Klerofašisti u službi sotone
Na posljednjem ispraćaju jedne naše sugađanke 28. 11. 2011., u 10.15 sati, u maloj dvorani zagrebačkog krematorija dogodilo se nešto što se teško može opisati rječju ispad, zato što se radi o generalnoj politici Crkve u Hrvata, politici koju je zacrtao još Alojzije Stepinac u svojem križarskom ratu protiv, ne komunista, nego protiv antifašizma.
Naime mladi svećnik, čijeg se izgleda, onako „nabijenog“, plavokosog, kratko ošišanog, Hitlerjugend sramio ne bi, umjesto molitve za dušu pokojnice, čitanja odlomaka iz Svetog pisma i ubičajenih riječi utjehe obitelji, izrekao je nešto što ni najbenevolentniji ne bi mogli nazvati samo predizbornim nastupom za račun HDZ-a, bio je to ordinarni govor mržnje usmjeren protiv antifašizma.
Zborio je dotični o „crvenoj opasnosti“ i obavezi kršćana-katolika da se toj nemani, koja se zaogrće plaštom antifašizma, stane na kraj i da se na predstojećim izborima glas dade „kršćanskoj“ opciji, a „zna se“ valjda koja je to opcija.
Ljudi su u nevjerici negodovali i u znak protesta napuštali dvoranu puno prije završetka, rekao bih predizbornog skupa HDZ-a, jer se tu o obredu teško može govoriti.
Svojim, ne nastupom, nego istupom je Stepinčev jurišnik pokazao koliko je „Crkvi u Hrvata“ stalo do pijeteta prema pokojniku i poštovanju njegovih srodnika i suosjećanju s njima u njihovoj boli.
Dobro došli u katoličko-braniteljsku džamahiriju Hrvatsku!
