"Pravi" ljudi na pravo mjesto!

Prisjećam se tako vremena neposredno nakon što smo izašli iz “komunističkog mraka” i obasjala nas Tuđmanova “svjetlost”, perioda kad su do izražaja dolazili poslušnici svih vrsta od konvertita, ustvari komunističkog otpada, jer je u HDZ-u završila bar trećina bivših članova SKH, ona boljševičke provenijencije, oportunisti su ostali u novoj partiji, SDP, uz Račana, a iskreni pobornici komunističke ideje su ili trajno odustali od politike ili pokušali nešto uz Šuvara ili u strančicama koje su činile Koaliciju narodnog sporazuma, pa do ljudi osuđivanih radi počinjenja kojekakva kaznena djela, koje su oni, naravno, počinili samo zato što su "željeli što prije srušiti Jugoslaviju".

To je bilo vrijeme početka “stvaranja države” a ustvari rušenje svega postojećeg, od institucaja sustava pa do nekad moćnih gospodarskih subjekata.

Počelo je sjećom direktora i imenovanjima novih, poslušnika upregnutih u kola UZP-a, jer to što je Tuđman napravio od Hrvatske zaista se ne može zvati drugačije, tako bi se zvalo i da rata nije bilo.

Došavši na čelne pozicije poduzeća, za koja nerijetko nisu znali ni gdje se nalaze, ni čime se bave, ni što proizvode, ali su znali da se “dalje tako ne može”, sa “socijalističkim mastodontima” i s tim ogromnim “viškovima radnika” u njima.

To je bio početak deindustrijalizacije Hrvatske, proces kojemu će kasnije snažni zamah dati tvorac Tuđmanovog “gospodarskog čuda”, Borislav Škegro.

Koliko smo se naslušali priča o tome kako je Hrvatska i rat vodila, a nije se rapidno zaduživala u inozemstvu. A cijenu rata plaćali su gospodarski subjekti pretvoreni u paraproračunske izvore prihoda i to uglavnom na dva načina bezobzirnim isisavanjem novca iz tekućeg poslovanja ili kroz neplaćanje roba i usluga od strane MORH-a odnosno države.

Stotine poduzeća su na taj nčin jednostavno onesposobljene za rad a brojna među njima su završila u stečaju i likvidaciji.

Najzorniji primjer je INA.

INA je diljem svijeta istraživala naftu i plin sa 13 bušačih garnitura i tri naftne platforme, jednom vlastitom i dvije u najmu, a onda ju je Tuđmanova “svjetlost” toliko zabljesnula da 1996. nijedna bušača garnitura nije radila, INA, nemilice pljačkana od vlastite države, nije mogl plaćati koncesije i zapala je u ogromne poslovne poteškoće, tako da je njena prodaja MOL-u (ili bilo kome drugom)bila krajnja nužda. Prodana je kompaniji kakvih je u “mraku” mogla kupiti bar desetak.

Kako je bilo moguće takvo i toliko isisavanje novca a da se Uprava INE nije pobunila? Što bi se bunila, pa oni su tamo i dovedeni da služe toj svrsi, a ne da vode brigu o uspješnosti poduzeća, nije bitno radi li se o N. Valentiću, D. Šternu ili kasnije dr. T. Dragičeviću.

Politika imenovanja podobnika na čelna mjesta u državnim tvrtkama postala je konstanta, jer se takvim imenovanjima klijentelističke organizacije, a to su sve hrvatske tobože političke stranke, odužuju svojim zaslužnim članovima.

Samo ne radi se tu o samovolji ministara, potpredsajednika vlade ili samog premijera, to jednako tako govori i o neodgovornosti onih koje su ovi imenovali, zato jer preuzimaju dužnosti kojima nisu niti izbliza dorasli, a to mogu zato jer uz dužnost nije nikada išla i ogovornost.

HEP kao primjer:

Ma što lupetao prvi potpredsjednik o njegovoj kompetenciji, ja tvrdim da je npr. Zlatko Koračević potpuno nekompetentan da bude na čelu uprave HEP-a, zato što on nema ni najosnovnijeg pojma o elekroprivredi.

Sam Koračević će vjerojatno u maniri “dobrog dečka”, jer da nije “dobar dečko”, Čačiću ne bi na pamet padalo “gurati” ga bilo kuda, reći da su ga na to prisilili, samo ne znam kako se nekoga može prisiliti da radi ono što ne zna.

R. Čačić će nas podučiti kako čelni čovjek HEP-a ne mora biti stručnjak za to područje, već da mora biti sposobni manager koji će kao suradnike raspoznati ljude koji su odlični u svojem poslu, istodobno imenujući na mjesta članova uprave ljude vodeći se istim “visokim kriterijima” stranačke pripadnosti kao i u slučaju Z. Koračevića.

Inače Čačićeva lupetanja su na razini onih da je netko svojedobno tvrdio kao bi Lee Iaccocca došao na čelo posrnulog Chryslera, a da nije imao pojma o automobilskoj industriji.

Naime radi se o mjestima na kojima se donose ključne odluke ili bi se bar trebale donositi, naime znanost kaže da pri donošenju odluke o nekoj investiciji podjednako sudjeluju kvalitetno pripremljeni relevantni projekti kao i intuicija onoga koji odluku donosi.

E sad, ako je, a po svemu sudeći je, Z. Koračević Čačićev predsjednik uprave HEP-a, jednko kao što je Mravak bio Sanaderov, onda i rezultati njegovog rada mogu biti samo jednaki Mravakovim.

Gledam naime sve ovo forsiranje izgradnje HE Ombla, jednako kao što se forsirala gradnja one malo veće seoske vodenice zvane HE Ličko Lešće, po vremenu gradnje usporedive s deset puta većim objektima, pri čemu je, danas je to valjda svakome jasno, Studija utjecaja na okoliš lažirana, štete su ogromne, tako da bi njihova sanacija bila valjda i skuplja od troška same investicije, pa bi možda to najbolje bilo “sanirati” ugradnjom dovoljne količine eksploziva u temelje brane.

Pretpostavka je da bi lažirana Studija utjecaja na okoliš u slučaju HE Ombla mogla imati ktastrofalnije posljedice nego u slučaju HE Ličko Lešće.

I sad zamislite tu tragediju, odluku o investiciji donosi čovjek koji pojma o elektroprivredi nema.

Čačiću, gdje takvo nešto postoji?

E ali Čačić ne bi bio Čačić kad ne bi “imao izlaz”, pa će reći da bi on i na mjestu ravnatelja bolnica radije vidio sposobne managere umjesto liječnika, samo što se ravnatelja bolnice neće pitati za izvedbu neke komplicirane operacije, dok u slučaju HEP-a predsjednik uprave donosi odluku o najsloženijim “operacijama”.

Ako netko pak misli da će se Koračević pozabaviti onim silnim gubcima struje u mreži, koji su po količini ravni ukupnoj isporuci struje koju dobivamo iz NEK ili distributivnim transformatorima, čije je mjesto prije u Tehničkom muzeju nego u trafostanici ili svim onim koruptivnim radnjama vezanim na strujne priključke, mislim da se vara, jer da bi se itko time išao baviti, morao bi ponešto o tome i znati.

Ja bih silno volio da nisam u pravu i da se varam, ali mislim da se, sa svim ovim “prijeđenim kilometrima u nogama”, ne varam.

Nažalost!