Put u Evropu na krilima fašizma
Ponovo se na mjestu konačnog skončavanja kvislinške tvorevine i fašističkog zločina, tzv. NDH, na Bleiburškom polju, u organizaciji osuđenog ubojice i čovjeka kojemu se upravo sudi radi protupravnog lišavanja slobode i nasilja, samozvanog tajnika tzv. PBV-a, Bože Vukušića, okupilo živopisno društvo na komemoraciji hrvatskoj inačici fašizma i najmonstruoznijem režimu ikad.
I sve to uz izdašno financiranje i visoko pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, parlamenta države koja se diči svojim antifašizmom i hvali kako je antifašizam ugrađen i u izvorišne osnove Ustava RH.
Pa taj isti Hrvatski sabor, ni na kakvu komemoraciju, već ordinarni ustaški dernek na Bleiburškom polju šalje svoje izaslanstvo, ove godine na čelu s Andrijom Hebrangom, a Vlada ne zaostaje pa i ona šalje svoje izaslanstvo na čelu s ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom.
Prvo, na Bleiburškom polju, kako rekoh, nisu pale nikakve žrtve, a najmanje nevine, već su se tamo jugoslavenskim partizanima, značajnoj komponenti antifašističke koalicije, konačno predali odmetnuti ostaci poraženih kvinsliških vojski s područja Jugoslavije, osim Kozaka i Čerkeza koji su se predali Crvenoj armiji.
Drugo, te odmetnute vojske jesu imale namjeru predati se Britancima, ali oni tu predaju, poštujući odredbe „Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji“, nisu prihvatili, već su im jasno i glasno dali do znanja da su rat izgubili od partizana i da se temeljem spomenutog Akta, hijerarhijski najstarijeg dokumenta toga doba, partizanima moraju i predati.
Zanimljivo je i to kako ordinarna laž koju je lansirala ustaška emigracija poprima konture istine, pa je danas neupitno da su na Bleiburškom polju „Englezi razoružali cvijet hrvatstva i predali ga na milost i nemilost šumskim banditima“, iako to nije istina, jednako tako“bleiburška tragedija“ postaje bleiburška tragedija, a „križni put“ se transformira u Križni put. Licitiranjem broj „nevinih hrvatskih žrtava“ doseže 600.000, a danas se govori o „stotinama tisuća pogubljenih Hrvata“ s naglaskom na civile s posebnim naglaskom na starce žene i djecu, koje su naravno pobili „četnici preobučeni u partizane“.
Sve daleko od činjenica i (pre)daleko od istine!
Postavlja se pitanje što na takvom mjestu imaju uopće raditi predstavnici službenih hrvatskih vlasti?
Može li itko zamisliti da njemčke vlasti organiziraju svakog 7. Svibnja u Reimsu, na mjestu, potpisivanja kapitulacije OS Trećeg Reicha, komemoraciju pripadnicima Wehrmachta radi počinjenih zločina osuđenim na smrt i strijeljanim, onima koje su pobili pripadnici savezničkih vojski ili pokreta otpora u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava ili onima pomrlim u zarobljeničkim logorima?
I još da ih proglase „nevinim njemačkim žrtvama“, koje su pale „samo zato što su Nijemci“?
Upravo to nezamislivo svke godine rade hrvatske vlasti financiranjem i prisustvom svojih delegacija na „komemoracijama“ na Bleiburškom polju.
Da se ne radi ni o kakvim komemoracijama već slavljenju tzv. NDH i nasrtajima na antifašizam najzornije pokazuju upravo istupi tih nesretnika na čelu „visokih izaslanstava“, koji se ne libe iznositi i najordinarnije laži o „stotinama tisuća nevinih žrtava“, paz' sad' ne antifašizma, već komunizma, o „bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda“ sugerirajući tako da je slom fašizma zapravo tragedija hrvatskog naroda.
Pitam se znaju li izaslanik Sabora Andrija Hebrang i Vlade Tomislav Karamarko kome su položili vijence i kome odali počast kao žrtvama Križnog puta kod spomenika i grobnice na groblju Dobrava kod Maribora u Sloveniji?
Kladim se da nemaju pojma, njih to i ne zanima, oni su tu da se obračunaju s antifašizmom, a onda je svejedno kome i gdje se polažu vijenci i kome i gdje se „komemorira“.
http://pollitika.com/abolicija-zlocinaca-obracun-s-antifasizmom
Andrija Hebrang u svojem poznatom stilu obračunavanja s komunistima, a utvari s antifšizmom, izjednačit će „ zločine komunizma i fašizma“, naglašavajući da je "komunizam postao gori od fašizmaa time i najveće svjetsko zlo, jer se pretvorio u sustav ubijanja onih koji misle drugačije", neovisno o tome što se neprijateljem fašizma postajalo činom rođenja, neprijateljem komunističkih vlasti slobodnom voljom.
