Donošenje odluka u prijelomnim trenucima
Čovjek nije vođen kroz život instinktima već svojom slobodnom voljom i sposobnošću da luči dobro od zla i po tome se razlikuje od životinje.
U ljudskom životu, ali jednako tako i u životu naroda i njihovih država dolazi do prijelomnih trenutaka, pa odluke, kako dobre, tako i loše, koje u takvim trenucima kao pojedinci donosimo imaju utjecaja jedino na nas same ili na našu bližu okolinu.
Druga je stvar kad u prijelomnim trenucima za sudbinu naroda i država odluke donose političari, oni koji su u poziciji da odlučuju o čitavoj društveno-političkoj zajednici, tada te odluke, kako dobre, tako i loše, imaju utjecaja na čitav narod ili državu, a onda i na svakog pojedinca u njoj.
Pretpostavljamo da svaki pojedinac, pa onda i oni na vlasti donose odluke u najboljoj vjeri, odnosno takve koje će na temelju raspoloživih saznanja donijeti najviše dobra i narodu i državi, a time i svakom pojedincu u njoj.
No kako narod kaže da je i put u pakao popločan dobrim namjerama, događa se i na individualnoj razini, ali i na onoj kolektivnoj, da stvari krenu po zlu i da je u prijelomnom trenutku donesena pogrešna odluka, odnosno učinjen loš izbor, koji i po narod i po državu može imati katastrofalne posljedice.
Druga je stvar kad pojedinci iz samo njima znanih razloga svjesno donose loše odluke, odluke za koje se unaprijed znalo da su pogrešne i da vode u propast i narod i državu. Ti ljudi su zlikovci.
Hrvatski narod je imao nesreću da su ga stjecajem okolnosti u prijelomnim trenucima najčešće vodili pogrešni ljudi, ljudi nedoraslio izazovima trenutka, ljudi čije odluke su izazivale dugotrajne štetne posljedice.
Jedan dio njih donosio je pogrešne odluke iz neznanja, a bilo je i onih koji su ih sigurno donosili namjerno i svijesno.
Da ne idemo u dugačke elaboracije i ne vraćamo se (pre)daleko u povijest pođimo od sloma A-U Monarhije; u konfuznim prilikama društveno-političkog trenutka vlada i konfuzija među hrvatskim političarima, ali i društvu uopće. Pod utjecajem T. Massaryka, odbija se Rudolfova ponuda za preustroj monarhije u savez država, formira se Kraljevina SHS, država za koju ni njeni tvorci nisu bili sigurni što bi s njom.
Hrvatski nacional-šovinisti na tragu učenja „oca domovine“ znaju da je to zapravo Hrvatska, jer Slovenci su ionako „planinski Hrvati“, na podučju BiH sve osim Srba su Hrvati, a Srbi su ionako „remetilački faktor“ s kojime se zna što će se.
Samo Slovenci nikako ne prihvaćaju da su Hrvati, a to neće biti ni dio Bosanaca, Srbi su opet i brojni i puno utjecajniji nego se to htjelo priznati i evo neprilike.
O prostorima bivše monarhije i kako stvari tamo posložiti razmišljju i „gospodari svijeta“ Woodrow Willson, predsjednik SAD i Lloyd George britanski premijer, kojima je, kad je Balkan u pitanju, za oko zapela jugoslavenska ideja, na čijoj realizaciji zdušno radi Jugoslavenski odbor, što dovodi do zaključka da se novoformirana Kraljevina SHS ujedini s Kraljevinom Srbijom u zajedničku državu.
Najveći otpor toj ideji pruža predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić, prezadovoljan onim što je Srbija dobila kao ratni plijen, ali kad je shvatio da će moćni dvojac svoju zamisao ostvariti i silom bude li potrebno, naglo mijenja mišljenje i postaje gorljivi zagovornik „prisajedinjenja“.
Skupina hrvatskih političara, na čelu sa Stjepanom Radićem kao najutjecajnijim, odbija ideju ujedinjenja Kraljevine SHS s Kraljevinom Srbijom, pri čemu je Radić ušao u povijest sa svojom rečenicom koju je uputio članovima delegacije NV na putu u Beograd: „Ne idite, gospodo, kao guske u maglu!“
Nitko se nije našao pokraj da upita Radića, koja je alternativa ujedinjenju sa Srbijom i što on to nudi svojem hrvatskom narodu, tako da to zaista nikad nećemo saznati.
