Da nije bilo transkripata, ne bi bilo ni zločina?
A bogami ni udruženog zločinačkog poduhvata?
Ili možda ipak bi?
„Generali su osuđeni temeljem transkripata dostavljenih sudu, a ne onih koji nisu dostavljeni“, zanimljiva je opservacija Ivana Jarnjaka kao odgovor na napad D. Burića kako su ljudi iz vrha HDZ-a „dilali transkripte iz Ureda predsjednika, mnoge sakrivši ili uništivši, pogotovo one koji bi mogli njih teretiti“, a zapravo i najzorniji prikaz nakaradnih shvaćanja ljudi iz vrha HDZ-a i vrha hrvatskih vlasti.
Ako su Gotovina i Markač bili dio UZP-a, a sud tvrdi da jesu, kako to onda nije bio I. Jarnjak? Kako to onda nije bio danas sve glasniji I. Vekić?
Ja naravno ne podržavam stavove D. Burića koji su možda i nakaradniji od Jarnjakovih stavova, jer po njemu uopće nije trebalo surađivati s ICTY, jer „mi smo se branili i u obrambenom ratu pobijedili, što nama kao pobjednicima ima tko suditi“, poznato je da je po tom tipu, usprkos pravomoćnoj osuđujućoj presudi, B. Glavaš „heroj a ne zločinac“ iako pametni znaju da se Osijek, ako ga je ikad itko imao namjeru osvojiti, obranio usprkos Glavašu, a ne zahvaljujući njemu.
No pustimo D. Burića i živopisno i osebujno društvo Glavaševih „vjernika“ i posvetimo se Jarnjakovoj izjavi koja je direktna tvrdnja da hrvatsake vlasti nisu poštovale Ustavni zakon o suradnji s ICTY, odnosno da su sve vrijeme, radeći u korist vlastite štete, opstruirale suradnju sa sudom na koju ih je ustavni zakon obavezivao.
Prema Jarnjaku ispada da sud nije došao u posjed transkripata onda ne bi bilo ni zločina a samim time ni osuđujuće presude za generale.
Jasno je današnje obranaško postavljanje i Šeksa i jarnjaka, kao i onog osebujnog društva „ljudi u crnom“ okupljenih oko Sačića i Trusića i mnogih drugih, jer dokazi izvedeni pred sudom u den Haagu, postaju dokazi i za domaće pravosuđe, a svi oni imaju razloga za strepnju da i na njih može „doći red“, ako ni radi čega onda zato jer su zločinima „branili“ domovinu ili prikrivali zločine počinjene radi „obrane“ domovine.
Može li se uopće domovina voljeti zločinima?
Dakle, nema govora o tome da službene vlasti konačno priznaju da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje i da zločini nisu bili činjeni samo za vrijeme ili neposredno poslije „Oluje“ o čemu svjedoči i oko desetak tisuća razorenih kuća u vlasništvu Srba na područjima koja nisu bila po kontrolom pobunjenika i daleko od bilo kakvih ratnih djelovanja, a svjedoče i brojna ubojstva Srba počinjena izvan zone ratnih djelovanja i prije početaka oružanih sukoba, kao npr. U Osijeku, Vukovaru, Sisku ...
Ja ovom tvrdnjom ne želim umanjiti niti opravdati zločine koje je počinila srpska strana, ali želim reći da ti zločini nisu bili ni sporadični ni slučajni već s obje strane planirani s ciljem izazivanja što veće mržnje između hrvatskog i srpskog naroda.
Ne može se sveobuhvatna pljačka i razaranje temeljito provedeno na području od gotovo desetak tisuća kvadratnih kilometara opisati kao sporadično i pripisivati nekakvim „civilima preobučenim u uniforme HV“ ili kao „osveta povratnika Hrvata svojim dojučerašnjim komšijama koji su ih početkom rata prognali“.
U tom ludilu bilo je i previše sistema.
Kroz katarzu se može proći tek priznanjem vlastitih slabosti, zabluda i počinjenih zločina, to je kao i kod ispovijedi, oprost se zaslužuje tek priznanjem grijeha i iskrenim kajanjem, a ne njihovim negirnjem ili opravdavanjem, jer grijeh je dokazan „izvan svake osnovane sumnje“.
Ali da bi narod mogao proći kroz pročišćenje i kolektivno mentalno ozdraviti, prvo bi ga se moralo osloboditi od tereta proglašenih istina, kao što su „stvarnje države“, kroz „obranu od agresije i okupacije“, DR, branitelje ... a progovoriti o onome što se stvarno događalo, a to je pobuna jednog dijela hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, o uzrocima te pobune i o tome koliki je bio doprinos Tuđmanovog režima, danas valjda taj sustav vlasti možemo nazvati režimom, toj pobuni do koje je i došlo zbog sinergijskog djelovanja razorne velikosrpske propagande i nacional-šovinističkog ponašanja službenih hrvatskih vlasti.