Pa i samog Andriju Hebranga su komunisti „proganjali“ sve dok nije stekao status redovnog sveučilišnog profesora. Sapienti sat!
Okomio se on u svojem pokušaju obračuna s antifšizmom i na simbol antifašističke borbe, Josipa Broza Tita, jer eto, „oni“ imaju dokaze da je „Tito osobno naredio smaknuća Hrvata“, zalažući se i za ukidanje imena Trgu maršala Tita u Zagrebu ali i svih trgova i ulica koje bilo gdje nose njegovo ime.
Ako je A. Hebrang u pravu, onda mijenjajmo ustav RH i proglasimo RH pravnom sljednicom tzv. NDH i takvi ušećimo u Evropu.
http://pollitika.com/pa-promijenimo-konacno-taj-ustav
Tomislav Karamarko je napao one koji „negiraju zločine nakon 2. Svjetskog rata“ proglašavajući „istrage o zločinima na Bleiburgu“ prvoklasnim prioritetom, nesuvislo i neznalački glagoljajući o tome kako se moraju pronaći krivci, kako počnitelji, tako i nalogodavci.
Svakom pametnom je jasno da se kroz sve te istrage ustvari provodi povijesni revizionizam.
http://pollitika.com/povijesni-revizionizam-a-ne-istrazivanje-zlocina
A da nema pojma o čemu „komemorira“ govori i činjenica, da nikoga ne bi mogao izvesti na sud, jer ako se radi o poratnim zločinima, onda su sva ta (ne)djela pala u zastaru.
http://pollitika.com/karamarkov-pogodak-quotu-nistaquot
O da, a onda je „komemorirao“ o DR i kako treba afirmirati vrijednosti iz Domovinskog rata te one vrijednosti koje je zagovarao Franjo Tuđman.
A stanje u kojem se danas nalaze hrvatsko društvo i država najzornije govori o dosezima tuđmanizma.
Pitam se bi li bilo prepretenciozno tražiti od vrlog nam ministra da istraži zločine iz malo bliže prošlosti, jer nije u Osijeku ubijao samo Glavaš, niti u Vukovaru samo Merčep, najmasovnjih zločina, onih na Baniji i u Sisku, nije se niti dotakao ...
Ne kani to valjda prepustiti nekome da se poslije 50 godina pozabavi time?
Naravno da su i ove godine svoj obol „komemoraciji“ a ustvari plaču za tzv. NDH dali i predstavnici crkve održavajući programatske govore umjesto propovijedi.
Po običaju ni ove godine nije nedostajalo ustaških uniformi, zastava znakovlja i druge simbolike, ali to vrle izaslanike nije zasmetalo.
Ipak imam dojam da se broj „komemoratora“ osipa i da ih je ove godine ipak bilo manje nego prošle.
I sve to uz izdašno financiranje i visoko pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, parlamenta države koja se diči svojim antifašizmom i hvali kako je antifašizam ugrađen i u izvorišne osnove Ustava RH.
Pa taj isti Hrvatski sabor, ni na kakvu komemoraciju, već ordinarni ustaški dernek na Bleiburškom polju šalje svoje izaslanstvo, ove godine na čelu s Andrijom Hebrangom, a Vlada ne zaostaje pa i ona šalje svoje izaslanstvo na čelu s ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom.
Prvo, na Bleiburškom polju, kako rekoh, nisu pale nikakve žrtve, a najmanje nevine, već su se tamo jugoslavenskim partizanima, značajnoj komponenti antifašističke koalicije, konačno predali odmetnuti ostaci poraženih kvinsliških vojski s područja Jugoslavije, osim Kozaka i Čerkeza koji su se predali Crvenoj armiji.
Drugo, te odmetnute vojske jesu imale namjeru predati se Britancima, ali oni tu predaju, poštujući odredbe „Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji“, nisu prihvatili, već su im jasno i glasno dali do znanja da su rat izgubili od partizana i da se temeljem spomenutog Akta, hijerarhijski najstarijeg dokumenta toga doba, partizanima moraju i predati.
Zanimljivo je i to kako ordinarna laž koju je lansirala ustaška emigracija poprima konture istine, pa je danas neupitno da su na Bleiburškom polju „Englezi razoružali cvijet hrvatstva i predali ga na milost i nemilost šumskim banditima“, iako to nije istina, jednako tako“bleiburška tragedija“ postaje bleiburška tragedija, a „križni put“ se transformira u Križni put. Licitiranjem broj „nevinih hrvatskih žrtava“ doseže 600.000, a danas se govori o „stotinama tisuća pogubljenih Hrvata“ s naglaskom na civile s posebnim naglaskom na starce žene i djecu, koje su naravno pobili „četnici preobučeni u partizane“.
Sve daleko od činjenica i (pre)daleko od istine!
Postavlja se pitanje što na takvom mjestu imaju uopće raditi predstavnici službenih hrvatskih vlasti?
