Bez odgovornosti prema narodu i državi kojima su na čelu
Iako se već gotovo čitavo desetljeće sve glasnije čuju, posebno iz Italije, posebno iz desničarskih krugova, ali i iz Austrije i Njemačke, zahtjevi za povratom nakon 2. Svjetskog rata konfiscirane imovine izbjeglih/iseljenih/prognanih Talijana i Volksdeutschera sa teritorija bivše države, nikakvih zahtjeva službenih talijanskih, austrijskih i njemačkih vlasti prema RH, kao pravnoj sljednici SFRJ, u tom smislu bilo nije.
Oni koji ističu te zahtjeve su u sve tri države sve brojniji i brojniji, a s hrvatske strane se nije dosad mogao čuti rezolutni odgovor, osim svojedobne dosta mlake reakcije predsjednika Mesića.
Ispalo je tako da je čelnik Imperije zla svojom odlukom, ne obazirući se na pravni sustav RH, kao suverene međunarodno priznate države, „probio led“ i otvorio put drugima, ne samo u Italiji, da postupe jednako i počnu „čerupati“ hrvatski teritorij.
Kao reakciju na taj nečuveni atak Vatikana na hrvatski državni suverenitet, premijerka, pentajući o Osimskim sporazumima, najavljuje obzirno pismo Svetom Ocu, koji, eto, siromah, nije znao o čemu se radi i što potpisuje, kao da ga kardinal Bozanić nije dobro informirao, pa je čovjek jednostavno previdio da RH kao suverena država ima svoj pravni sustav i zakone koje i vjerske zajednice moraju poštovati, pa je, sve iz neznanja i neobaviještenosti, poništio presude hrvatskih sudova i primjenjujući kanonsko pravo donio odluku kojom se dio hrvatskog teritorija daje strancima.
Predsjednik Josipović također se mlitavo poziva na hrvatski pravni sustav i Osimske sporazume kao njegov sastavni dio, traži angažman DORH-a, upozoravajući na svu „delikatnost odnosa s Vatikanom“, kao da je RH svojim postupcima nanijela štetu tom istom Vatikanu.
Dakle oni u RH koji bi morali braniti hrvatske interese, a pogotovo suzbijati svaku i najmanju naznaku nasrtaja da hrvatski državni suverenitet, a konkretni slučaj je primjer bez presedana, reagiraju mlitavo i nastupaju defanzivno kao da je RH kršila sporazume, pa se eto treba braniti.
A odgovor hrvatskih vlasti morao je, već radi toga jer se radi nepoštivanja Osimskih sporazuma i pokušaju njihove revizije, nasrće na hrvatski državni suverenitet, biti promptan, jasan, rezolutan i nedvosmislen, zasnovan na zahtjevu Vatikanu i talijanskoj (a jednako tako i austrijskoj i njemačkoj) strani, da se sporazumi moraju poštovati (Pacta sunt servanda).
Znači da bi najviši predstavnici hrvatskih vlasti konačno trebali preuzeti odgovornost prena državi i narodu kojemu su na čelu. Ali oni umjesto da gromoglsno viču tiho zamuckuju.
Naime Rimskim ugovorima i Osimskim sporazumima, sklopljenim između Republike Italije i bivše SFRJ 1975., a ratificiranim 1977., koji završavaju tvrdnjom da "između strana potpisnica ne postoji više nijedno neriješeno pitanje".
Jednaka tvrdnja stoji i na kraju istovjetnih sporazuma s Austrijom i Njemačkom.
Tako je između ostalog utvrđeno da će Republika Italija obeštetiti svoje državljane čiji imetak je ostao u SFRJ, a SFRJ će se zauzvrat odreći ratne odštete uz uplatu 115 mil USD, jer je procijenjeno da je za toliko bila veća vrijednost konfiscirane imovine.
SFRJ nije uplatila tu sumu jer je Italija od samog početka primjene sporazuma vrdala i izbjegavala jugoslavenskoj strani dati broj računa na koja ta sredstva treba uplatiti. Kako je SFRJ u međuvremenu prestala postojati i obaveze prema Osimskim sporazumima podijeljene su na zemlje sljednice, pa je tako Hrvatskoj pripala obaveza od 37 mil USD, koju ona nije mogla ispuniti, iz istog razloga iz kojeg ni SFRJ nije mogla izvršiti preuzete obaveze.
Dakle talijanska država nije do danas obeštetila sve svoje državljane, iako postoje podaci da je benediktincima iz samostana Pruglia za predmetno zemljište već krajem sedamdesetih isplaćena suma od tadašnjih 1,7 milijardi lira, a sada se javlja Vatikan i od RH odštetu pokušava naplatiti po drugi put.
Hrvatske vlasti nisu iz povijesti naučile ništa, a najmanje to kako se postupa prema onima koji na bilo koji način nasrću na pravni sustav i suverenitet zemlje, Tito se radi svih vatikanskih nepodopština, ne samo onih veznih uz „slučaj Stepinac, nije libio raskinuti diplomatske odnose s Vatikanom, koji se onda više od desetljeća „grčio“ da te odnose ponovo uspostavi.
Kad je Tito 1972. na opetovane pozive posjetio Vatikan, priređen mu je veličanstveni doček kakav nije nikad prije i nikad poslije priređen nijednom državniku koji je posjetio Vatikan.
Po meni ovaj vatikanski besprimjerni bezobrazluk je povod za raskid sramotnih ugovora s Vatikanom uz prijetnju raskidom diplomatskih odnosa.
Znači prema gadovima treba progovoriti jezikom za koji ne mogu reći da ga nisu razumjeli, kako bi shvatili da je RH suverena i sekularna država.
