"Svi smo mi ... bolesnici!"
Za mene je nedokučiva ta potreba poistovjećivanja nezanemarivog broja ljudi s evidentnim zločincima pa i onima pravomoćno osuđenima za najteže zločine.
Jučer su svi bili Mirko Norac, potom Gotovina, čudim se da nisu bili i Korade, danas vidimo kako su im i srpska braća po nožu svi Ratko Mladić.
Što je teži zločin koji su počinili ili za njegovo počinjenje odgovorni, to su im draži i veći „heroji a ne zločinci“.
Pitam se kakvi to moraju biti ljudi kojima pada na pamet poistovjećivati se s jednim minusinteligentom kakav je Mirko Norac, čovjek koji je evidentno počinio teške zločine za žrtve kojih nikad nije pokazao ni najmanjeg znaka kajanja.
Ali eto on je domoljub, heroj, „ponos Cetinske krajine“, pa iako osuđen i tobože u zatvoru, privilegiran do bola, moglo ga se sretati na najneočekivanijim mjestima, jer je njegov „doprinos obrani domovine nemjerljiv“, iako će znalci reći da „ako i jest postojala namjera srpske strane da zauzme Gospić, onda se Gospić obranio usprkos, a ne zahvaljujući Mirku Norcu“, koji je bio „mlad i pobožan“.
Ako se tome doda „gorljivo domoljublje“ i privrženost Maksu Luburiću, koja mu je i donijela generalski čin, kako da ne ubija goloruke srpske civile, što i nije zločin, jer za njega Srbi i nisu ljudi, a ako i jesu, onda su to samo uvjetno.
I eto tako „braneći domovinu“ zločinom postao je za mnoge heroj s kojim se treba poistovjetiti.
Iako je za dokazane zločine trebao dobiti bar jednu maksimalnu kaznu, jedva je dobio 15 godina, a sad će vjerojatno i na slobodu jer je kao uzoran zatvorenik odslužio dvije trećine kazne, pa mu se jedna trećina može i oprostiti.
Njegovi susjedi u Biogradu, gdje je sve iz zatvora i od generalske mirovine, izgradio velebnu kuću, jedva čekaju da im se taj zaslužnik, taj „heroj a ne zločinac“, pridruži kao slobodan čovjek.
Sad eto „s druge strane plota“ gledamo i slušamo istu priču o najvećem srpskom „heroju a ne zločincu“, generalu Ratku Mladiću, kojega se bez obziru na neosuđivanost spominje jedino kao bezdušnog krvnika potpuno opravdano zanemarujući presumpciju nevinosti.
I tamo se organiziraju skupovi poput onoga na Splitskoj rivi iz veljače 2001., pitanje je jedino hoće li ga koji od njih doseći ili čak i nadmaširi brojem sudionika. I tamo su (pre)brojni svi Ratko Mladić, „ponos i dika vascelog srpstva“ i tamo se u domoljubnom zanosu kliče : „Nož, žica, Srebrenica!“, jer u Srebrenici su ionako svirepo pobijeni Muslimani, što i nije zločin, jer za njih Muslimani i nisu ljudi, a ako i jesu, onda su to samo uvjetno.
Ne znam jedino jel' se tamo radi Mladićevog uhićenja tko pokušao ubiti od „jada i tuge“, jel' tko rezao žile i jel' tko štrajka glađu u znak protesta radi „izdaje heroja“.
Ali eto i ovi naši što su svi bolesnici, a ne normalni ljudi, čak s nekakvim simpatijama govore o generalu Mladiću, jer je on navodno rekao da bi „za 15 dana osvojio i Beč da je zapovijedao HV“, a i što ako je u Srebrenici dao pobiti nekakve Muslimane, istinaibog malo ih buni Škabrnja, ali to bi mu mogli i oprostiti.
Eto do čega je dovelo svrstavanje u nacionalne torove, da kurvini sinovi i nisu kurvini sinovi ili nisu baš toliki kurvini sinovi ako su naši kurvini sinovi. Slijedom toga ni zločini koje su počinili naši kurvini sinovi baš i nisu takvi zločini li bar nisu takvi zločini koje se ne bi moglo razumjeti ili oprostiti.
Zato oni iz naših redova, ma kakve zločine počinili, nisu zločinci nego heroji, zločinci su oni drugi.
A „ti drugi“ rezoniraju na isti način, zato je i moguće uhićenje Ratka Mladića prozivati izdajom iako je radi njega i njegovog „herojstva“ Srbija bila svojevrsni talac više od jednog desetljeća.
Ipak Srbija je svojedobno smogla snage i sudu u den Haagu izručila Miloševića, salapušila je i Radovana Karadžića, preostao je još Goran Hadžić, ali mislim da ni on neće više dugo.
I još jedna stvar koja mi se čini izuzetno pozitivnom, a to je politička volja i odlučnost srpskih vlasti da obračunaju sa kurvinim sinovima iz svojih redova, pa i onima koji su bili samo jataci Ratku Mladiću.
Da takva politička volja u Hrvatskoj ne postoji pokazuju odnosi službenih vlasti prema nepravomoćnim presudama Gotovini i Markaču, oklijevanja u procesuiranju T. Merčepa, izbjegavanje istraga o ubojstvima na Baniji, u Sisku i drugdje, kao i iznuđene „dopune“ obrazloženja uz Poglavlje 23, vezane za neprocesuiranje ratnih zločina, što će na kraju rezultirati monitoringom u RH i nakon okončanja pristupnih pregovora.
