Put u bolje sutra
Kavanski "teoretičari", ali i sasvim ozbiljni znanstvenici iz gotovo svih područja ljudske djelatnosti silno su zaokupljeni, prvi predlaganjem, a drugi traženjem modela društvenog uređenja kojim bi se ljudskom rodu osiguralo "bolje sutra" uz poštovanje svi ljudskih i građanskih prava i sloboda, ostvarujući svu puninu demokracije.
Ne opterećujući se pokušajima uvođenja "novog svjetskog poretka" sa znanim rezultatima i posljedicama, jednako kao i realizacijom neostvarivih ideja, kao što je komunizam, zato jer materijalne mogućnosti ne dopuštaju poštivanje principa "svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama" što bi rezulturalo beskonfliktnim društvom u kojm su svi zadovoljni.
Danas je svakom mislećem pojedincu jasno da su postojeći modeli društveno-političkih uređenja i odnosa poprilično istrošeni, a suprotnosti, ne samo između bogatih i siromašnih, rada i kapitala, već i one među religijama kulturama se gomilaju i prijete sukobima čiji uzroci često leže u sferi iracionalnog.
Pogledajmo si samo religijskla učenja, skoro sva se zasnivaju na principu ljubavi prema bogu i ljubavi prema bližnjemu, ali u praksi se ne čini da su to univerazlni principi, jer vrijede samo za "svojeg" boga i "svoje" bližnje.
Netrpeljivost je naročito izražena između katolika i muslimana, a stavaraju je uglavnom militanti koji pokušavaju pronositi ideju vlastite religije kao one "temeljne", namećući drugima svoja dogmatska uvjerenja kao neprijepornu i sakrosantnu istinu.
Svu opasnost toga procesa su prvi uočili Šveđani (nacija koja prednjači u mnogo čemu), pa su zakonom zabranili podučavanje religijslih učenja kao istine.
Sustav privatnog vlasništva kao nepovredivog, gotovo svetinje, pokazao je sve svoje manjkavosti, dovodeći do toga da mali sloj bogatih postaje sve bogatiji, dok široki sloj siromašnih siromaši sve više, produbljujući sukob rada i kapitala.
Vlasnici kapitala potaknuti strahom od gubitka imetka, društvenog položaja i moći koja iz njega proizlazi, povijesna iskustva su više nego upečatljiva, pokušavaju uvođenjem radničkog dioničarstva i suodlučivanja u upravljanju poduzećima, odričući se na taj način dijela profita, ublažiti te suprotnosti i odgoditi, koliko je god to moguće, evolucijske ili revolucionarne promjene u društvu, koje će za cilj imati preraspodjelu kapitala i društvene moći.
No što god se poduzimalo na planu društvenih promjena, rezultate nije moguće implementirati u uvjetima posredne demokracije, bez obzira na njene izvedenice ili modele, zato jer se ona u krajnjoj konzekvenci svodi bilo na partitokraciju ili oligarhiju, pa i prikrivenu diktaturu kao što smo i mi u Hrvatskoj imali za vrijeme Tuđmanove vladavine.
A u takvim uvjetima je država vladavine prava i za sve jednakih zakona samo nedosanjani san.
Znači izlaz je u društvu neposredne demokracije gdje svi građani imaju mogućnost, a ja bih rekao i obavezu, sudjelovti u procesu stvaranja podloga za odluke, koje se onda donose konsenzusom, jednako kao i mogućnost kontrole onih koji obnašaju vodeće funkcije u društvu.
U tako uređenom društvu aureola svetosti privatnog vlasništva mora se ukloniti, jer ona predstavlja branu svim procesima zasnovanim na principima solidarnosti, pa radilo se to o mirovinkom ili zdravstvenom osiguranju ili zadovoljavanju nekih drugih potreba.
Ako bismo samoupravni sustav u bivšoj državi promatrali u tom svjetlu, onda je on bio sustav najimanentniji prirodi ljudskog bića, iz tog sustava trebalo je ukloniti ideologiju i nadograđivati ga, nije se smjelo dopustiti njegovo posvemašnje razaranje i uništenje.
