„Šaka jada od lošeg oca i još gore matere“ ...
... tim riječima je okarakterizirao svoje potčinjene suborce s kojima je „obranio Dubrovnik“ general Nojko Marinović odgovarajući na optužbe „osnivača zbora narodne garde na Hrvatskom jugu“, Ante Kaline, koji ga je radi njegove svojedobne pripadnosti JNA prozvao „Avnojko“.
Sve vrijeme sam mislio da je ZNG uspostavljen odlukom predsjednika Republike i da je on osnivač, ali ne lezi vraže, vidimo da ima i drugih „osnivača“.
I dok se tako kroz izražavanje stida još uvijek rijetkih radi zlodjela koje su tokom rata počinili njihovi suborci i opisima „branitelja“ na način kako ih opisuje Marinović, stidljivo probija istina o DR, jer to jest prava istina, vrli predsjednik nam i dalje priča o „našem ponosu“.
Zapita li se on ikad što bi bilo da nas takvi nisu branili ili što bi bilo s Vukovarom da Blago Zadro nije „preuzeo odgovornost“ i napao tenkovsku kolonu JNA na Trpinjskoj cesti koja nije bojevo djelovala?
Dakle, ako Predrag Matić Fred zna da je „Vukovar pao onog trena kad su borbe u njemu i oko njega započele“:
http://feniks.bloger.hr/post/vukovar-je-pao-onog-dana-/526284.aspx
znali su to i drugi iz njegovog okruženja, pa su i upozorili „heroja“ Blagu Zadru da napad na tenkovsku kolonu JNA znači otvoreni rat s JNA i razaranje grada, a ovaj odgovara da on „preuzima odgovornost za to“ i uništenjem tenka potpisuje smrtnu presudu Vukovaru.
Ja ne znam, nisam za to čuo, da je Blagu Zadru itko ovlastio za bilo što, a najmanje za otvoreni sukob s JNA.
Dakle kakvu odgovornost je on i u ime koga uopće mogao preuzeti?
I u kojem pogledu, jer on nije mogao preuzeti ni moralnu ni materijalnu odgovornost za bilo što, jer mu kao, valjda pripadniku ZNG, nitko nije zapovijedio da napadne JNA.
Bar koliko se zna.
Ili je takvu zapovijed možda ipak primio dvojnom linijom zapovijedanja?
No svejedno, da vidimo što je to dobiveno tim suludim napadoma na JNA?
Sačuvano nije ništa, obranjeno nije ništa, spriječeno nije ništa!
Priče o „slamanju kičme trećoj komunističkoj i četvrtoj evropskoj vojnoj sili“ su ipak samo priče za utjehu, radi se o stravičnom porazu, ne samo vojnom nego i porazu zdrave pameti, porazu pri kojem su smrtno stradale tisuće ljudi, porazu u kojem je sravnjen sa zemljom jedan od najljepšših i sigurno najbogatiji hrvatski grad, porazu poslije kojega su počinjeni brojni zločini, nije u pitanju samo Ovčara, a patnje tisuća ljudi nastavljene su u logorima u Srbiji ...
Ili možda nisu bez osnova tvrdnje da je Tuđman svijesno žrtvovao Vukovar kako bi ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske?
Jel' to Tuđman bio kadar učiniti?
Po meni jest jer on je imao primat među onima „od lošeg oca i još gore matere“.
Ili da ovi „od lošeg oca i još gore matere“ nisu krenuli napadima na JNA braniti Dubrovnik kojeg JNA nije „imala na jelovniku“?
Konavla i Cavtat su, prema dogovoru Tuđman-Milošević pretočenom u sporazum Boban – Karadžić, trebali pripasti bosanskim Srbima kao izlaz na more, ali ne i Dubrovnik.
