SDP će promijeniti sve, tako
... da ne mijenja ništa!
Zoran Milanović na konvenciji zagrebačke podružnice SDP-a ushićeno kliče: „Mi donosimo promjene!“, a potom se s tridesetak članova vrha stranke povlači u „ilegalu“ u Jezerčicu, kako bi „na miru odradili ozbiljan posao“ kako to reče Igor Dragovan, a ustvari po principu pripreme ražnja dok je zec još u šumi, raspodijelili resore u budućoj vladi.
A ja Zoranu Milanoviću bespogovorno vjerujem, jednako kao što sam vjerovao i Ivici Račanu, jer su me SDP-ovci u zadnjih 20 godina uvjerili da su vjerodostojni i da im zaista treba vjerovati.
Jer kakve su sve promjene oni spremni i kadri provesti pokazala je njihova desetgodišnja vladavina u Zagrebu, svjedoci ste kao i ja da sve pršti od odgovorne vlasti, od reformi, od transparentnog trošenja sredstva u maniri dobrog gospodara, od nezaduživanja grada kroz prezaduživanje tako da je u financijskom smislu Zagreb, koji je jedini hrvatski grad koji ima prihode dovoljno visoke za pokriće svih svojih potreba, doslovno bačen na koljena.
Takve nam valjda „promjene“ Milanović nudi i na državnoj razini?
Drugačije i bolje ne zna, jer da je znao, onako odgovoran, demokraciji privržen i s izraženim osjećajem za opće dobro, kakvim ga je Bog već dao, učinio bi to u Zagrebu.
SDP u svojim redovima sigurno ima čestitih ljudi i znalaca, ljudi koji bi se bili voljni i spremni uhvatiti u koštac sa gotovo nepremostivim problemima u koje je zločinačka organizacija uvalila Hrvatsku, samo ja ih ne vidim među onima koji su na čelu sa Zoranom Milanovićem u Jezerčici „odrađivali ozbiljan posao“.
Naime SDP, koji je 1990. „bez ispaljenog metka“ (uopće nije reagirao na brojne dojave o izbornim prijevarama u korist HDZ-a) prepustio vlast „stranci opasnih namjera“, postao je „konstruktivna opozicija“, tako da je omogućio HDZ-u nepodnošljivu lakoću vladanja.
Usprkos činjenici da je većina hrvatskih Srba na prvim višestranačkim izborima svoj glas dala upravo SDP, ovaj nije našao za shodno da Srbe uzme u zaštitu kad ih je Tuđmanov režim počeo proganjati, pokojni Račan i SDP nisu reagirali ni poslije dramatičnih upozorenja koja su o događanjima u Vukovaru, već u ožujku 1991., hrvatskom i jugoslavenskom vrhu, ali i čelništvima svih hrvatskih parlamentarnih stranaka, uputili u dva navrata S. Dokmanović, predsjednik SO Vukovar i S. Lovrenčić predsjednik IO SO Vukovar.
Svjedoci smo da Račan nije poduzeo ništa, ali se spremno odaziva Tuđmanovom sirenskom pozivu i SDP-ovi kadrovi, posebno Zdravko Tomac koji postaje potpredsjednik, ulaze u kolovcozu 1991. u Vladu demokratskog jedinstva kojoj predsjeda F. Gregurić.
Jedini puta, kad je SDP reagirao odgovorno i kao parlamentarna opozicija, bilo je kad je prepoznao da odluka o osamostaljenju Hrvatske zemlju vodi u rat, te su njegovi zastupnici u Hrvatskom saboru u znak upozorenja i protesta napustili sabornicu.
Kasnije je HDZ to koristio u svojim napadima protiv SDP, tumačeći izlazak njegovih zastupnika iz sabornice kao njihovo protivljenje osamostaljenju Hrvatske.
Onda je izbio rat, pa „nije bilo vrijeme“ za oštrije istupanje opozicije, pa je Tuđman poprimio sve manire diktatora, a SDP ga je pokušavao „popravljati“, samo što se diktatore ne popravlja, njih se ruši.
Onda je došla „Zagrebačka kriza“, kad Tuđman ne poštuje izbornu volju građana, a SDP neće organizirati prosvjede, već će voditi „političku borbu u institucijama sustava“.
Kakav je bio rezultat te „borbe“ vidjeli smo.
Vladavina SDP-a i njegovih koalicijskih partnera 2000. – 2003., ponašanje u sabornici, bahatost i neprijemčivost za drugačija mišljenja, jednake smjene i kadroviranje u državnim službama i poduzećima klijentelističkog zbrinjavanja vlastitog članstva po stranačkom ključu, nijedna pretvorbeno-privatizacijska pljačka nije razotkrivena, jednako se inatilo sa sudom u den Haagu, jednako su se prikrivali zločini, oni ratni i oni protiv čovječnosti, počinjeni s naše strane, Gotovini je omogućen bijeg, jednako se plazilo na Bleiburg, jednako lupetalo o „stvaranju države“, „agresiji“ i pravednom „domovinskom ratu“, jednako se „kadilo“ braniteljstvu, dosegnuta je najviša stopa nezaposlenosti i drastično su skresana radnička prava, vani se zaduživalo „na rekord“, proizvodni pogoni nisu otvarani, izvedena je suspektna prodaja INE i nekih banaka, išlo se na ruku ponekom „manageru godine“ i inače prosperitetno remontno brodogradilište ode „pod led“, nije prestalo odlijevanje sredstava iz državnog proračuna u susjednu državu, ništa se nije ni pokušalo kako bi se suzbile političke aspiracije ovdašnjem udruženju pedofila i Hrvatsku prepoznalo kao sekularnu državu, ni govora o reviziji sramnih i štetnih ugovora s Vatikanom ...