Hrvatske vlasti u širokom luku zaobilaze zločine koje je počinil hrvatska strana, neprekidno se fokusirajući i pažnju hrvatske javnosti skrećući na zločine koje je počinila srpska strana, umjesto da počistimo smeće pred vlastitim pragom i tražimo da to isto učine i drugi svojem dvorištu, mi uporno želimo svoje smeće zgrnuti pod tepih, a kosture spremiti u ormare, a pritom čistiti tuđa dvorišta.
Gdje su braniteljske udruge, zna li itko ikoju da se ogradila od zločina počinjenih s hrvatske strane ili da se članstvo distanciralo od onih svojih suboraca koji su počinili najteža zlodjela? Ne oni pokreću prosvjede, jučer „Svi smo mi Norac“, a danas „Stop progonu hrvatskih branitelja“ uzimajući tako u zaštitu upravo one iz svojih redova kojima prijeti kazneni progon radi osnovane sumnje da su počinili teška i najteža zlodjela.
Oni ne priznaju ni pravomoćne presude hrvatskih sudova, kao što je to primjerice u slučaju Norca ili Glavaša, tako da kao glasovi vapijućih u pustinji zvuče oni pojedinačni istupi rijetkih sudionika rata, a pogotovo „Oluje“, u kojima otvoreno kažu da su ostli zgroženi i da se srame postupaka svojih suboraca.
I ne, za osuđujuće presude „hrvatskim generalima“ nisu niti trebali transkripti, bilo je i više nego dovoljno onih bahatih i nesuvislih Tuđmanovih izjava, a brojni njegovi trabanti jedva da su u tome za njim zaostajali.
Transkripti pogotovo nisu trebali radi onih tisuća svjedoka iz redova promatrača ovih i onih kao i pripadnika UNPROFOR-a.
Sve u tom ratu nam se zapravo odvijalo pred očima, oni koji oči nisu zatvarali, sve su zorno vidjeli, a svak' je imao i ponekog u HV ili policiji i naslušao se priča, pa i o zlodjelima.
Samo eto vrhovi HDZ-a i hrvatskih vlasti ostali su prikraćeni za te informcije, a pogotovo je bez informacija bio bivši ministr MUP-a, ali nadam se da im je danas, poslije Brammertzovog "pranja ušiju" ipak ponešto ušlo u glavu. Ili se nadam uzalud?
Ili možda ipak bi?
„Generali su osuđeni temeljem transkripata dostavljenih sudu, a ne onih koji nisu dostavljeni“, zanimljiva je opservacija Ivana Jarnjaka kao odgovor na napad D. Burića kako su ljudi iz vrha HDZ-a „dilali transkripte iz Ureda predsjednika, mnoge sakrivši ili uništivši, pogotovo one koji bi mogli njih teretiti“, a zapravo i najzorniji prikaz nakaradnih shvaćanja ljudi iz vrha HDZ-a i vrha hrvatskih vlasti.
Ako su Gotovina i Markač bili dio UZP-a, a sud tvrdi da jesu, kako to onda nije bio I. Jarnjak? Kako to onda nije bio danas sve glasniji I. Vekić?
Ja naravno ne podržavam stavove D. Burića koji su možda i nakaradniji od Jarnjakovih stavova, jer po njemu uopće nije trebalo surađivati s ICTY, jer „mi smo se branili i u obrambenom ratu pobijedili, što nama kao pobjednicima ima tko suditi“, poznato je da je po tom tipu, usprkos pravomoćnoj osuđujućoj presudi, B. Glavaš „heroj a ne zločinac“ iako pametni znaju da se Osijek, ako ga je ikad itko imao namjeru osvojiti, obranio usprkos Glavašu, a ne zahvaljujući njemu.
No pustimo D. Burića i živopisno i osebujno društvo Glavaševih „vjernika“ i posvetimo se Jarnjakovoj izjavi koja je direktna tvrdnja da hrvatsake vlasti nisu poštovale Ustavni zakon o suradnji s ICTY, odnosno da su sve vrijeme, radeći u korist vlastite štete, opstruirale suradnju sa sudom na koju ih je ustavni zakon obavezivao.
Prema Jarnjaku ispada da sud nije došao u posjed transkripata onda ne bi bilo ni zločina a samim time ni osuđujuće presude za generale.
Jasno je današnje obranaško postavljanje i Šeksa i jarnjaka, kao i onog osebujnog društva „ljudi u crnom“ okupljenih oko Sačića i Trusića i mnogih drugih, jer dokazi izvedeni pred sudom u den Haagu, postaju dokazi i za domaće pravosuđe, a svi oni imaju razloga za strepnju da i na njih može „doći red“, ako ni radi čega onda zato jer su zločinima „branili“ domovinu ili prikrivali zločine počinjene radi „obrane“ domovine.
