Propuštena povijesna prilika
U svojem pomalo proročkom (najava osuđujuće presude) blogu pod naslovom “Povijesna prilika?” (http://feniks.bloger.hr/post/povijesna-prilika/4122610.aspx), pisanom 03. 09. 2010. povodom dovršetka sudskog procesa “trojici generala”, napisao sam između ostalog:
“Mi jednostavno kao narod nismo prošli kroz fazu pročišćenja, katarzu, kako je to danas moderno reći, pa se i nadalje u svojem hodu saplićemo o tlapnje, podvale i floskule kojima su nas obdarili "očevi domovine", a i danas nas obdaruju njihovi apologeti, koji su se i radi nezrele nacije dočepali vlasti, dosegnuli granice vlastite nesposobnosti i nepokolebljivo vode narod i državu ravno u bezdan.
A narod bez intelektualnog vodstva, jer je i ono malo intelektualaca od imena, onih koji su htjeli pošteno progovoriti nazivajući stvari pravim imenom, jednostavno u startu uškopljeno, onemogućeno i diskreditirano, a mnogi su se uhvatili u mrežu nacionalne mitologije, pa i sami laprdaju o "veličanstvenim" pobjedama i sličnim nebulozama.
A narod ne može proći kroz katarzu, ako mu se ne podastre istina i ako se stvari ne nazovu pravim imenom, može samo dalje tonuti u beznađe i letargiju.
Ali kad u samom narodu među intelektualnom elitom, kojoj bi to trebala biti dužnost, osim zaista rijetkih pojedinaca, nema onih koji bi mogli stvoriti onu "kritičnu masu" koja bi mogla utjecati na svijest i savjest nacije, onda upiremo oči na nekoga izvana očekujući pomoć pri osvještenju.
Najnovija nam je šansa sud u den Haagu, jer o njegovoj presudi trojici generala ovisi puno toga značajnog za mentalnu higijenu hrvatskog naroda. Politička i intelektalna nomenklatura u Hrvatskoj se silno upiru uvjeriti narod kako se radi o "političkom sudu" koji "sudi hrvatskom narodu i državi", naravno samo zato što smo se "drznuli srušiti njima tako omiljenu Jugoslaviju i protiv njihove volje (sic!) stvoriti samostalnu hrvatsku državu", koja im je, paz' sad, "trn u oku".
Pa ako sud u den Haagu svojom presudom utvrdi postojanje ZZP na čelu s Tuđmanom, onda nemojmo obezvrijeđivati napore koje je sud uložio da dokaže istinu, istinu koju i mi čuvamo u podsvijesti, ali joj, opterećeni proglašenim istinama, ne dopuštamo da ugleda svjetlo dana.
Može li uopće eventualna osuđujuća presuda trojici generala biti taj "okidač", koji će prvo intelektualnu elitu, a onda i narod, natjerati da preispita svoje stavove glede nekih događaja iz nedavne prošlosti i distancira se od proglašenih istina i od političke elite koja ga tim "istinama" neprekidno bombardira i ne dopušta "revidiranje" povijesti, a utvari proglašenih istina?”
naivno se nadajući da bi osuđujuća presuda mogla dovesti barem do početka otrežnjenja hrvatskog naroda opijenog lažima i podvalama poznatim pod imenom proglašene istine.
Umjesto toga narodu je opet ponuđena zamjena teza (nije važna krivnja, već onaj tko je dokazao da krivnja postoji ili ponudio vjerodostojne dokaze o njenom postojanju) i nacionalističko ludilo nalik onome iz 1990. U čemu se natječu svi od vrhova vlasti, preko braniteljskih udruga do vrha KC, a taj klerofašistički opredjeljeni vrh KC je i najuporniji u širenju laži kako o sudu tako i o presudama.
Jadan je narod kojem je Ante Starčević “otac domovine”, kojem je Franjo Tuđman “stvorio državu”, koji ima crkvu kao što je Crkva u Hrvata, kojem je Ante Gotovina nacionalni junak, kojem je Alojzije Stepinac svetac, kojem je Jadranka Kosor predsjednica vlade i koji ima “branitelje”.
