Privođenje naroda zdravom razumu
Kad se susretnu Čačićevo zgražanje i Brammertzove preporuke, svatko pametan bi se zamislio, a ako je i odgovoran i na mjestu na kojem se donose odluke ili se na donošenje odluka može utjecati, a ima li makar i minimum osjećaja za opće dobro, potaknulo bi ga na djelovanje kako bi se naciju privelo zdravom razumu.
U svojem prizivanju zdrave pameti Čačić polazi od neprijeporne činjenice da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj danas na razini od cca 80 % one iz 1990. optužujući za to stanje »parazitski sloj koji se zove politička elita«.
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=D8CACA58-22A5-4FAB-B38C-89C5A74A1151
Time on, ipak općenito i izbjegavajući pravu metu, jer bi pogodio i sebe, ukazuje na voluntarističko vođenje države i reperkusije koje je takvo vođenje imalo na gospodarstvo uopće, a na industriju u Hrvatskoj posebno.
Što bi to bila prava meta?
Tuđmanizam, prvenstveno, jer iz malignog karaktera Tuđmanove ličnosti i njegove u suštini apsolutne vlasti proizlaze sve nedaće s kojima se danas susrećemo u Hrvatskoj i za čije otklanjanje dosad i nije bilo političke volje.
Ako se vratimo dvadesetak godina u prošlost, onda nakon Tuđmanovog rušilačkog pohoda, opisanog sintagmom “stvaranje države”, slijedi “izvođenje na pravi put” koji tarsira omnipotentni Borislav Škegro, čovjek čija moć je proizlazila isključivo iz Tuđmanove bezrezervne podrške, jer u Hrvatskoj toga doba nije postojao nijedan ekonomist niti ijedan gospodarstvenik od imena, koji bi makar simbolično podržao Škegrinu gospodarsku politiku. A bilo je to inaugurirnje gopodarske politike “šverc-komerca” nauštrb domaće proizvodnje, što je rezultiralo njenim gašenjem odnosno likvidacijom proizvodnih poduzeća.
Gotovo da je nestala hrvatska strojogradnja, proizvodnja alatnih strojeva, traktora, fleksibilnih linija … ono na što tu i tamo nabasamo su samo jadni patrljci nekad moćnih i u svijetu poznatih firmi, firmi koje su zapošljvale stotine tisuća radnika i velik dio svoje proizvodnje plasirale u izvoz …
Primjera radi navodim proizvodnju traktora u Bjelovaru samo zato što sam nedavno razgovarao s dugogodišnjim direktorom bjelovarskog, tada, UMIB-a u čijem sastavu je bila i Tvornica traktora “Tomo Vinković” , pa ga pitam ga koliko se danas traktora proizvodi u Bjelovaru godišnje, a on kaže:
“Koja stotina”
“A koliko ste ih vi proizvodili?” pitam dalje.
“Oko 5.000 komada” odgovara.
Ali mi i dalje imamo proizvodnju traktora u Bjelovaru!
Upropaštavnjem velikih tvrtki nastala je dvostruka šteta, uz izgubljene stotine tisuća radnih mjesta i proizvodnje za izvoz, nestale su i moćne razvojne službe i razvojni instituti, koje su te tvrtke imale u svojem sastavu. Obrt, te mala i srednja poduzeća ne mogu biti nositelji razvoja, jer vlastiti razvoj je dosta skup “sport”, u kojem je potrebno da od zamisli pa do realizacije projekta koji donosi prihod prođu godine.
Uništiti je izuzetno lako, Tuđmanu nije trebalo ni godinu dana da uništi sve živo, pa bi na putu privođenja nacije zdravom razumu trebalo jasno i glasno reći da je nasilnim, izdvajanjem Hrvatske iz SFRJ, pokretanjem rata za teritorije i etničko čišćenje, DR jest bio upravo to, jednostavno ukinut pristup hrvatskim robama na tržište od preko 20 milijuna ljudi.