Uostalom, sve ono što HDZ danas radi na državnoj razini, SDP radi u Zagrebu, nakon „sječe knezova“ i Zagrebačkom Holdingu, na čelna mjesta dovedeni sve „provjereni“ stranački kadrovi SDP-a.
U poslovima upravljanja gradom, gradskim poduzećima i imovinom sve je prepuno netransparentnog trošenja sredstava, afera stiže aferu, a dosad se sve uspješno zataškavalo.
Dobro je poznato da se nijedan problem ne može riješiti na način kako je stvoren i da se rješenje problema treba tražiti u drugačijim pristupima, promjenom ponašanja pa i ideološke potke.
Sad biste rekli, je, pa upravo to obećava Zoran Milanović – promjene.
Da?
A što to misli Zoran Milanović mijenjati, naravno osim čelnih ljudi u državnoj upravi i u državnim poduzećima?
Hoće li možda promijeniti retoriku, pa priznati da početkom devedesetih nismo stvarali državu nego da smo se osamostalili?
Hoće li priznati da se za osamostaljenje Hrvatske nije trebalo ratovati i optužiti Tuđmana i HDZ za uvlačenje zemlje u nepotrebni ratni bezdan?
Hoće li priznati da je u Hrvatskoj, ali i BiH, vođen građanski rat induciran velikosrpskim i velikohrvatskim težnjama?
Hoće li priznati da smo bili agresor u BiH, jer HV jest ušla u međunarodno priznatu državu bez njene suglasnosti?
Hoće li početi suđenja za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti?
Hoće li početi ozbiljne istrage pretvorbenog i privatizacijskog kriminala?
Hoće li provesti detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva?
Hoće li se pokrenuti investicijski ciklus?
Hoće li neisplata plaća postati kazneno djelo?
Hoće li se prestati finacirati ustaške derneke na Bleiburškom polju?
Hoće li depolitizirati vojsku i policiju?
Hoće li konačno oni što su opljačkali i razorili Krajinu prestati biti naš ponos?
Hoće li sustav društvernih vrijednosti, koji je Tuđman postavio na glavu, postaviti na noge tako da, kao u civiliziranom svijetu, vrline budu vrline, a mane mane?
Hoće li možda mijenjati mirovinski sustav, pa iz mirovinskih fondova maknuti onih, kako navode, više od 280.000 koji nisu zaradili mirovine, s posebnim osvrtom na braniteljstvo, kad 5 % umirovljeničke populacije, uz ostvareni prosječni mirovinski staž od 17 godina, povlači 15 % ukupnih sredstava za mirovine?
Hoće li braniteljske mirovina i druga braniteljska materijalna prava, da ne obrazlažem na dugo i široko tko je kakav rat i protiv koga vodio, svesti na visinu mirovina i drugih materijalnih prava koje uživaju borci NOR-a.
Hoće li ukinuti mirovine i socijalnu pomoć osobama koje nemaju nikakve uvjete niti za mirovinu, niti za primanje bilo kojeg oblika socijalne pomoći, osim uvjeta da su plaćeni glasači HDZ-a.
Hoće li racionalizirati državnu upravu?
Hoće li trajno obustaviti izgradnju takvih nepotrebnih objekata poput Pelješkog mosta?
Hoće li promijeniti teritorijalni ustroj zemlje na funkcionalnom principu ukidanjem sve sile nepotrebnih jedinica lokalne uprave i samouprave, te svođenje broja institucija pravosudnih, upravnih, komorskih itd. na razumnu mjeru?
Hoće li krupnim kapitalistima i veleposjednicima reducirati ili čak potpuno ukinuti poticaje za poljoprivrednu proizvodnju, a u taj segment uvesti više reda?
Hoće li potaknuti osnivanje jake poljoprivredne banke, koja bi bila u stanju kreditirati poljoprivrednu proizvodnju pod povoljnim uvjetima?
Hoće li uvesti reda u javne financije i onemogućavati "lovce u mutnom", pa za neuplatu poreznih i drugih obaveza (doprinosi posebno za mirovinsko i zdravstveno osiguanje) ili neisplatu plaća zaposlenima, zatvarati poduzeća uz pljenidbu privatne imovine "kapitalista" u svrhu podmirenja stvorenih obaveza?
Hoće li donijeti suvisle programe za borbu protiv korupcije i dosljedno ih provoditi?
Hoće li ...?
Mislim da ništa od toga neće ili možda ipak nešto malo, u svakom slučaju premalo za ozbiljne zaokrete i neophodne reforme u društvu.
Ako proglašene istine i dalje ostaju jedine istine, onda to znači da je HDZ stvorio državu, suzbio agresiju i pobjedonosno okončao Domovinski rat, uveo zemlju u NATO, a sad će i u EU, obaveze brodogradilišta pretvorio u javni dug ... pa zašto bi onda netko uopće priželjkivao promjenu vlasti, odnosno da na vlast dođe netko tko HDZ-u priznaje sve te „zasluge“ i mlatara istim „istinama“, a sam ništa od toga učinio nije?
Eto tako, ja očekujem da će Zoran Milanović, ako SDP pobijedi naizborima, po dolasku na vlast promijeniti sve tako da ne mijenja ništa, jer se polazeći s istih pozicija kao i HDZ, koristeći iste metode vladavine kao i HDZ, ništa i ne može promijeniti, zato što, kao što rekoh, probleme nije moguće rješavati na način na koji su stvoreni.
Silno bih volio da se varam i da nakon godinu-dvije radi ovog teksta budem popljuvan, ali gotovo sam siguran da se ne varam.