E sad postavlja se pitanje jel’ danas hrvatski narod takav kakav je zato što su ga odredili i profilirali pobrojani ili takav kakav je i nije ni mogao iznjedriti bolje.
“Otac domovine”, dr. Ante Starčević, ostavio nam je u amanet mržnju prema Srbima u Hrvatskoj kao “remetilačkom faktoru”, proglasivši i samo ime “Serb kao nenarodno i pogrdno”. Bez toga valjda ne može biti samostalne hrvatske države!?
“Stvoritelj hrvatske države “, dr. Franjo Tuđman, mrzovoljni nedoučeni skriboman, je uvriježeni sustav društvenih vrijednosti okrenuo na glavu, učinivši da sve mane postanu vrlinama i obrnuto, pa je npr. nepoštenje pretpostavljeno poštenju, neznanje znanju, mržnja ljubavi, laž istini, nacional-šovinizam suživotu i suradnji među narodima itd. itd.
Crkva u Hrvata, kako sama sebi tepa KC u Hrvatakoj, busa se u svoja “hrvatska” prsa kako je “u povijesti bila uvijek uz svoj Hrvatski narod”, što je notorna laž jer je uvijek bila uz vlast, pa i onu tuđinsku, za što je konačno i sam “Otac domovine” teško tereti i optužuje. Ta crkva je danas klerofašistička družba, do srži prožeta ustaštvom.
Ordinarni pas rata, haaški osuđenik kriminalne prošlosti, Ante Gotovina, osuđen po zapovjednoj odgovornosti za najteža kaznena djela, proglašen herojem, a da nitko nikad jedno jedino njegovo herojsko djelo naveo nije.
“Mračni asket”, kako ga je 1953. opisao jedan britanski novinar, kardinal Alojzije Stepinac , koji je, nakon što je pune četiri godine surađivao s najmonstruoznijim režimom ikad, imao petlju izjaviti: “Moja je savjest čista!”. Proglašen je blaženim isključivo zato što je bio gorljivi antikomunist, ničeg svetačkog u njegovom radu i ponašanju bilo nije. Naprotiv! Katolički mislilac i teolog fra Marko Oršolić iz franjevačke provincije Bosna Srebrena će reći da on ni u zagrebačku katedralu ne ulazi jer se tamo “između Boga i njega ispriječio Alojzije Stepinac”. Sapienti sat!
Predsjednica hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, koja je to postala ne isključivo vlastitom “krivnjom”, dosegnuvši vrhunac vlastite nesposobnosti, najbolje ilustrira sav jad ne samo hrvatske političke nego hrvatske društvene scene uopće. Pitam se zna li itko ijednu iole uređenu državu koja bi si dopustila takav “luksuz” da joj osoba poput Jadranke Kosor bude predsjednikom vlade.
Ratni veterani, neovisno sad o karakteru rata, kojima se pjevaju hvalospjevi kao osloboditeljima i tepa im se kao braniteljima, a to su isključivo kao glasačko tijelo HDZ-a, zato ih i jest toliki broj (12% ukupne populacije), koji u svojim redovima imaju tisuće onih koji su ne samo tokom operacije “Oluja” i poslije nje, već i prije početka rata u sastavima “trojki”, za vrijeme čitavog njegovog trajanja, svojim zločinstvima pronosili “slavu” hrvatskog imena svijetom. Ordinarna laž je kako su zločine činili “psi rata, civili, koji su se presvlačili u odore HV”, kako to penta “Zubati Bill”, Jure Radić, jer su ih činili pripadnici HV, kao nažalost i pripadnici vojne i civilne policije.
Sve je vise onih sudionika rata koji posramljeni (ne)djelima svojih suboraca progovaraju i svjedoče o tim danima “ponosa i slave”, kad su i brojni časnici odnosili vrijedne stvari, jednako iz kuća izbjeglih Srba, kao i iz proizvodnih poduzeća. Svjedoče ljudi i o svađama, pa i repetiranju oružja, oko pojedinih “suvenira” veće vrijednosti.
I sve to “nacionalno blago” ili “naš ponos” kako kaže predsjednik Josipović, bi “u đuture” Jadranka Kosor zaštitila ustavom. Sapienti sat!