Primjera radi, veliko poduzeće u kojem sam tada radio je 50 % svojih roba plasiralo na tržišta Srbije i BiH, 10% se prodavalo u Hrvatskoj, 10% su povlačili drugi iz SFRJ, a preostalih 30 % je završavalo u izvozu. Koje poduzeće, koje preko noći voljom politike ostane bez 60% plasmana svojih roba, može takav udar preživjeti? Značilo je to da polovicom 1991. da od ukupno 1.200 radnika za njih 700 u poduzeću više nije bilo posla.
Slično je bilo u svim drugim poduzećima koja su proizvodila robu iz asortimna široke potrošnje.
Privođenje zdravom razumu je nešto što se ne može ostvariti za godinu dvije ili za trajanja jednog mandata neke vlade, za to je potrebno puno više vremena, pogotovo što se oni, koji su ratom profitirali, a među te spada ne tako uzak parazitski sloj, kojeg ne čine samo političari, neće
samo tako odreći svojih pozicija, privilegija i moći.
Dakle pitanje svih pitanja, u slučaju da se postigne minimum konsenzusa, mogu li to povoditi oni koji i sami pripadaju »parazitskom sloju koji se zove politička elita«.
Sam Čaćić inače nije elitist, ne pripada tom sloju, pa sigurno da je spreman na provođenje radikalne detuđamnizacije i demontaže proglašenih istina, što je conditio sine qua non svakom privođenju naroda pameti.
Evo, na naznake početaka privođenja nacije pameti upućuje ovo predivno kadroviranje u ministarstvima, koje će sigurno pogodovati stvaranju poduzetničke klime i stvoriti preduvjete za obnovu industrije, znači preko reda, bez provođenja natječaja, zaposliti preostale stranačke “dobre dečke”, koji nisu mogli biti uhljebljeni na zastupničkim, ministarskim, zamjeničkim, mjestima predsjednika uprava javnih poduzeća, članova uprava ili bar članova nadzornih odbora.
Jer institut javnog natječaja je, kako nas je podučio Čačić, zapravo način da “ulica” na mala vrata njemu kao treneru “posatavlja bekove i halfove u momčad”, odnosno šefove kabineta, tajnike i glasnogovornike, njemu kao ministru u inat.
Poznato je da su i dosad, kako prije u nedemokratskom “mraku”, tako i danas kad smo obasjani doziranom demokratskom “svjetlošću”, u ministarstvima zapošljavani ljudi ne samo protiv volje ministara, nego njima u inat.
E ali imaš u stranci “dobrog dečka”, koji ne zadovoljava uvjetima iz raspisanog natječaja, a ministar baš njega želi, pa što će onda nego javni natječaj proglasii neželjenom pojavom kroz koju “ulica” prkosi mnistru. Pa se tako, recimo, Srećko Ferenčak nađe u funkciji šefa kabineta ministra gospodarstva i prvog potpredsjednik Vlade. “Naš čovjek” je, a i “dobar je dečko”.
Zdravom razumu je, dosad bezuspješno, pokušavao prizvati i još priziva hrvatske vlasti Serge Brammertz, glavni tužitelj Haaškog suda, tražeći da javnosti prezentiraju punu istinu o ratu u Hrvatskoj, koji radi svih “popratnih pojava” upitnim smatra slavljenje “Oluje”, iskazujući svoje nezadovoljstvo reakcijama hrvatskih vlasti na nepravomoćne presude koje je Haaški sud izrekao Gotovini i Markaču:
“Kada sam vidio reakcije, javno sam obznanio da je Vlada nažalost propustila priliku da pozitivno doprinese pomirenju i izgradnji mira u regiji. Nažalost, mnogi su krivo okarakterizirali i krivo interpretirali presudu i propustili su objasniti što odluka Suda točno znači. Svoje sam nezadovoljstvo nekim javnim reakcijama na presudu izravno obznanio bivšoj premijerki i drugim članovima Vlade tijekom mog službenog posjeta prošle godine u svibnju”.
http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/neupitno-je-da-su-u-oluji-pocinjeni-zlocini
Postavlja se pitanje zar je zaista tako teško shvatiti da se zemlja ne brani zločinima?