Zar nikome nije baš ništa značilo to što su se crnogorski rezervisti u svojem „blitz-kriegu“ zaustavili na granicama Dubrovnika, pa ih je trebalo, na način kako je to u Osijeku radio Glavaš, pucnjavom iz grada „stimulirati“ da neselektivno tuku grad?
Za baš nikome nije bilo sumnjivo da tenkovi JNA dolaze samo do određene linije, potom se okreću i vraćaju nazad?
Nitko da se prisjeti da je JNA, u trenutku kad je Dubrovnik proglašen dijelom svjetske kulturne baštine i tako došao pod zaštitu UNESCO-a, disciplinirano napustila Dubrovnik i s njegovog područja uklonila sve vojne instalacije, jer na području pod zaštitom UNESCO-a oružje smije nositi samo civilna policija.
A paravojni „od lošeg oca i još gore matere“ su sve drugo samo ne civilna policija.
Tko je stručnjaku za „kratku i pletenu robu“ u Bjelovaru zapovijedio napad na vojarnu JNA , prouzročivši ne samo nepotrebne žrtve nego i osjetno razaranje grada?
Nitko po zapovijednoj liniji, koliko se zna, možda po onoj drugoj ...
Do tog napada na vojarnu iz koje do tada nije ispaljen nijedan metak pregovaralo se sa pukovnikom Rajkom Kovačevićem, zapovjednikom garnizona, koji je isticao da je spreman predati vojarnu, ali da ima velikih problema s nekolicinom mlađih oficira i da mu treba vremena da slomi njihov otpor, ali bjelovarski „vojni stručnjaci“ odlučuju „preuzeti odgovornost“, napadaju vojarnu i gotovo dovode Bjelovar do pada, jer da, osjećajući da je vrag uzeo šalu, nisu ispod Bučja navrat-nanos podignute „Alfe“, koji stižu u posljednji čas i spašavaju Bjelovar od pada, Bjelovar bi došao u ruke JNA, bez obzira na to što ona takve namjere nije imala. Kao što rekoh tim napadom se postiglo da je puno toga u gradu razoreno, da je Hrvatska ostala bez ogromne količine oružja, streljiva i drugog vojnog materijala koji je uništen miniranjem skladišta u šumi Bedenik.
Zanimljivo je da su ovi bjelovarski „od lošeg oca i još gore matere“ ustrijelili pukovnika Kovačevića, a zarobili nekolicinu oficira koji su se protivili predaji vojarne i konačno pružili žestok otpor, kasnije ih razmijenivši prilikom razmjene zarobljenika.
Pretpostavljam da je R. Kovačević ubijen samo zato da kasnije ne bi mogao svjedočiti, a zanimljivo je da nikad nitko nije postavio pitanje zašto je ustvari razoren Bjelovar.
Uspoređujem neodgovorno ponašanje hrvatskih „vojnih stratega“ u Bjelovaru sa sasvim drugačijim ponašanjem odgovornih u Dugom Selu gdje je također bila smještena velika vojarna JNA. Zapovjedništvo vojarne dalo je Kriznom stožeru jasno do znanja da oni neće napadati ali i da se neće predati i da će u slučaju napada uzvratiti „svim raspoloživim sredstvima“. Krizni stožer Dugog Sela imao je najvećih problema sa svojima „od lošeg oca i još gore matere“ koji bi se svako toliko razmilili po dugoselskim i prigorskim kafićima skupljajući „snage“ za napad na vojarnu. Na svu sreću pa je Krizni stožer te „organizatore obrane“ uspijevao na vrijeme obuzdati, iz vojarne nije ispaljen nijedan metak i JNA ju je prema sporazumu uredno napustila, prethodno razminiravši područje.
Pitam se zašto to nije bilo moguće napraviti i u Bjelovaru, jer i Bjelovar se nalazio izvan Šešelj-Lošine „linije K-K-V“ (tu liniju kao „zapadnu granicu Velike Srbije“ inače nitko ozbiljan ne spominje, ni na srbijanskoj ni na hrvatskoj strani), odnosno zapadno o nje?