Radi svega pobrojanog su u RH i moguća ovakva histerična ponašanja nakon izricanja nepravomoćnih presuda za počinjene najteže ratne i zločine protiv čovječnosti najodgovornijim zapovjednicima u operaciji ”Oluja” na terenu.
Gotovo svi na hrvatskoj društvenoj sceni, od političkog establishmenta, kako pozicije, tako i opozicije, preko braniteljkih udruga, do vrha KC, upiru se diskvalificirati sud, pritom ne osporavajući ni postojanje zločina ni njihovu brojnost.
Ali, ni saznanje o zločinima i njihovoj masovnosti ne dovodi pripadnike hrvatske “elite” do spoznaje da za te zločine netko mora odgovarati, pa su krenuli s optužbma onoga/onih tko je možebitne dokaze dostavio Tužiteljstvu ICTY u den Haagu, jer valjda da nema tih dokaza, ni zločina ne bi bilo!?
Posebno je na udaru, pogotovo radi toga što je tobože Haagu dostavio “Brijunske transkripte”, bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji im je trn u oku već radi razlaza s Tuđmanom oko njegove “bosanske” politike, pa preko umirovljenja “hrvatskih generala”, do njegovog svjedočenja pred sudom u den Haagu za koje ga Jarnjak optužuje da je to bilo “svjedočenje u korist optužbe”, kao da se pred sudom ne treba govoriti “istinu, samo istinu i ništa osim istine” bez obzira kome takvo svjedočenje išlo u prilog.
U svojim napadima vrlo su glasni upravo oni iz bivšeg vrha vlasti koji bi i sami uskoro mogli biti predmetom istraga pa i osuda kao npr. dvojica ratnih ministara MUP-a, Ivan Vekić i Ivan Jarnjak, jer je gotovo nezamislivo da general Markač bude kriv, a njegovi nadređeni, dvojica spomenutih bivših ministara, kao ni neposredno podređeni, Željko Sačić, ni luk jeli ni luk mirisali itd. itd.
To znači da možemo samo sa žaljenjem zaključiti da je propuštena još jedna povijesna prilika, rekao bih gotovo idealna, za izlazak iz letargije u koju je radi proglašenih istina potonulo hrvatsko društvo.
“Mi jednostavno kao narod nismo prošli kroz fazu pročišćenja, katarzu, kako je to danas moderno reći, pa se i nadalje u svojem hodu saplićemo o tlapnje, podvale i floskule kojima su nas obdarili "očevi domovine", a i danas nas obdaruju njihovi apologeti, koji su se i radi nezrele nacije dočepali vlasti, dosegnuli granice vlastite nesposobnosti i nepokolebljivo vode narod i državu ravno u bezdan.
A narod bez intelektualnog vodstva, jer je i ono malo intelektualaca od imena, onih koji su htjeli pošteno progovoriti nazivajući stvari pravim imenom, jednostavno u startu uškopljeno, onemogućeno i diskreditirano, a mnogi su se uhvatili u mrežu nacionalne mitologije, pa i sami laprdaju o "veličanstvenim" pobjedama i sličnim nebulozama.
A narod ne može proći kroz katarzu, ako mu se ne podastre istina i ako se stvari ne nazovu pravim imenom, može samo dalje tonuti u beznađe i letargiju.
Ali kad u samom narodu među intelektualnom elitom, kojoj bi to trebala biti dužnost, osim zaista rijetkih pojedinaca, nema onih koji bi mogli stvoriti onu "kritičnu masu" koja bi mogla utjecati na svijest i savjest nacije, onda upiremo oči na nekoga izvana očekujući pomoć pri osvještenju.
Najnovija nam je šansa sud u den Haagu, jer o njegovoj presudi trojici generala ovisi puno toga značajnog za mentalnu higijenu hrvatskog naroda. Politička i intelektalna nomenklatura u Hrvatskoj se silno upiru uvjeriti narod kako se radi o "političkom sudu" koji "sudi hrvatskom narodu i državi", naravno samo zato što smo se "drznuli srušiti njima tako omiljenu Jugoslaviju i protiv njihove volje (sic!) stvoriti samostalnu hrvatsku državu", koja im je, paz' sad, "trn u oku".