Ono što znamo je da je Radić svojim odbijanjem da uđe u delgaciju NV silno oslabio njene pregovaračke pozicije, jer je njegovim nepristajanjem ta delegacija osjetno izgubila na legitimitetu, a time i na pregovarčkoj snazi.
To je ta izuzetno loša Radićeva odluka s negativnim posljedicama po hrvatski narod, jer se postavlja niz pitanja kao što je pitanje je li trebalo pristati na to da nova Kraljevina SHS bude ustrojena kao unitarna država, pri čemu je hrvatski narod izgubio suverenitet a Hrvatska atribute državnosti.
O tečaju promjene valute i ustroju OS i njihovom zapovjednom OS da ne govorimo.
Radić je kasnije vodio nekakve čudne bitke s režimom u Beogradu, ali bitke koje nisu mogle iznjedriti drugačiji rezultat nego su ga iznjedrile.
No bilo kako bilo ne može se reći da je Radić namjerno donosio pogrešne odluke. Bila je to samo pogrešna procjena situacije. Ili on ipak nije bio političar takvog „kalibra“ kakvim ga želimo prikazati!?
Vladko Maček je pak, kao nesporni lider hrvatskog naroda, vodeći politiku malih koraka uglavnom donosio ispravne odluke i na kraju kroz Banovinu Hrvatsku izborio stanovitu političku autonomiju za hrvatski narod u unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji.
Jedinu pogrešnu odluku koju je Maček donio bila je ona kad se nije distancirao od ustaškog režima i pozvao svoje biračko tijelo na građanski neposluh, već je Hrvate pozvao na lojalnost „novim vlastima“, kao da nije znao s kime ima posla. Time je zapečatio svoju političku sudbinu.
Samo ni Maček nije svoju pogrešnu odluku donio s namjerom da izazove zlo, već je i on pogrešno procijenio situaciju.
2. Svjetski rat treba vrednovati kroz većinsko pristajanje hrvatskog naroda uz antifašistički pokret i NOB, nikako kroz ustaški fašistički zločin, a hrvatski komunisti kao predvodnici antifašističkog pokreta nisu donosili po narod štetne odluke.
Hrvatskom narodu vraćen je suverenitet a Hrvatskoj je vraćena državnost, uspostavljena je kao nacionalna država hrvatskog naroda.
Sljedeći prijelomni trenutak povezan je s „rušenjem Berlinskog zida“ i uvođenjem višestranačja kojim je direktnu demokraciju, jer samoupravni sustav je upravo to bio, trebalo zamijeniti posrednom demokracijom, jer višestranačje upravo to jest. Bio je to korak nazad u odnosu na postojeće stanje, ali je zaglušnom propagandom prikazivan kao „korak od 7 milja“ naprijed.
Čini se da Ivica Račan, šef hrvatskih komunista, prepoznaje svu delikatnost trenutka, prepoznaje opasnosti koje prijete narodu i državi od Miloševićevih zahtjeva za preustroj fedracije u „modernu federaciju“ čime bi hrvatski narod ponovo izgubio suverenitet, a Hrvatska državnost.
Donosi ispravnu odluku da na čelu delegacije hrvatskih komunista napusti 14. Izvanredni kongres SKJ i time zapravo započinje proces osamostaljenja Hrvatske. I tu nažalost staje.
Prepoznaje Ivica Račan i svu malignost Tuđmanove osobe i stranke/pokreta kojem je ovaj na čelu, opravdano prozivajući HDZ „strankom opasnih namjera“, ali ne poduzima ništa iako je trebao.
Ovu Račanovu silno štetnu odluku da ne čini ništa također ne možemo pripisati njegovim lošim namjerama i prizivanju zla.
Naprotiv, Tuđman, koji je na čelu „stranke opasnih namjera“ osvojio vlast na slobodnim izborima, gotovo sve što čini, čini svijesno, namjerno čineći zlo.