Eto i takvi „od lošeg oca i još gore matere“ su nas „obranili“ i „stvorili državu“, pa zar je onda uopće umjesno pitati jesu li takvi bili sposobni činiti sva ona zlodjela prije rata (kao pripadnici „trojki“), za vrijeme rata i neposredno poslije njegovog završetka, o kojima svi sve znaju, a ne poduzima se gotovo ništa da se počinitelje privede pred lice pravde, jer ih štiti uzvišeni status „hrvatskih branitelja“ pače „dragovoljaca DR-a“.
Postavlja se pitanje zašto nije odvojeno žito od kukolja i zašto se u „istom košu“ nalaze svi oni časni ljudi, koji čine veliku većinu u braniteljskoj populaciji (govorim o borbenom sektoru), koji su se u dobroj vjeri odazvali pozivu za obranu domovine ili kao dobrovoljci pristupili u redove policije ili ZNG, ma koliko paravojan bio, ali koji nisu osnivali privatne naoružane jedinice ili pristupali ustaškim znakovljem načičkanom HOS-u. Oni nisu znali niti su mogli znati što se sve mota „hrvatskom Gerorgeu Washingtonu“ po glavi i što dogovara sa jednako malignim Miloševićem. Oni nisu bez osnove, ovlaštenja i zapovijedi preuzimali odgovornost, kako su „odgovornost preuzimali“ ovi od „lošeg oca i još gore matere“.
Međutim danas u Hrvatskoj, zahvaljujući tome što su potonji sve vrijeme izuzetno glasni, odgovornost za zločine, pa i kroz parole „svi smo mi ovaj ili onaj“ li „stop progonu hrvatskih branitelja“, dijeli se na sve branitelje prikrivajući tako stvarne počinitelje zločina.
Ali da se ipak pomalo kreće u pravom smjeru pokazuju već spomenuti branitelji koji iskazuju postiđenost radi zločina i nedjela koja su neki njihovi suborci počinili.
Počinitelje zločina treba procesuirati već i radi skidanja stigme sa onih koji na zločine ni pomišljali nisu, a kamo li ih činili.
Sve vrijeme sam mislio da je ZNG uspostavljen odlukom predsjednika Republike i da je on osnivač, ali ne lezi vraže, vidimo da ima i drugih „osnivača“.
I dok se tako kroz izražavanje stida još uvijek rijetkih radi zlodjela koje su tokom rata počinili njihovi suborci i opisima „branitelja“ na način kako ih opisuje Marinović, stidljivo probija istina o DR, jer to jest prava istina, vrli predsjednik nam i dalje priča o „našem ponosu“.
Zapita li se on ikad što bi bilo da nas takvi nisu branili ili što bi bilo s Vukovarom da Blago Zadro nije „preuzeo odgovornost“ i napao tenkovsku kolonu JNA na Trpinjskoj cesti koja nije bojevo djelovala?
Dakle, ako Predrag Matić Fred zna da je „Vukovar pao onog trena kad su borbe u njemu i oko njega započele“:
http://feniks.bloger.hr/post/vukovar-je-pao-onog-dana-/526284.aspx
znali su to i drugi iz njegovog okruženja, pa su i upozorili „heroja“ Blagu Zadru da napad na tenkovsku kolonu JNA znači otvoreni rat s JNA i razaranje grada, a ovaj odgovara da on „preuzima odgovornost za to“ i uništenjem tenka potpisuje smrtnu presudu Vukovaru.
Ja ne znam, nisam za to čuo, da je Blagu Zadru itko ovlastio za bilo što, a najmanje za otvoreni sukob s JNA.
Dakle kakvu odgovornost je on i u ime koga uopće mogao preuzeti?
I u kojem pogledu, jer on nije mogao preuzeti ni moralnu ni materijalnu odgovornost za bilo što, jer mu kao, valjda pripadniku ZNG, nitko nije zapovijedio da napadne JNA.