Pa ako sud u den Haagu svojom presudom utvrdi postojanje ZZP na čelu s Tuđmanom, onda nemojmo obezvrijeđivati napore koje je sud uložio da dokaže istinu, istinu koju i mi čuvamo u podsvijesti, ali joj, opterećeni proglašenim istinama, ne dopuštamo da ugleda svjetlo dana.
Može li uopće eventualna osuđujuća presuda trojici generala biti taj "okidač", koji će prvo intelektualnu elitu, a onda i narod, natjerati da preispita svoje stavove glede nekih događaja iz nedavne prošlosti i distancira se od proglašenih istina i od političke elite koja ga tim "istinama" neprekidno bombardira i ne dopušta "revidiranje" povijesti, a utvari proglašenih istina?”
naivno se nadajući da bi osuđujuća presuda mogla dovesti barem do početka otrežnjenja hrvatskog naroda opijenog lažima i podvalama poznatim pod imenom proglašene istine.
Umjesto toga narodu je opet ponuđena zamjena teza (nije važna krivnja, već onaj tko je dokazao da krivnja postoji ili ponudio vjerodostojne dokaze o njenom postojanju) i nacionalističko ludilo nalik onome iz 1990. U čemu se natječu svi od vrhova vlasti, preko braniteljskih udruga do vrha KC, a taj klerofašistički opredjeljeni vrh KC je i najuporniji u širenju laži kako o sudu tako i o presudama.
Jadan je narod kojem je Ante Starčević “otac domovine”, kojem je Franjo Tuđman “stvorio državu”, koji ima crkvu kao što je Crkva u Hrvata, kojem je Ante Gotovina nacionalni junak, kojem je Alojzije Stepinac svetac, kojem je Jadranka Kosor predsjednica vlade i koji ima “branitelje”.
E sad postavlja se pitanje jel’ danas hrvatski narod takav kakav je zato što su ga odredili i profilirali pobrojani ili takav kakav je i nije ni mogao iznjedriti bolje.
“Otac domovine”, dr. Ante Starčević, ostavio nam je u amanet mržnju prema Srbima u Hrvatskoj kao “remetilačkom faktoru”, proglasivši i samo ime “Serb kao nenarodno i pogrdno”. Bez toga valjda ne može biti samostalne hrvatske države!?
“Stvoritelj hrvatske države “, dr. Franjo Tuđman, mrzovoljni nedoučeni skriboman, je uvriježeni sustav društvenih vrijednosti okrenuo na glavu, učinivši da sve mane postanu vrlinama i obrnuto, pa je npr. nepoštenje pretpostavljeno poštenju, neznanje znanju, mržnja ljubavi, laž istini, nacional-šovinizam suživotu i suradnji među narodima itd. itd.
Crkva u Hrvata, kako sama sebi tepa KC u Hrvatakoj, busa se u svoja “hrvatska” prsa kako je “u povijesti bila uvijek uz svoj Hrvatski narod”, što je notorna laž jer je uvijek bila uz vlast, pa i onu tuđinsku, za što je konačno i sam “Otac domovine” teško tereti i optužuje. Ta crkva je danas klerofašistička družba, do srži prožeta ustaštvom.
Ordinarni pas rata, haaški osuđenik kriminalne prošlosti, Ante Gotovina, osuđen po zapovjednoj odgovornosti za najteža kaznena djela, proglašen herojem, a da nitko nikad jedno jedino njegovo herojsko djelo naveo nije.
“Mračni asket”, kako ga je 1953. opisao jedan britanski novinar, kardinal Alojzije Stepinac , koji je, nakon što je pune četiri godine surađivao s najmonstruoznijim režimom ikad, imao petlju izjaviti: “Moja je savjest čista!”. Proglašen je blaženim isključivo zato što je bio gorljivi antikomunist, ničeg svetačkog u njegovom radu i ponašanju bilo nije. Naprotiv! Katolički mislilac i teolog fra Marko Oršolić iz franjevačke provincije Bosna Srebrena će reći da on ni u zagrebačku katedralu ne ulazi jer se tamo “između Boga i njega ispriječio Alojzije Stepinac”. Sapienti sat!