http://www.index.hr/vijesti/clanak/glavni-haski-tuzitelj-na-hrvatskoj-je-da-odluci-hoce-li-i-dalje-obiljezavati-obljetnicu-oluje/603259.aspx
Ma da, samo tko obraća pažnju na to što kaže Serge Bramertz “dokazani mrzitelj Hrvatske i svega hrvatskog”, “hrvatožder” pače, gdje je to od jedne “zdrave hrvatske misli” kakva se njeguje u “najnaprednijim” hrvatskim sredinama poput Pakoštana i Bibinja primjerice?
On će nama nešto govoriti, kao da mi ne znamo da je na Bleiburgu “pogubljeno 600.000 Hrvata”, pogubili su ih “četnici preobučeni u partizane” i to ne bilo kakvih Hrvata, nego najpoznatijih boraca za Hrvatsku, koji su i pristrajanjem uz naci-fašističke okupatore, te Jasenovcem i drugim logorima smrt pokazali svijetu kako pravi hrvatski domoljub brani svoju svetu grudu. Pa jel' čudno onda što su neki “hrvatski branitelji” za vrijeme DR pribjegli nastavljanju te “svjetle tradicije” obrane hrvatstva osvećujući se “četničkim koljačima” s Bleiburškog polja?
I kako sad narodu reći da VRO “Oluja”, "briljantna oslobodilačka operacija, najveća pobjedonosna bitka u povijesti hrvatskog naroda, koja se izučava i na elitnim vojnim učilištima”, nije baš ništa od toga i da je se i ne spominje nigdje osim na Haaškom sudu, a i tamo mahom kao instrument etničkog čišćenja.
Niti će Čačić išta učiniti, niti će Vlada poslušati apel Sergea Brammertza, tonut ćemo mi i dalje, kao država i kao narod, u korupciju, kriminal i beznađe kao u živo blato, ponoseći se i nadalje sami sobom i onim čega se pametni stide i diveći se sami sebi i svojim “uspjesima” iz arsenala proglašenih istina.
Pogledajte samo sučeljavanja onih koji su istaknuli kandidaturu za predsjednika HDZ, sve “lancovezi”, “bleiburger” i prekapači kostiju.
Promjene na bolje u Hrvatskoj mogle bi nastupiti jedino u slučaju da EU pokaže puno više volje, ali i pronađe prave instrumente kojima bi pritisnula vlasti u Hrvatskoj da pristupe “duhovnoj obnovi” hrvatskog naroda i dovedu do trijumfa zdravog razuma.
Ponovo, volio bih da se varam i da me razvoj situacije u Hrvatskoj za godinu-dvije demantira, ali bojim se da ništa od toga i da će me razvoj situacije prije potvrditi, nego demantirati.
U svojem prizivanju zdrave pameti Čačić polazi od neprijeporne činjenice da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj danas na razini od cca 80 % one iz 1990. optužujući za to stanje »parazitski sloj koji se zove politička elita«.
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=D8CACA58-22A5-4FAB-B38C-89C5A74A1151
Time on, ipak općenito i izbjegavajući pravu metu, jer bi pogodio i sebe, ukazuje na voluntarističko vođenje države i reperkusije koje je takvo vođenje imalo na gospodarstvo uopće, a na industriju u Hrvatskoj posebno.
Što bi to bila prava meta?
Tuđmanizam, prvenstveno, jer iz malignog karaktera Tuđmanove ličnosti i njegove u suštini apsolutne vlasti proizlaze sve nedaće s kojima se danas susrećemo u Hrvatskoj i za čije otklanjanje dosad i nije bilo političke volje.
