In memoriam - Ante Marković

Kako je u tisku objavljno, u noći 27./28. 11. 2011., mirno u snu umro je Ante Marković.

Imao sam običaj reći da bih se usudio s jedne strane stola posjesti bilo koju HDZ-ovu vladu a s druge samog Antu Markovića i da bi se pokazalo da, iako vremešan, sam Ante "važe" više.

Antu Markovića upoznao sam početkom 1971. prilikom njegove posjete tada novointegriranom Končarevom pogonu bivšeg Kontakta na Žitnjaku.

Nikad neću zaboraviti da je s pratnjom ušao direktno u pogon, odvojio se od ljudi iz pratnje i počeo se rukovati s radnicima u pogonu koji su svi u nevolji počeli panično brisati ruke s pamučnjakom, bojeći se da Markoviću ne umažu ruku prilikom rukovanja.

A on je uz onaj svoj šeretski osmijeh rekao: "Hajde, majke vam Božje, što ste se uspaničili, pa niste valjda mislili da je meni ispod časti rukovati se s radnicima."

Tim pomalo demagoškim potezom kupio je njihovo povjerenje i to rukovanje s generalnim direktorom bila je zgoda o kojoj se mjesecima u pogonu pričalo.

Zanimljivo je da kasnije i kad su bili ljuti ili zaštrajkali radi niskih plaća, njihova srdžba nikad nije bila usmjrena prema Anti Markoviću kao generalnom direktoru.

Bio mi je generalni direktor 14 godina, susretao sam se s njim na proizvodnim raspravama, sjednicama upravnih organa, stručnim savjetovanjima ili domjencima i sigurno mogu potvrditi da je njegov autoritet bio neupitan.

Sjećam se da mu je jednom prilikom već kao predsjedniku IV Sabora SRH jedan bliski suradnik i prijatelj rekao da koji mu je vrag da se odlučio ući u politiku sada, kad osim teškog rada uz dvojbeni uspjeh ne može očekivati ništa drugo, pa ako se već htio baviti politikom, mogao je to učiniti puno prije i pokupiti slavu.

Ante mu je odgovorio da vrijeme jest teško ali i puno izazova, a da on izazove voli.

Njegov dolazak na čelo republičke vlade predstavljao je šok za zaposlenike u državnoj upravi, jer je on sa sobom donio i manire iz gospodarskog subjekta, naime inzistirao je na radnoj disciplini nalik na onu u radnom kolektivu.

Mislim da ga je ta ljubav prema izazovima 1989. dovela i na čelo SIV-a u uvjetima teške gospodarske krize i hiperinflacije s kojom su se prije njega savezne vlade, uz angažman MMF ili bez njega, borile puno desetljeće.

Više bezuspješno nego li uspješno.

Ante Marković je u vladu doveo znalce, a nije se ni libio tražiti savjete i usluge od bilo koga za kog je mislio da mu može pomoći u izradi paketa reformi koje bi mogle zemlju izvesti iz krize. Posebno se oslanjao na tada mlađahnog profesora s Columbia Universityja Jeffreya Sachsa, poznatog zagovornika šok-terapija u zemljama s posrnulim gospodarstvima.

Rezultat je bio program reformi koji je započeo stabilizacijom dinara, njegovim vezivanjem za DEM i potpunom konvertibilnošću, čim je preko noći zaustavljena inflacija.

Sam Ante Marković će u jednom privatnom društvu kasnije reći da on i nije učinio puno osim nešto uvođenja reda u državne financije i fiskalnu politiku, kad je shvatio kolike se ogromne rezerve kriju u državi.

Taj njegov program je u nepune dvije godine rezultirao prepolavljanjem vanjskog duga zemlje uz rapidno povećanje deviznih rezervi.

Ante Marković je po uvjerenju bio integralni jugoslaven, zato je i pokušavao očuvati Jugoslaviju misleći da su stvoreni svi preduvjeti da ona bude mjesto izuzetno ugodno za život.
Činjenica je da ipak nikad nije krio da je Hrvat i hrvatski državljanin.

I dok je prije Tuđmanovog dolaska na vlast imao svesrdnu podršku svoje matične republike, to se mijenja, Tuđman mu tu podršku potpuno uskraćuje, osobno mislim da je on bio protiv Markovića na čelu SIV-a čak i više od samog Miloševića.

Kad je Marković postao svijestan da se Jugoslaviju ne može očuvati, a da zakonski okvir za njeno razdruživanje ne postoji, te da će se zemlja raspasti u krvoproliću, kumi i moli republičke landlordove da se "postigne minimum konsenzusa i u Vijeću republika i pokrajina donese set zakona kojima bi se proces osamostaljenja republika legalizirao", pa "ako više ne možemo skupa, raziđimo se kao ljudi".
Treba li ikome reći da je prvu i najžešću odbijenicu dobio od poznatog i nadaleko čuvenog "mirotvorca" Franje Tuđmana, naravno da ga je odbio i Milošević, a potom i Kučan.
Danse Macabre mogao je započeti.

Zadnje mjesece svojeg mandata prije ostavke, koju je "građanima Jugoslavije" podnio u prosincu 1991., je u pozadini, zajedno s Budimirom Lončarom, radio na ubrzanju međunarodnog priznanja Hrvatske.

To je Tuđman znao i bez obzira kakav je bio zabranio je svojim jurišnicima da napadaju ili čak i ubiju ovu dvojicu političara, koji su u očima svakog pravog "mjeritelja visine slavonskog kukuruza", koji je išta držao do sebe, predstavljali oličenje omražene im Jugoslavije.

Posebno su bili kivni na zabranu uvoza oružaj koju je na zahtjev B. Lončara izreklo VS OUN, gubeći iz vida da je zabrana izrečna SFRJ, a ne Hrvatskoj, a da je Lončar to tražio prvenstveno zato da se zaustavi već dogovorena isporuka najmodernijeg ruskog oružja Jugoslaviji.

Poslije ostavke Ante Marković se u potpunosti povlači iz politike i u Grazu u Austriji, osnivajući konzultatantsku tvrtku, pokreće privatni posao.

Na svojem zadnjem sastanku s Tuđmanom, Tuđman mu je ponudio suradnju hrvatskih poduzeća s njegovom tvrtkom, a Marković je tu suradnju odbio uz jetko: "Ništa od toga, mi se ne bavimo švercom droge i oružja."

Antu Markovića sam zadnji puta vidio u proljeće 2001. kad smo se u jedno nedjeljno jutro slučajno sreli na Britancu, kamo je on kad je bio u Zagrebu redovito dolazio na kiosk po novine. Srdačno smo se pozdravili, kratko popričali i otišli svaki svojim putem.

Potom sam samo ponekad ponešto o njemu pročitao u novinama, o njegovoj suradnji s makedonskom vladom ili gospodarstvom BiH, pokoji rijetki intervju ili svojedobno (2003.) njegovo svjedočenje u procesu Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom.

Žao mi je što nije objavio memoare, jer Ante Marković je zaista imao što reći.