovakvoj situaciji da su zastupnici vladajuće stranke za vremena na javnoj sceni upozorili Sanadera da nije on taj koji imenuje Sabor, već da Sabor imenuje njega. I da Sabor nije dužan bespogovorno slušati predsjednika Vlade, već da je predsjednik Vlade dužan bespogovorno slušati Sabor i provoditi njegove zaključke.
Da je Skupština grada Zagreba za vremena radila svoj posao i ograničila Bandićev "manevarski prostor", Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ima dovoljno prihoda za zadovoljenje svih svojih potreba, danas ne bi bio pred bankrotom.
Kad bi nadzorni odbori zaista kontrolirali rad uprava poduzeća ili ustanova, onda se ne bi događao onakav kriminal kao što je u PODRAVCI, HEP-u, HAC-u ...
Ne, ne želim ja ustvrditi da kriminala ne bi bilo, bilo bi ga, ali osjetno manje nego što ga ima danas.
Ne uspostave li se efikasnii mehanizmi kontrole na svim razinama društva, Hrvatska će i dalje tonuti u živo blato kriminala i korupcije, s neizvjesnom budućnošću, dok će se zemlje iz našeg okruženja oporavljati i koračati u svijetliju budućnost.