Predsjednica hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, koja je to postala ne isključivo vlastitom “krivnjom”, dosegnuvši vrhunac vlastite nesposobnosti, najbolje ilustrira sav jad ne samo hrvatske političke nego hrvatske društvene scene uopće. Pitam se zna li itko ijednu iole uređenu državu koja bi si dopustila takav “luksuz” da joj osoba poput Jadranke Kosor bude predsjednikom vlade.
Ratni veterani, neovisno sad o karakteru rata, kojima se pjevaju hvalospjevi kao osloboditeljima i tepa im se kao braniteljima, a to su isključivo kao glasačko tijelo HDZ-a, zato ih i jest toliki broj (12% ukupne populacije), koji u svojim redovima imaju tisuće onih koji su ne samo tokom operacije “Oluja” i poslije nje, već i prije početka rata u sastavima “trojki”, za vrijeme čitavog njegovog trajanja, svojim zločinstvima pronosili “slavu” hrvatskog imena svijetom. Ordinarna laž je kako su zločine činili “psi rata, civili, koji su se presvlačili u odore HV”, kako to penta “Zubati Bill”, Jure Radić, jer su ih činili pripadnici HV, kao nažalost i pripadnici vojne i civilne policije.
Sve je vise onih sudionika rata koji posramljeni (ne)djelima svojih suboraca progovaraju i svjedoče o tim danima “ponosa i slave”, kad su i brojni časnici odnosili vrijedne stvari, jednako iz kuća izbjeglih Srba, kao i iz proizvodnih poduzeća. Svjedoče ljudi i o svađama, pa i repetiranju oružja, oko pojedinih “suvenira” veće vrijednosti.
I sve to “nacionalno blago” ili “naš ponos” kako kaže predsjednik Josipović, bi “u đuture” Jadranka Kosor zaštitila ustavom. Sapienti sat!
Radi svega pobrojanog su u RH i moguća ovakva histerična ponašanja nakon izricanja nepravomoćnih presuda za počinjene najteže ratne i zločine protiv čovječnosti najodgovornijim zapovjednicima u operaciji ”Oluja” na terenu.
Gotovo svi na hrvatskoj društvenoj sceni, od političkog establishmenta, kako pozicije, tako i opozicije, preko braniteljkih udruga, do vrha KC, upiru se diskvalificirati sud, pritom ne osporavajući ni postojanje zločina ni njihovu brojnost.
Ali, ni saznanje o zločinima i njihovoj masovnosti ne dovodi pripadnike hrvatske “elite” do spoznaje da za te zločine netko mora odgovarati, pa su krenuli s optužbma onoga/onih tko je možebitne dokaze dostavio Tužiteljstvu ICTY u den Haagu, jer valjda da nema tih dokaza, ni zločina ne bi bilo!?
Posebno je na udaru, pogotovo radi toga što je tobože Haagu dostavio “Brijunske transkripte”, bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji im je trn u oku već radi razlaza s Tuđmanom oko njegove “bosanske” politike, pa preko umirovljenja “hrvatskih generala”, do njegovog svjedočenja pred sudom u den Haagu za koje ga Jarnjak optužuje da je to bilo “svjedočenje u korist optužbe”, kao da se pred sudom ne treba govoriti “istinu, samo istinu i ništa osim istine” bez obzira kome takvo svjedočenje išlo u prilog.
U svojim napadima vrlo su glasni upravo oni iz bivšeg vrha vlasti koji bi i sami uskoro mogli biti predmetom istraga pa i osuda kao npr. dvojica ratnih ministara MUP-a, Ivan Vekić i Ivan Jarnjak, jer je gotovo nezamislivo da general Markač bude kriv, a njegovi nadređeni, dvojica spomenutih bivših ministara, kao ni neposredno podređeni, Željko Sačić, ni luk jeli ni luk mirisali itd. itd.
To znači da možemo samo sa žaljenjem zaključiti da je propuštena još jedna povijesna prilika, rekao bih gotovo idealna, za izlazak iz letargije u koju je radi proglašenih istina potonulo hrvatsko društvo.