Bar koliko se zna.
Ili je takvu zapovijed možda ipak primio dvojnom linijom zapovijedanja?
No svejedno, da vidimo što je to dobiveno tim suludim napadoma na JNA?
Sačuvano nije ništa, obranjeno nije ništa, spriječeno nije ništa!
Priče o „slamanju kičme trećoj komunističkoj i četvrtoj evropskoj vojnoj sili“ su ipak samo priče za utjehu, radi se o stravičnom porazu, ne samo vojnom nego i porazu zdrave pameti, porazu pri kojem su smrtno stradale tisuće ljudi, porazu u kojem je sravnjen sa zemljom jedan od najljepšših i sigurno najbogatiji hrvatski grad, porazu poslije kojega su počinjeni brojni zločini, nije u pitanju samo Ovčara, a patnje tisuća ljudi nastavljene su u logorima u Srbiji ...
Ili možda nisu bez osnova tvrdnje da je Tuđman svijesno žrtvovao Vukovar kako bi ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske?
Jel' to Tuđman bio kadar učiniti?
Po meni jest jer on je imao primat među onima „od lošeg oca i još gore matere“.
Ili da ovi „od lošeg oca i još gore matere“ nisu krenuli napadima na JNA braniti Dubrovnik kojeg JNA nije „imala na jelovniku“?
Konavla i Cavtat su, prema dogovoru Tuđman-Milošević pretočenom u sporazum Boban – Karadžić, trebali pripasti bosanskim Srbima kao izlaz na more, ali ne i Dubrovnik.
Zar nikome nije baš ništa značilo to što su se crnogorski rezervisti u svojem „blitz-kriegu“ zaustavili na granicama Dubrovnika, pa ih je trebalo, na način kako je to u Osijeku radio Glavaš, pucnjavom iz grada „stimulirati“ da neselektivno tuku grad?
Za baš nikome nije bilo sumnjivo da tenkovi JNA dolaze samo do određene linije, potom se okreću i vraćaju nazad?
Nitko da se prisjeti da je JNA, u trenutku kad je Dubrovnik proglašen dijelom svjetske kulturne baštine i tako došao pod zaštitu UNESCO-a, disciplinirano napustila Dubrovnik i s njegovog područja uklonila sve vojne instalacije, jer na području pod zaštitom UNESCO-a oružje smije nositi samo civilna policija.
A paravojni „od lošeg oca i još gore matere“ su sve drugo samo ne civilna policija.
Tko je stručnjaku za „kratku i pletenu robu“ u Bjelovaru zapovijedio napad na vojarnu JNA , prouzročivši ne samo nepotrebne žrtve nego i osjetno razaranje grada?
Nitko po zapovijednoj liniji, koliko se zna, možda po onoj drugoj ...
Do tog napada na vojarnu iz koje do tada nije ispaljen nijedan metak pregovaralo se sa pukovnikom Rajkom Kovačevićem, zapovjednikom garnizona, koji je isticao da je spreman predati vojarnu, ali da ima velikih problema s nekolicinom mlađih oficira i da mu treba vremena da slomi njihov otpor, ali bjelovarski „vojni stručnjaci“ odlučuju „preuzeti odgovornost“, napadaju vojarnu i gotovo dovode Bjelovar do pada, jer da, osjećajući da je vrag uzeo šalu, nisu ispod Bučja navrat-nanos podignute „Alfe“, koji stižu u posljednji čas i spašavaju Bjelovar od pada, Bjelovar bi došao u ruke JNA, bez obzira na to što ona takve namjere nije imala. Kao što rekoh tim napadom se postiglo da je puno toga u gradu razoreno, da je Hrvatska ostala bez ogromne količine oružja, streljiva i drugog vojnog materijala koji je uništen miniranjem skladišta u šumi Bedenik.