Da smo to učinili, ne bismo danas bili zemlja premrežena kriminalom i korupcijom u predvorju dužničkog ropstva u kojoj zakoni ne vrijede za sve jednako.
Radi straha od uspjeha "jugoslavenskog eksperimenta", SFRJ je trebalo srušiti, nisu nju srušili ni hegemonistički ni separatistički nacionalizmi, koji jesu bili vješto upregnuti u kola prvenstveno vojnoindustrijskog kompleksa SAD, koji je rušio samoupravni sustav rušeći Jugoslaviju.
Nije Jugoslavija pala radi kretenizma opisanog kao "vjekovne težnje", kretenizma zato jer su te težnje, ako su baš i bile takve, ostvarene odlukama ZAVNOH-a o uspostavi Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta.
Ona je pala radi samoupravnog sustava, jer taj sustav znači smrt upravo vojnoindustrijskim kompleksima pogotovo onome najmoćnijem, američkom.
Održanje ljudske vrste na Zemlji ovisi jednako od uvjeta za život koje Planeta nudi, kao i od društvenopolitičkog uređenja, jer u prvom slučaju klimatske i druge promjene mogu okončati opstanak ljudske vrste, ali to mogu i ratovi svih protiv svih, do kojih će sigurno doći ne izabere li se samoupravni sustav, kao društveno-političko uređenje slobodnih i ravnopravnih ljudi, naroda i njihovih država, ali i ravnopravnih religija i kultura.
Samoupravni sustav je sustav direktne demokracije, sustav koji u žarištu svojeg zanimanja ima brigu za čovjeka i zadovoljavnje njegovih potreba, a ne profit, kao što je slučaj u kapitalističkim društvenim uređenjima posredne demokracije.
Zato je samoupravno društvo najbliže idealu beskonfliktnog društva, koje može osigurati opstanak ljudske vrste.
Mi trebamo strahovati za sudbinu ljudskog roda, a ne za sudbinu Planete, ona je kroz puste milijarde godina uvijek znala naći izlaz za sebe, naći će ga i u uvjetima globalnog zatopljenja ili drugih klimatskih promjena, za nju je malo važno hoće li taj izlaz naći s ljudima ili bez njih.
Ne opterećujući se pokušajima uvođenja "novog svjetskog poretka" sa znanim rezultatima i posljedicama, jednako kao i realizacijom neostvarivih ideja, kao što je komunizam, zato jer materijalne mogućnosti ne dopuštaju poštivanje principa "svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama" što bi rezulturalo beskonfliktnim društvom u kojm su svi zadovoljni.
Danas je svakom mislećem pojedincu jasno da su postojeći modeli društveno-političkih uređenja i odnosa poprilično istrošeni, a suprotnosti, ne samo između bogatih i siromašnih, rada i kapitala, već i one među religijama kulturama se gomilaju i prijete sukobima čiji uzroci često leže u sferi iracionalnog.
Pogledajmo si samo religijskla učenja, skoro sva se zasnivaju na principu ljubavi prema bogu i ljubavi prema bližnjemu, ali u praksi se ne čini da su to univerazlni principi, jer vrijede samo za "svojeg" boga i "svoje" bližnje.
Netrpeljivost je naročito izražena između katolika i muslimana, a stavaraju je uglavnom militanti koji pokušavaju pronositi ideju vlastite religije kao one "temeljne", namećući drugima svoja dogmatska uvjerenja kao neprijepornu i sakrosantnu istinu.
Svu opasnost toga procesa su prvi uočili Šveđani (nacija koja prednjači u mnogo čemu), pa su zakonom zabranili podučavanje religijslih učenja kao istine.
Sustav privatnog vlasništva kao nepovredivog, gotovo svetinje, pokazao je sve svoje manjkavosti, dovodeći do toga da mali sloj bogatih postaje sve bogatiji, dok široki sloj siromašnih siromaši sve više, produbljujući sukob rada i kapitala.