Može li itko zamisliti da njemčke vlasti organiziraju svakog 7. Svibnja u Reimsu, na mjestu, potpisivanja kapitulacije OS Trećeg Reicha, komemoraciju pripadnicima Wehrmachta radi počinjenih zločina osuđenim na smrt i strijeljanim, onima koje su pobili pripadnici savezničkih vojski ili pokreta otpora u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava ili onima pomrlim u zarobljeničkim logorima?
I još da ih proglase „nevinim njemačkim žrtvama“, koje su pale „samo zato što su Nijemci“?
Upravo to nezamislivo svke godine rade hrvatske vlasti financiranjem i prisustvom svojih delegacija na „komemoracijama“ na Bleiburškom polju.
Da se ne radi ni o kakvim komemoracijama već slavljenju tzv. NDH i nasrtajima na antifašizam najzornije pokazuju upravo istupi tih nesretnika na čelu „visokih izaslanstava“, koji se ne libe iznositi i najordinarnije laži o „stotinama tisuća nevinih žrtava“, paz' sad' ne antifašizma, već komunizma, o „bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda“ sugerirajući tako da je slom fašizma zapravo tragedija hrvatskog naroda.
Pitam se znaju li izaslanik Sabora Andrija Hebrang i Vlade Tomislav Karamarko kome su položili vijence i kome odali počast kao žrtvama Križnog puta kod spomenika i grobnice na groblju Dobrava kod Maribora u Sloveniji?
Kladim se da nemaju pojma, njih to i ne zanima, oni su tu da se obračunaju s antifašizmom, a onda je svejedno kome i gdje se polažu vijenci i kome i gdje se „komemorira“.
http://pollitika.com/abolicija-zlocinaca-obracun-s-antifasizmom
Andrija Hebrang u svojem poznatom stilu obračunavanja s komunistima, a utvari s antifšizmom, izjednačit će „ zločine komunizma i fašizma“, naglašavajući da je "komunizam postao gori od fašizmaa time i najveće svjetsko zlo, jer se pretvorio u sustav ubijanja onih koji misle drugačije", neovisno o tome što se neprijateljem fašizma postajalo činom rođenja, neprijateljem komunističkih vlasti slobodnom voljom.
Pa i samog Andriju Hebranga su komunisti „proganjali“ sve dok nije stekao status redovnog sveučilišnog profesora. Sapienti sat!
Okomio se on u svojem pokušaju obračuna s antifšizmom i na simbol antifašističke borbe, Josipa Broza Tita, jer eto, „oni“ imaju dokaze da je „Tito osobno naredio smaknuća Hrvata“, zalažući se i za ukidanje imena Trgu maršala Tita u Zagrebu ali i svih trgova i ulica koje bilo gdje nose njegovo ime.
Ako je A. Hebrang u pravu, onda mijenjajmo ustav RH i proglasimo RH pravnom sljednicom tzv. NDH i takvi ušećimo u Evropu.
http://pollitika.com/pa-promijenimo-konacno-taj-ustav
Tomislav Karamarko je napao one koji „negiraju zločine nakon 2. Svjetskog rata“ proglašavajući „istrage o zločinima na Bleiburgu“ prvoklasnim prioritetom, nesuvislo i neznalački glagoljajući o tome kako se moraju pronaći krivci, kako počnitelji, tako i nalogodavci.
Svakom pametnom je jasno da se kroz sve te istrage ustvari provodi povijesni revizionizam.
http://pollitika.com/povijesni-revizionizam-a-ne-istrazivanje-zlocina
A da nema pojma o čemu „komemorira“ govori i činjenica, da nikoga ne bi mogao izvesti na sud, jer ako se radi o poratnim zločinima, onda su sva ta (ne)djela pala u zastaru.
http://pollitika.com/karamarkov-pogodak-quotu-nistaquot
O da, a onda je „komemorirao“ o DR i kako treba afirmirati vrijednosti iz Domovinskog rata te one vrijednosti koje je zagovarao Franjo Tuđman.
A stanje u kojem se danas nalaze hrvatsko društvo i država najzornije govori o dosezima tuđmanizma.
Pitam se bi li bilo prepretenciozno tražiti od vrlog nam ministra da istraži zločine iz malo bliže prošlosti, jer nije u Osijeku ubijao samo Glavaš, niti u Vukovaru samo Merčep, najmasovnjih zločina, onih na Baniji i u Sisku, nije se niti dotakao ...
Ne kani to valjda prepustiti nekome da se poslije 50 godina pozabavi time?
Naravno da su i ove godine svoj obol „komemoraciji“ a ustvari plaču za tzv. NDH dali i predstavnici crkve održavajući programatske govore umjesto propovijedi.
Po običaju ni ove godine nije nedostajalo ustaških uniformi, zastava znakovlja i druge simbolike, ali to vrle izaslanike nije zasmetalo.
Ipak imam dojam da se broj „komemoratora“ osipa i da ih je ove godine ipak bilo manje nego prošle.