On je imao jedinstvenu priliku, da svojem hrvatskom narodu, u kojeg se tako kleo, ponudi rad i znoj, kroz modernizaciju gospodarstva i dogradnju sustava upravljanj i vođenja zemlje, a on ga je, neprestzano lupajući o hrvatski nacionalnim interesima, svojim zločinačkim odlukama odveo u nepotrebni rat, ponudivši mu tako samo krv i suze.
Po čemu je izgon Srba iz Hrvatske bio interes hrvatskog naroda, pogotovo ako se taj „interes“ mogao ostvariti isključivo ratom?
Ili možda Tuđman nije znao da je „etničko čišćenje“ zločin i to jedan od najtežih, zločin protiv čovječnosti.
Po čemu je namjera pripajanja dijelova susjedne države bio interes hrvatskog naroda, pogotovo ako se taj „interes“ mogao ostavriti isključivo ratom?
Ili možda Tuđman nije znao da je mijenjanje granica silom nedopustivo, a napad na drugu državu radi pripajanja dijela njenog teritorija čin agresije?
Po čemu je ordinarna pljačka hrvatskog naroda provedena kroz podržavljenje društvene imovine bila interes hrvatskog naroda?
Ili možda Tuđman, glagoljajući o „dvjesto bogatih obitelji“, nije znao da je to pljačka i da je tih dvjesto obitelji trebalo „obogatiti“ upravo tom od naroda oduzetom imovinom?
Po čemu je deindustrijalzacija Hrvatske bila u interesu hrvatskog naroda.
Ili možda Tuđman pružajući neograničenu podršku B. Škegri nije znao što ovaj radi i da to što je Škegro radio nije štetno po interese i hrvatskog naroda i države? Hajde da možda blagonaklono priznamo da to Tuđman kao potpuni gospodarski analfabet nije znao, ali nakon što je kompletna struka, svi hrvatski ekonomisti od imena, podigla glas protiv Škegre, upozoravajući na sve štetne implikacije njegove gospodarske politike, morao je poslušati taj glas razuma i zaustaviti tvorca „hrvatskog gospodarskog čuda“. Ali nije
Itd. Itd.
O diplomatskom Tuđmanovom umijeću nije potrebno trošiti riječi, on uopće nije razumio da je diplomacija umijeće pregovaranja, nego je to shvaćao kao ordinarno nadmudrivanje i nadmetanje, pa mu je i rezultat bio takav – Plan Z-4. Da, sve što je Tuđman uspio ispregovarati bio je prokleti Plan Z-4.
Zamislite si Hrvatsku „skrojenu“ prema Tuđmanovoj pregovaračkoj „uspješnici“. Nikakve „Oluje“ i mirne reintegracije ... Ili možda ipak, ali uz sveobuhvatne sankcije!
Kadrovsku politiku je Tuđman također „znalački“ vodio sakupljajući „talente“ s margina društva ili one koji su „gazili“ po rubu zakonitosti, takve ja najlakše privoljeti da rade što im se kaže, bilo dobro, bilo loše, lako ih se ucjenjuje. Najdraži mu je ipak bio reciklirni komunistički otpad, vrlo „cijenjena“ društvena kategorija kojoj je i sam pripadao ... Zamislite si Hrvatsku bez doprinosa V. Šeksa ili barba Luke?
Ali i sve ovo što danas vedri i oblači u Hrvatskoj je ili Tuđmanov izbor ili se ispilavilo iz njegovog inkubatora za „talente“.
Ti nam sada najavljuju povratak „izvornom Tuđmanu“ i „vrijednostima koje je on promovirao“ kao da su se ikad od njega udaljili, kao da su ikad prestali bauljati njegovim bespućima.
Donose kao i on loše odluke na štetu naroda i države, zato jer nemaju nimalo osjećaja za opće dobro, a i jednako su zli kao što je i on bio.
Na kraju zaključimo da je hrvatski narod imao tu nesreću da ga u dva prijelomna trenutka njegove povijesti, po završetku 1. Svjetskog rata i rušenju Berlinskog zida, nije imao tko povesti putem razvoja i prosperiteta, da su brojni poltičari donosili po narod štetne odluke, uglavnom bez zle namjere, dok su neki svijesno donosili štetne odluke zato jer su ili bili zli ili su bili duševni bolesnici.