Ako se vratimo dvadesetak godina u prošlost, onda nakon Tuđmanovog rušilačkog pohoda, opisanog sintagmom “stvaranje države”, slijedi “izvođenje na pravi put” koji tarsira omnipotentni Borislav Škegro, čovjek čija moć je proizlazila isključivo iz Tuđmanove bezrezervne podrške, jer u Hrvatskoj toga doba nije postojao nijedan ekonomist niti ijedan gospodarstvenik od imena, koji bi makar simbolično podržao Škegrinu gospodarsku politiku. A bilo je to inaugurirnje gopodarske politike “šverc-komerca” nauštrb domaće proizvodnje, što je rezultiralo njenim gašenjem odnosno likvidacijom proizvodnih poduzeća.
Gotovo da je nestala hrvatska strojogradnja, proizvodnja alatnih strojeva, traktora, fleksibilnih linija … ono na što tu i tamo nabasamo su samo jadni patrljci nekad moćnih i u svijetu poznatih firmi, firmi koje su zapošljvale stotine tisuća radnika i velik dio svoje proizvodnje plasirale u izvoz …
Primjera radi navodim proizvodnju traktora u Bjelovaru samo zato što sam nedavno razgovarao s dugogodišnjim direktorom bjelovarskog, tada, UMIB-a u čijem sastavu je bila i Tvornica traktora “Tomo Vinković” , pa ga pitam ga koliko se danas traktora proizvodi u Bjelovaru godišnje, a on kaže:
“Koja stotina”
“A koliko ste ih vi proizvodili?” pitam dalje.
“Oko 5.000 komada” odgovara.
Ali mi i dalje imamo proizvodnju traktora u Bjelovaru!
Upropaštavnjem velikih tvrtki nastala je dvostruka šteta, uz izgubljene stotine tisuća radnih mjesta i proizvodnje za izvoz, nestale su i moćne razvojne službe i razvojni instituti, koje su te tvrtke imale u svojem sastavu. Obrt, te mala i srednja poduzeća ne mogu biti nositelji razvoja, jer vlastiti razvoj je dosta skup “sport”, u kojem je potrebno da od zamisli pa do realizacije projekta koji donosi prihod prođu godine.
Uništiti je izuzetno lako, Tuđmanu nije trebalo ni godinu dana da uništi sve živo, pa bi na putu privođenja nacije zdravom razumu trebalo jasno i glasno reći da je nasilnim, izdvajanjem Hrvatske iz SFRJ, pokretanjem rata za teritorije i etničko čišćenje, DR jest bio upravo to, jednostavno ukinut pristup hrvatskim robama na tržište od preko 20 milijuna ljudi.
Primjera radi, veliko poduzeće u kojem sam tada radio je 50 % svojih roba plasiralo na tržišta Srbije i BiH, 10% se prodavalo u Hrvatskoj, 10% su povlačili drugi iz SFRJ, a preostalih 30 % je završavalo u izvozu. Koje poduzeće, koje preko noći voljom politike ostane bez 60% plasmana svojih roba, može takav udar preživjeti? Značilo je to da polovicom 1991. da od ukupno 1.200 radnika za njih 700 u poduzeću više nije bilo posla.
Slično je bilo u svim drugim poduzećima koja su proizvodila robu iz asortimna široke potrošnje.
Privođenje zdravom razumu je nešto što se ne može ostvariti za godinu dvije ili za trajanja jednog mandata neke vlade, za to je potrebno puno više vremena, pogotovo što se oni, koji su ratom profitirali, a među te spada ne tako uzak parazitski sloj, kojeg ne čine samo političari, neće
samo tako odreći svojih pozicija, privilegija i moći.
Dakle pitanje svih pitanja, u slučaju da se postigne minimum konsenzusa, mogu li to povoditi oni koji i sami pripadaju »parazitskom sloju koji se zove politička elita«.
Sam Čaćić inače nije elitist, ne pripada tom sloju, pa sigurno da je spreman na provođenje radikalne detuđamnizacije i demontaže proglašenih istina, što je conditio sine qua non svakom privođenju naroda pameti.