Zanimljivo je da su ovi bjelovarski „od lošeg oca i još gore matere“ ustrijelili pukovnika Kovačevića, a zarobili nekolicinu oficira koji su se protivili predaji vojarne i konačno pružili žestok otpor, kasnije ih razmijenivši prilikom razmjene zarobljenika.
Pretpostavljam da je R. Kovačević ubijen samo zato da kasnije ne bi mogao svjedočiti, a zanimljivo je da nikad nitko nije postavio pitanje zašto je ustvari razoren Bjelovar.
Uspoređujem neodgovorno ponašanje hrvatskih „vojnih stratega“ u Bjelovaru sa sasvim drugačijim ponašanjem odgovornih u Dugom Selu gdje je također bila smještena velika vojarna JNA. Zapovjedništvo vojarne dalo je Kriznom stožeru jasno do znanja da oni neće napadati ali i da se neće predati i da će u slučaju napada uzvratiti „svim raspoloživim sredstvima“. Krizni stožer Dugog Sela imao je najvećih problema sa svojima „od lošeg oca i još gore matere“ koji bi se svako toliko razmilili po dugoselskim i prigorskim kafićima skupljajući „snage“ za napad na vojarnu. Na svu sreću pa je Krizni stožer te „organizatore obrane“ uspijevao na vrijeme obuzdati, iz vojarne nije ispaljen nijedan metak i JNA ju je prema sporazumu uredno napustila, prethodno razminiravši područje.
Pitam se zašto to nije bilo moguće napraviti i u Bjelovaru, jer i Bjelovar se nalazio izvan Šešelj-Lošine „linije K-K-V“ (tu liniju kao „zapadnu granicu Velike Srbije“ inače nitko ozbiljan ne spominje, ni na srbijanskoj ni na hrvatskoj strani), odnosno zapadno o nje?
Eto i takvi „od lošeg oca i još gore matere“ su nas „obranili“ i „stvorili državu“, pa zar je onda uopće umjesno pitati jesu li takvi bili sposobni činiti sva ona zlodjela prije rata (kao pripadnici „trojki“), za vrijeme rata i neposredno poslije njegovog završetka, o kojima svi sve znaju, a ne poduzima se gotovo ništa da se počinitelje privede pred lice pravde, jer ih štiti uzvišeni status „hrvatskih branitelja“ pače „dragovoljaca DR-a“.
Postavlja se pitanje zašto nije odvojeno žito od kukolja i zašto se u „istom košu“ nalaze svi oni časni ljudi, koji čine veliku većinu u braniteljskoj populaciji (govorim o borbenom sektoru), koji su se u dobroj vjeri odazvali pozivu za obranu domovine ili kao dobrovoljci pristupili u redove policije ili ZNG, ma koliko paravojan bio, ali koji nisu osnivali privatne naoružane jedinice ili pristupali ustaškim znakovljem načičkanom HOS-u. Oni nisu znali niti su mogli znati što se sve mota „hrvatskom Gerorgeu Washingtonu“ po glavi i što dogovara sa jednako malignim Miloševićem. Oni nisu bez osnove, ovlaštenja i zapovijedi preuzimali odgovornost, kako su „odgovornost preuzimali“ ovi od „lošeg oca i još gore matere“.
Međutim danas u Hrvatskoj, zahvaljujući tome što su potonji sve vrijeme izuzetno glasni, odgovornost za zločine, pa i kroz parole „svi smo mi ovaj ili onaj“ li „stop progonu hrvatskih branitelja“, dijeli se na sve branitelje prikrivajući tako stvarne počinitelje zločina.
Ali da se ipak pomalo kreće u pravom smjeru pokazuju već spomenuti branitelji koji iskazuju postiđenost radi zločina i nedjela koja su neki njihovi suborci počinili.
Počinitelje zločina treba procesuirati već i radi skidanja stigme sa onih koji na zločine ni pomišljali nisu, a kamo li ih činili.