U ljudskom životu, ali jednako tako i u životu naroda i njihovih država dolazi do prijelomnih trenutaka, pa odluke, kako dobre, tako i loše, koje u takvim trenucima kao pojedinci donosimo imaju utjecaja jedino na nas same ili na našu bližu okolinu.
Druga je stvar kad u prijelomnim trenucima za sudbinu naroda i država odluke donose političari, oni koji su u poziciji da odlučuju o čitavoj društveno-političkoj zajednici, tada te odluke, kako dobre, tako i loše, imaju utjecaja na čitav narod ili državu, a onda i na svakog pojedinca u njoj.
Pretpostavljamo da svaki pojedinac, pa onda i oni na vlasti donose odluke u najboljoj vjeri, odnosno takve koje će na temelju raspoloživih saznanja donijeti najviše dobra i narodu i državi, a time i svakom pojedincu u njoj.
No kako narod kaže da je i put u pakao popločan dobrim namjerama, događa se i na individualnoj razini, ali i na onoj kolektivnoj, da stvari krenu po zlu i da je u prijelomnom trenutku donesena pogrešna odluka, odnosno učinjen loš izbor, koji i po narod i po državu može imati katastrofalne posljedice.
Druga je stvar kad pojedinci iz samo njima znanih razloga svjesno donose loše odluke, odluke za koje se unaprijed znalo da su pogrešne i da vode u propast i narod i državu. Ti ljudi su zlikovci.
Hrvatski narod je imao nesreću da su ga stjecajem okolnosti u prijelomnim trenucima najčešće vodili pogrešni ljudi, ljudi nedoraslio izazovima trenutka, ljudi čije odluke su izazivale dugotrajne štetne posljedice.
Jedan dio njih donosio je pogrešne odluke iz neznanja, a bilo je i onih koji su ih sigurno donosili namjerno i svijesno.
Da ne idemo u dugačke elaboracije i ne vraćamo se (pre)daleko u povijest pođimo od sloma A-U Monarhije; u konfuznim prilikama društveno-političkog trenutka vlada i konfuzija među hrvatskim političarima, ali i društvu uopće. Pod utjecajem T. Massaryka, odbija se Rudolfova ponuda za preustroj monarhije u savez država, formira se Kraljevina SHS, država za koju ni njeni tvorci nisu bili sigurni što bi s njom.
Hrvatski nacional-šovinisti na tragu učenja „oca domovine“ znaju da je to zapravo Hrvatska, jer Slovenci su ionako „planinski Hrvati“, na podučju BiH sve osim Srba su Hrvati, a Srbi su ionako „remetilački faktor“ s kojime se zna što će se.
Samo Slovenci nikako ne prihvaćaju da su Hrvati, a to neće biti ni dio Bosanaca, Srbi su opet i brojni i puno utjecajniji nego se to htjelo priznati i evo neprilike.
O prostorima bivše monarhije i kako stvari tamo posložiti razmišljju i „gospodari svijeta“ Woodrow Willson, predsjednik SAD i Lloyd George britanski premijer, kojima je, kad je Balkan u pitanju, za oko zapela jugoslavenska ideja, na čijoj realizaciji zdušno radi Jugoslavenski odbor, što dovodi do zaključka da se novoformirana Kraljevina SHS ujedini s Kraljevinom Srbijom u zajedničku državu.
Najveći otpor toj ideji pruža predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić, prezadovoljan onim što je Srbija dobila kao ratni plijen, ali kad je shvatio da će moćni dvojac svoju zamisao ostvariti i silom bude li potrebno, naglo mijenja mišljenje i postaje gorljivi zagovornik „prisajedinjenja“.
Skupina hrvatskih političara, na čelu sa Stjepanom Radićem kao najutjecajnijim, odbija ideju ujedinjenja Kraljevine SHS s Kraljevinom Srbijom, pri čemu je Radić ušao u povijest sa svojom rečenicom koju je uputio članovima delegacije NV na putu u Beograd: „Ne idite, gospodo, kao guske u maglu!“
Nitko se nije našao pokraj da upita Radića, koja je alternativa ujedinjenju sa Srbijom i što on to nudi svojem hrvatskom narodu, tako da to zaista nikad nećemo saznati.