Vlasnici kapitala potaknuti strahom od gubitka imetka, društvenog položaja i moći koja iz njega proizlazi, povijesna iskustva su više nego upečatljiva, pokušavaju uvođenjem radničkog dioničarstva i suodlučivanja u upravljanju poduzećima, odričući se na taj način dijela profita, ublažiti te suprotnosti i odgoditi, koliko je god to moguće, evolucijske ili revolucionarne promjene u društvu, koje će za cilj imati preraspodjelu kapitala i društvene moći.
No što god se poduzimalo na planu društvenih promjena, rezultate nije moguće implementirati u uvjetima posredne demokracije, bez obzira na njene izvedenice ili modele, zato jer se ona u krajnjoj konzekvenci svodi bilo na partitokraciju ili oligarhiju, pa i prikrivenu diktaturu kao što smo i mi u Hrvatskoj imali za vrijeme Tuđmanove vladavine.
A u takvim uvjetima je država vladavine prava i za sve jednakih zakona samo nedosanjani san.
Znači izlaz je u društvu neposredne demokracije gdje svi građani imaju mogućnost, a ja bih rekao i obavezu, sudjelovti u procesu stvaranja podloga za odluke, koje se onda donose konsenzusom, jednako kao i mogućnost kontrole onih koji obnašaju vodeće funkcije u društvu.
U tako uređenom društvu aureola svetosti privatnog vlasništva mora se ukloniti, jer ona predstavlja branu svim procesima zasnovanim na principima solidarnosti, pa radilo se to o mirovinkom ili zdravstvenom osiguranju ili zadovoljavanju nekih drugih potreba.
Ako bismo samoupravni sustav u bivšoj državi promatrali u tom svjetlu, onda je on bio sustav najimanentniji prirodi ljudskog bića, iz tog sustava trebalo je ukloniti ideologiju i nadograđivati ga, nije se smjelo dopustiti njegovo posvemašnje razaranje i uništenje.
Da smo to učinili, ne bismo danas bili zemlja premrežena kriminalom i korupcijom u predvorju dužničkog ropstva u kojoj zakoni ne vrijede za sve jednako.
Radi straha od uspjeha "jugoslavenskog eksperimenta", SFRJ je trebalo srušiti, nisu nju srušili ni hegemonistički ni separatistički nacionalizmi, koji jesu bili vješto upregnuti u kola prvenstveno vojnoindustrijskog kompleksa SAD, koji je rušio samoupravni sustav rušeći Jugoslaviju.
Nije Jugoslavija pala radi kretenizma opisanog kao "vjekovne težnje", kretenizma zato jer su te težnje, ako su baš i bile takve, ostvarene odlukama ZAVNOH-a o uspostavi Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta.
Ona je pala radi samoupravnog sustava, jer taj sustav znači smrt upravo vojnoindustrijskim kompleksima pogotovo onome najmoćnijem, američkom.
Održanje ljudske vrste na Zemlji ovisi jednako od uvjeta za život koje Planeta nudi, kao i od društvenopolitičkog uređenja, jer u prvom slučaju klimatske i druge promjene mogu okončati opstanak ljudske vrste, ali to mogu i ratovi svih protiv svih, do kojih će sigurno doći ne izabere li se samoupravni sustav, kao društveno-političko uređenje slobodnih i ravnopravnih ljudi, naroda i njihovih država, ali i ravnopravnih religija i kultura.
Samoupravni sustav je sustav direktne demokracije, sustav koji u žarištu svojeg zanimanja ima brigu za čovjeka i zadovoljavnje njegovih potreba, a ne profit, kao što je slučaj u kapitalističkim društvenim uređenjima posredne demokracije.
Zato je samoupravno društvo najbliže idealu beskonfliktnog društva, koje može osigurati opstanak ljudske vrste.
Mi trebamo strahovati za sudbinu ljudskog roda, a ne za sudbinu Planete, ona je kroz puste milijarde godina uvijek znala naći izlaz za sebe, naći će ga i u uvjetima globalnog zatopljenja ili drugih klimatskih promjena, za nju je malo važno hoće li taj izlaz naći s ljudima ili bez njih.