Jučer su svi bili Mirko Norac, potom Gotovina, čudim se da nisu bili i Korade, danas vidimo kako su im i srpska braća po nožu svi Ratko Mladić.
Što je teži zločin koji su počinili ili za njegovo počinjenje odgovorni, to su im draži i veći „heroji a ne zločinci“.
Pitam se kakvi to moraju biti ljudi kojima pada na pamet poistovjećivati se s jednim minusinteligentom kakav je Mirko Norac, čovjek koji je evidentno počinio teške zločine za žrtve kojih nikad nije pokazao ni najmanjeg znaka kajanja.
Ali eto on je domoljub, heroj, „ponos Cetinske krajine“, pa iako osuđen i tobože u zatvoru, privilegiran do bola, moglo ga se sretati na najneočekivanijim mjestima, jer je njegov „doprinos obrani domovine nemjerljiv“, iako će znalci reći da „ako i jest postojala namjera srpske strane da zauzme Gospić, onda se Gospić obranio usprkos, a ne zahvaljujući Mirku Norcu“, koji je bio „mlad i pobožan“.
Ako se tome doda „gorljivo domoljublje“ i privrženost Maksu Luburiću, koja mu je i donijela generalski čin, kako da ne ubija goloruke srpske civile, što i nije zločin, jer za njega Srbi i nisu ljudi, a ako i jesu, onda su to samo uvjetno.
I eto tako „braneći domovinu“ zločinom postao je za mnoge heroj s kojim se treba poistovjetiti.
Iako je za dokazane zločine trebao dobiti bar jednu maksimalnu kaznu, jedva je dobio 15 godina, a sad će vjerojatno i na slobodu jer je kao uzoran zatvorenik odslužio dvije trećine kazne, pa mu se jedna trećina može i oprostiti.
Njegovi susjedi u Biogradu, gdje je sve iz zatvora i od generalske mirovine, izgradio velebnu kuću, jedva čekaju da im se taj zaslužnik, taj „heroj a ne zločinac“, pridruži kao slobodan čovjek.
Sad eto „s druge strane plota“ gledamo i slušamo istu priču o najvećem srpskom „heroju a ne zločincu“, generalu Ratku Mladiću, kojega se bez obziru na neosuđivanost spominje jedino kao bezdušnog krvnika potpuno opravdano zanemarujući presumpciju nevinosti.
I tamo se organiziraju skupovi poput onoga na Splitskoj rivi iz veljače 2001., pitanje je jedino hoće li ga koji od njih doseći ili čak i nadmaširi brojem sudionika. I tamo su (pre)brojni svi Ratko Mladić, „ponos i dika vascelog srpstva“ i tamo se u domoljubnom zanosu kliče : „Nož, žica, Srebrenica!“, jer u Srebrenici su ionako svirepo pobijeni Muslimani, što i nije zločin, jer za njih Muslimani i nisu ljudi, a ako i jesu, onda su to samo uvjetno.
Ne znam jedino jel' se tamo radi Mladićevog uhićenja tko pokušao ubiti od „jada i tuge“, jel' tko rezao žile i jel' tko štrajka glađu u znak protesta radi „izdaje heroja“.
Ali eto i ovi naši što su svi bolesnici, a ne normalni ljudi, čak s nekakvim simpatijama govore o generalu Mladiću, jer je on navodno rekao da bi „za 15 dana osvojio i Beč da je zapovijedao HV“, a i što ako je u Srebrenici dao pobiti nekakve Muslimane, istinaibog malo ih buni Škabrnja, ali to bi mu mogli i oprostiti.
Eto do čega je dovelo svrstavanje u nacionalne torove, da kurvini sinovi i nisu kurvini sinovi ili nisu baš toliki kurvini sinovi ako su naši kurvini sinovi. Slijedom toga ni zločini koje su počinili naši kurvini sinovi baš i nisu takvi zločini li bar nisu takvi zločini koje se ne bi moglo razumjeti ili oprostiti.
Zato oni iz naših redova, ma kakve zločine počinili, nisu zločinci nego heroji, zločinci su oni drugi.
A „ti drugi“ rezoniraju na isti način, zato je i moguće uhićenje Ratka Mladića prozivati izdajom iako je radi njega i njegovog „herojstva“ Srbija bila svojevrsni talac više od jednog desetljeća.
Ipak Srbija je svojedobno smogla snage i sudu u den Haagu izručila Miloševića, salapušila je i Radovana Karadžića, preostao je još Goran Hadžić, ali mislim da ni on neće više dugo.
I još jedna stvar koja mi se čini izuzetno pozitivnom, a to je politička volja i odlučnost srpskih vlasti da obračunaju sa kurvinim sinovima iz svojih redova, pa i onima koji su bili samo jataci Ratku Mladiću.
Da takva politička volja u Hrvatskoj ne postoji pokazuju odnosi službenih vlasti prema nepravomoćnim presudama Gotovini i Markaču, oklijevanja u procesuiranju T. Merčepa, izbjegavanje istraga o ubojstvima na Baniji, u Sisku i drugdje, kao i iznuđene „dopune“ obrazloženja uz Poglavlje 23, vezane za neprocesuiranje ratnih zločina, što će na kraju rezultirati monitoringom u RH i nakon okončanja pristupnih pregovora.