Ono što znamo je da je Radić svojim odbijanjem da uđe u delgaciju NV silno oslabio njene pregovaračke pozicije, jer je njegovim nepristajanjem ta delegacija osjetno izgubila na legitimitetu, a time i na pregovarčkoj snazi.
To je ta izuzetno loša Radićeva odluka s negativnim posljedicama po hrvatski narod, jer se postavlja niz pitanja kao što je pitanje je li trebalo pristati na to da nova Kraljevina SHS bude ustrojena kao unitarna država, pri čemu je hrvatski narod izgubio suverenitet a Hrvatska atribute državnosti.
O tečaju promjene valute i ustroju OS i njihovom zapovjednom OS da ne govorimo.
Radić je kasnije vodio nekakve čudne bitke s režimom u Beogradu, ali bitke koje nisu mogle iznjedriti drugačiji rezultat nego su ga iznjedrile.
No bilo kako bilo ne može se reći da je Radić namjerno donosio pogrešne odluke. Bila je to samo pogrešna procjena situacije. Ili on ipak nije bio političar takvog „kalibra“ kakvim ga želimo prikazati!?
Vladko Maček je pak, kao nesporni lider hrvatskog naroda, vodeći politiku malih koraka uglavnom donosio ispravne odluke i na kraju kroz Banovinu Hrvatsku izborio stanovitu političku autonomiju za hrvatski narod u unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji.
Jedinu pogrešnu odluku koju je Maček donio bila je ona kad se nije distancirao od ustaškog režima i pozvao svoje biračko tijelo na građanski neposluh, već je Hrvate pozvao na lojalnost „novim vlastima“, kao da nije znao s kime ima posla. Time je zapečatio svoju političku sudbinu.
Samo ni Maček nije svoju pogrešnu odluku donio s namjerom da izazove zlo, već je i on pogrešno procijenio situaciju.
2. Svjetski rat treba vrednovati kroz većinsko pristajanje hrvatskog naroda uz antifašistički pokret i NOB, nikako kroz ustaški fašistički zločin, a hrvatski komunisti kao predvodnici antifašističkog pokreta nisu donosili po narod štetne odluke.
Hrvatskom narodu vraćen je suverenitet a Hrvatskoj je vraćena državnost, uspostavljena je kao nacionalna država hrvatskog naroda.
Sljedeći prijelomni trenutak povezan je s „rušenjem Berlinskog zida“ i uvođenjem višestranačja kojim je direktnu demokraciju, jer samoupravni sustav je upravo to bio, trebalo zamijeniti posrednom demokracijom, jer višestranačje upravo to jest. Bio je to korak nazad u odnosu na postojeće stanje, ali je zaglušnom propagandom prikazivan kao „korak od 7 milja“ naprijed.
Čini se da Ivica Račan, šef hrvatskih komunista, prepoznaje svu delikatnost trenutka, prepoznaje opasnosti koje prijete narodu i državi od Miloševićevih zahtjeva za preustroj fedracije u „modernu federaciju“ čime bi hrvatski narod ponovo izgubio suverenitet, a Hrvatska državnost.
Donosi ispravnu odluku da na čelu delegacije hrvatskih komunista napusti 14. Izvanredni kongres SKJ i time zapravo započinje proces osamostaljenja Hrvatske. I tu nažalost staje.
Prepoznaje Ivica Račan i svu malignost Tuđmanove osobe i stranke/pokreta kojem je ovaj na čelu, opravdano prozivajući HDZ „strankom opasnih namjera“, ali ne poduzima ništa iako je trebao.
Ovu Račanovu silno štetnu odluku da ne čini ništa također ne možemo pripisati njegovim lošim namjerama i prizivanju zla.
Naprotiv, Tuđman, koji je na čelu „stranke opasnih namjera“ osvojio vlast na slobodnim izborima, gotovo sve što čini, čini svijesno, namjerno čineći zlo.
