"Kanfanariranje" Hrvatske
Gledajući zabranjeni prilog iz "Latinice" prisjećam se kasne jeseni 1990. ...
Slučajno sam se našao u jednom društvu u kojem je bio i Ante Marković, tadašnji predsjednik SIV-a, osoba koja je gotovo preko noći uvela reda u državne financije i stabilizirala valutu.
Naravno svi su željeli čuti kakvim je to čarobnim štapićem Marković raspolagao da mu je uspjelo nešto što su više od deseljeća prije njega pokušavale sve jugoslavenske vlade.
Rekao je da on zapravo nije učinio puno osim što je “uveo nešto reda u platni promet zemlje”, tek potom shvaćajući da su unutarnje rezerve kojima je SFRJ raspolagala zapravo ogromne.
Najednom vise nije bio problem servisirati vanjski dug i značajno ga reducirati uz istodobno povećanje deviznih rezervi.
Ante Marković pristupio je poslu analitički, sagledavajući sve aspekte jugoslavenske krize, tražeći mišljenje i savjete od svih za koje je mislio da mu ih mogu dati, od ekonomskih analitičara, preko stručnjaka za monetarni sustav i javne financije, pa do MMF i Svjetske banke.
I postigao je uspjeh, a mogao je to jer je kao političar imao onu potrebnu dozu osjećaja za opće dobro.
Tuđman, a jednako tako i ono živopisno društvo koje je oko sebe okupio, nije imao niti minimum potrebe da radi u korist općeg dobra. Sva ta politička nomenklatura koju nam je Tuđman namro gledala je i gleda isključivo vlastite interese, zadovoljavajući vlastitu gramzivost.
Zato je bilo moguće da se korupcija u Hrvatskoj tako razgrana i jednostavno prožme čitavo hrvatsko postsocijalističko društvo.
Korupcija je u RH postala ne samo stil vladanja nego i stil života.
Upravo zahvaljujući korupciji bilo je moguće „postojanje“ nepostojeće carinska ispostave u Kanfanaru, kroz koju je državni proračun gubio, kažu, oko dvije milijarde kuna na godinu, ne valjda bez znanja čelništva rovinjske tvornice, koje je steklo enormni osobni imetak, pa ne valjda u ipak kratkom vremenu samo iz redovnog poslovanja tvrtke.
Postavlja se pitanje, a i rađa sumnja, jel' Kanfanar bio ili još je jedina takva carinska ispostava ili ih je bilo još, kroz koju je siromašila država, a bogatili se nezajažljivi pojedinci, pa i iz vrhova vlasti, koji naravno nemaju nimalo osjećaja za opće dobro.
Ni po muke da je šverc cigareta jedini, ali tu je i šverc kave, goriva …
I na kraju zapanjujući podatak, da su sa svim tim kriminalnim radnjama upoznati i represivni aparat i ministar financija i predsjednk države i saborsko istražno povjerenstvo i da se poslije toga ništa nije dogodilo.
DORH nije pokrenuo istragu, a prilog koji govori o tome mega kriminalu se zabranjuje prikazivati na javnoj televiziji.
Valjda da protagoniste kriminalnih radnji zaštiti od duševnih boli.
Možda ipak na neko od odgovornih mjesta zasjedne i čovjek koji će imati bar minimum osjećaja za opće dobro, Mladen ga Bajić očito nema, pa mu proradi savjest i pokrene istragu, pa možda onda čak i obogatimo riječnik glagolom „kanfanarirati“, pljačkati državni proračun.
Zašto sam u uvodu uopće spominjao Markovića i kakve on veze ima sa „carinarnicom“ Kanfanar?
Baš nikakve, osim što je Marković pričao kako je u to vrijeme bilo poduzeća koja i po desetak godina nisu plaćala carine, upadajući tako u platni sustav zemlje, nanoseći štetu državnom proračunu, jer su prihodi od carina bile izvorni prihod federacije.