Može li se uopće domovina voljeti zločinima?
Dakle, nema govora o tome da službene vlasti konačno priznaju da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje i da zločini nisu bili činjeni samo za vrijeme ili neposredno poslije „Oluje“ o čemu svjedoči i oko desetak tisuća razorenih kuća u vlasništvu Srba na područjima koja nisu bila po kontrolom pobunjenika i daleko od bilo kakvih ratnih djelovanja, a svjedoče i brojna ubojstva Srba počinjena izvan zone ratnih djelovanja i prije početaka oružanih sukoba, kao npr. U Osijeku, Vukovaru, Sisku ...
Ja ovom tvrdnjom ne želim umanjiti niti opravdati zločine koje je počinila srpska strana, ali želim reći da ti zločini nisu bili ni sporadični ni slučajni već s obje strane planirani s ciljem izazivanja što veće mržnje između hrvatskog i srpskog naroda.
Ne može se sveobuhvatna pljačka i razaranje temeljito provedeno na području od gotovo desetak tisuća kvadratnih kilometara opisati kao sporadično i pripisivati nekakvim „civilima preobučenim u uniforme HV“ ili kao „osveta povratnika Hrvata svojim dojučerašnjim komšijama koji su ih početkom rata prognali“.
U tom ludilu bilo je i previše sistema.
Kroz katarzu se može proći tek priznanjem vlastitih slabosti, zabluda i počinjenih zločina, to je kao i kod ispovijedi, oprost se zaslužuje tek priznanjem grijeha i iskrenim kajanjem, a ne njihovim negirnjem ili opravdavanjem, jer grijeh je dokazan „izvan svake osnovane sumnje“.
Ali da bi narod mogao proći kroz pročišćenje i kolektivno mentalno ozdraviti, prvo bi ga se moralo osloboditi od tereta proglašenih istina, kao što su „stvarnje države“, kroz „obranu od agresije i okupacije“, DR, branitelje ... a progovoriti o onome što se stvarno događalo, a to je pobuna jednog dijela hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, o uzrocima te pobune i o tome koliki je bio doprinos Tuđmanovog režima, danas valjda taj sustav vlasti možemo nazvati režimom, toj pobuni do koje je i došlo zbog sinergijskog djelovanja razorne velikosrpske propagande i nacional-šovinističkog ponašanja službenih hrvatskih vlasti.
Hrvatske vlasti u širokom luku zaobilaze zločine koje je počinil hrvatska strana, neprekidno se fokusirajući i pažnju hrvatske javnosti skrećući na zločine koje je počinila srpska strana, umjesto da počistimo smeće pred vlastitim pragom i tražimo da to isto učine i drugi svojem dvorištu, mi uporno želimo svoje smeće zgrnuti pod tepih, a kosture spremiti u ormare, a pritom čistiti tuđa dvorišta.
Gdje su braniteljske udruge, zna li itko ikoju da se ogradila od zločina počinjenih s hrvatske strane ili da se članstvo distanciralo od onih svojih suboraca koji su počinili najteža zlodjela? Ne oni pokreću prosvjede, jučer „Svi smo mi Norac“, a danas „Stop progonu hrvatskih branitelja“ uzimajući tako u zaštitu upravo one iz svojih redova kojima prijeti kazneni progon radi osnovane sumnje da su počinili teška i najteža zlodjela.
Oni ne priznaju ni pravomoćne presude hrvatskih sudova, kao što je to primjerice u slučaju Norca ili Glavaša, tako da kao glasovi vapijućih u pustinji zvuče oni pojedinačni istupi rijetkih sudionika rata, a pogotovo „Oluje“, u kojima otvoreno kažu da su ostli zgroženi i da se srame postupaka svojih suboraca.
I ne, za osuđujuće presude „hrvatskim generalima“ nisu niti trebali transkripti, bilo je i više nego dovoljno onih bahatih i nesuvislih Tuđmanovih izjava, a brojni njegovi trabanti jedva da su u tome za njim zaostajali.
Transkripti pogotovo nisu trebali radi onih tisuća svjedoka iz redova promatrača ovih i onih kao i pripadnika UNPROFOR-a.
Sve u tom ratu nam se zapravo odvijalo pred očima, oni koji oči nisu zatvarali, sve su zorno vidjeli, a svak' je imao i ponekog u HV ili policiji i naslušao se priča, pa i o zlodjelima.
Samo eto vrhovi HDZ-a i hrvatskih vlasti ostali su prikraćeni za te informcije, a pogotovo je bez informacija bio bivši ministr MUP-a, ali nadam se da im je danas, poslije Brammertzovog "pranja ušiju" ipak ponešto ušlo u glavu. Ili se nadam uzalud?