On je imao jedinstvenu priliku, da svojem hrvatskom narodu, u kojeg se tako kleo, ponudi rad i znoj, kroz modernizaciju gospodarstva i dogradnju sustava upravljanj i vođenja zemlje, a on ga je, neprestzano lupajući o hrvatski nacionalnim interesima, svojim zločinačkim odlukama odveo u nepotrebni rat, ponudivši mu tako samo krv i suze.
Po čemu je izgon Srba iz Hrvatske bio interes hrvatskog naroda, pogotovo ako se taj „interes“ mogao ostvariti isključivo ratom?
Ili možda Tuđman nije znao da je „etničko čišćenje“ zločin i to jedan od najtežih, zločin protiv čovječnosti.
Po čemu je namjera pripajanja dijelova susjedne države bio interes hrvatskog naroda, pogotovo ako se taj „interes“ mogao ostavriti isključivo ratom?
Ili možda Tuđman nije znao da je mijenjanje granica silom nedopustivo, a napad na drugu državu radi pripajanja dijela njenog teritorija čin agresije?
Po čemu je ordinarna pljačka hrvatskog naroda provedena kroz podržavljenje društvene imovine bila interes hrvatskog naroda?
Ili možda Tuđman, glagoljajući o „dvjesto bogatih obitelji“, nije znao da je to pljačka i da je tih dvjesto obitelji trebalo „obogatiti“ upravo tom od naroda oduzetom imovinom?
Po čemu je deindustrijalzacija Hrvatske bila u interesu hrvatskog naroda.
Ili možda Tuđman pružajući neograničenu podršku B. Škegri nije znao što ovaj radi i da to što je Škegro radio nije štetno po interese i hrvatskog naroda i države? Hajde da možda blagonaklono priznamo da to Tuđman kao potpuni gospodarski analfabet nije znao, ali nakon što je kompletna struka, svi hrvatski ekonomisti od imena, podigla glas protiv Škegre, upozoravajući na sve štetne implikacije njegove gospodarske politike, morao je poslušati taj glas razuma i zaustaviti tvorca „hrvatskog gospodarskog čuda“. Ali nije
Itd. Itd.
O diplomatskom Tuđmanovom umijeću nije potrebno trošiti riječi, on uopće nije razumio da je diplomacija umijeće pregovaranja, nego je to shvaćao kao ordinarno nadmudrivanje i nadmetanje, pa mu je i rezultat bio takav – Plan Z-4. Da, sve što je Tuđman uspio ispregovarati bio je prokleti Plan Z-4.
Zamislite si Hrvatsku „skrojenu“ prema Tuđmanovoj pregovaračkoj „uspješnici“. Nikakve „Oluje“ i mirne reintegracije ... Ili možda ipak, ali uz sveobuhvatne sankcije!
Kadrovsku politiku je Tuđman također „znalački“ vodio sakupljajući „talente“ s margina društva ili one koji su „gazili“ po rubu zakonitosti, takve ja najlakše privoljeti da rade što im se kaže, bilo dobro, bilo loše, lako ih se ucjenjuje. Najdraži mu je ipak bio reciklirni komunistički otpad, vrlo „cijenjena“ društvena kategorija kojoj je i sam pripadao ... Zamislite si Hrvatsku bez doprinosa V. Šeksa ili barba Luke?
Ali i sve ovo što danas vedri i oblači u Hrvatskoj je ili Tuđmanov izbor ili se ispilavilo iz njegovog inkubatora za „talente“.
Ti nam sada najavljuju povratak „izvornom Tuđmanu“ i „vrijednostima koje je on promovirao“ kao da su se ikad od njega udaljili, kao da su ikad prestali bauljati njegovim bespućima.
Donose kao i on loše odluke na štetu naroda i države, zato jer nemaju nimalo osjećaja za opće dobro, a i jednako su zli kao što je i on bio.
Na kraju zaključimo da je hrvatski narod imao tu nesreću da ga u dva prijelomna trenutka njegove povijesti, po završetku 1. Svjetskog rata i rušenju Berlinskog zida, nije imao tko povesti putem razvoja i prosperiteta, da su brojni poltičari donosili po narod štetne odluke, uglavnom bez zle namjere, dok su neki svijesno donosili štetne odluke zato jer su ili bili zli ili su bili duševni bolesnici.