Samo Marković je carine naplatio, nije pustio da se novac kriminalnim putevim prelije u privatne džepove.
Slučajno sam se našao u jednom društvu u kojem je bio i Ante Marković, tadašnji predsjednik SIV-a, osoba koja je gotovo preko noći uvela reda u državne financije i stabilizirala valutu.
Naravno svi su željeli čuti kakvim je to čarobnim štapićem Marković raspolagao da mu je uspjelo nešto što su više od deseljeća prije njega pokušavale sve jugoslavenske vlade.
Rekao je da on zapravo nije učinio puno osim što je “uveo nešto reda u platni promet zemlje”, tek potom shvaćajući da su unutarnje rezerve kojima je SFRJ raspolagala zapravo ogromne.
Najednom vise nije bio problem servisirati vanjski dug i značajno ga reducirati uz istodobno povećanje deviznih rezervi.
Ante Marković pristupio je poslu analitički, sagledavajući sve aspekte jugoslavenske krize, tražeći mišljenje i savjete od svih za koje je mislio da mu ih mogu dati, od ekonomskih analitičara, preko stručnjaka za monetarni sustav i javne financije, pa do MMF i Svjetske banke.
I postigao je uspjeh, a mogao je to jer je kao političar imao onu potrebnu dozu osjećaja za opće dobro.
Tuđman, a jednako tako i ono živopisno društvo koje je oko sebe okupio, nije imao niti minimum potrebe da radi u korist općeg dobra. Sva ta politička nomenklatura koju nam je Tuđman namro gledala je i gleda isključivo vlastite interese, zadovoljavajući vlastitu gramzivost.
Zato je bilo moguće da se korupcija u Hrvatskoj tako razgrana i jednostavno prožme čitavo hrvatsko postsocijalističko društvo.
Korupcija je u RH postala ne samo stil vladanja nego i stil života.
Upravo zahvaljujući korupciji bilo je moguće „postojanje“ nepostojeće carinska ispostave u Kanfanaru, kroz koju je državni proračun gubio, kažu, oko dvije milijarde kuna na godinu, ne valjda bez znanja čelništva rovinjske tvornice, koje je steklo enormni osobni imetak, pa ne valjda u ipak kratkom vremenu samo iz redovnog poslovanja tvrtke.
Postavlja se pitanje, a i rađa sumnja, jel' Kanfanar bio ili još je jedina takva carinska ispostava ili ih je bilo još, kroz koju je siromašila država, a bogatili se nezajažljivi pojedinci, pa i iz vrhova vlasti, koji naravno nemaju nimalo osjećaja za opće dobro.
Ni po muke da je šverc cigareta jedini, ali tu je i šverc kave, goriva …
I na kraju zapanjujući podatak, da su sa svim tim kriminalnim radnjama upoznati i represivni aparat i ministar financija i predsjednk države i saborsko istražno povjerenstvo i da se poslije toga ništa nije dogodilo.
DORH nije pokrenuo istragu, a prilog koji govori o tome mega kriminalu se zabranjuje prikazivati na javnoj televiziji.
Valjda da protagoniste kriminalnih radnji zaštiti od duševnih boli.
Možda ipak na neko od odgovornih mjesta zasjedne i čovjek koji će imati bar minimum osjećaja za opće dobro, Mladen ga Bajić očito nema, pa mu proradi savjest i pokrene istragu, pa možda onda čak i obogatimo riječnik glagolom „kanfanarirati“, pljačkati državni proračun.
Zašto sam u uvodu uopće spominjao Markovića i kakve on veze ima sa „carinarnicom“ Kanfanar?
Baš nikakve, osim što je Marković pričao kako je u to vrijeme bilo poduzeća koja i po desetak godina nisu plaćala carine, upadajući tako u platni sustav zemlje, nanoseći štetu državnom proračunu, jer su prihodi od carina bile izvorni prihod federacije.
Samo Marković je carine naplatio, nije pustio da se novac kriminalnim putevim prelije u privatne džepove.