Evo, na naznake početaka privođenja nacije pameti upućuje ovo predivno kadroviranje u ministarstvima, koje će sigurno pogodovati stvaranju poduzetničke klime i stvoriti preduvjete za obnovu industrije, znači preko reda, bez provođenja natječaja, zaposliti preostale stranačke “dobre dečke”, koji nisu mogli biti uhljebljeni na zastupničkim, ministarskim, zamjeničkim, mjestima predsjednika uprava javnih poduzeća, članova uprava ili bar članova nadzornih odbora.
Jer institut javnog natječaja je, kako nas je podučio Čačić, zapravo način da “ulica” na mala vrata njemu kao treneru “posatavlja bekove i halfove u momčad”, odnosno šefove kabineta, tajnike i glasnogovornike, njemu kao ministru u inat.
Poznato je da su i dosad, kako prije u nedemokratskom “mraku”, tako i danas kad smo obasjani doziranom demokratskom “svjetlošću”, u ministarstvima zapošljavani ljudi ne samo protiv volje ministara, nego njima u inat.
E ali imaš u stranci “dobrog dečka”, koji ne zadovoljava uvjetima iz raspisanog natječaja, a ministar baš njega želi, pa što će onda nego javni natječaj proglasii neželjenom pojavom kroz koju “ulica” prkosi mnistru. Pa se tako, recimo, Srećko Ferenčak nađe u funkciji šefa kabineta ministra gospodarstva i prvog potpredsjednik Vlade. “Naš čovjek” je, a i “dobar je dečko”.
Zdravom razumu je, dosad bezuspješno, pokušavao prizvati i još priziva hrvatske vlasti Serge Brammertz, glavni tužitelj Haaškog suda, tražeći da javnosti prezentiraju punu istinu o ratu u Hrvatskoj, koji radi svih “popratnih pojava” upitnim smatra slavljenje “Oluje”, iskazujući svoje nezadovoljstvo reakcijama hrvatskih vlasti na nepravomoćne presude koje je Haaški sud izrekao Gotovini i Markaču:
“Kada sam vidio reakcije, javno sam obznanio da je Vlada nažalost propustila priliku da pozitivno doprinese pomirenju i izgradnji mira u regiji. Nažalost, mnogi su krivo okarakterizirali i krivo interpretirali presudu i propustili su objasniti što odluka Suda točno znači. Svoje sam nezadovoljstvo nekim javnim reakcijama na presudu izravno obznanio bivšoj premijerki i drugim članovima Vlade tijekom mog službenog posjeta prošle godine u svibnju”.
http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/neupitno-je-da-su-u-oluji-pocinjeni-zlocini
Postavlja se pitanje zar je zaista tako teško shvatiti da se zemlja ne brani zločinima?
http://www.index.hr/vijesti/clanak/glavni-haski-tuzitelj-na-hrvatskoj-je-da-odluci-hoce-li-i-dalje-obiljezavati-obljetnicu-oluje/603259.aspx
Ma da, samo tko obraća pažnju na to što kaže Serge Bramertz “dokazani mrzitelj Hrvatske i svega hrvatskog”, “hrvatožder” pače, gdje je to od jedne “zdrave hrvatske misli” kakva se njeguje u “najnaprednijim” hrvatskim sredinama poput Pakoštana i Bibinja primjerice?
On će nama nešto govoriti, kao da mi ne znamo da je na Bleiburgu “pogubljeno 600.000 Hrvata”, pogubili su ih “četnici preobučeni u partizane” i to ne bilo kakvih Hrvata, nego najpoznatijih boraca za Hrvatsku, koji su i pristrajanjem uz naci-fašističke okupatore, te Jasenovcem i drugim logorima smrt pokazali svijetu kako pravi hrvatski domoljub brani svoju svetu grudu. Pa jel' čudno onda što su neki “hrvatski branitelji” za vrijeme DR pribjegli nastavljanju te “svjetle tradicije” obrane hrvatstva osvećujući se “četničkim koljačima” s Bleiburškog polja?
I kako sad narodu reći da VRO “Oluja”, "briljantna oslobodilačka operacija, najveća pobjedonosna bitka u povijesti hrvatskog naroda, koja se izučava i na elitnim vojnim učilištima”, nije baš ništa od toga i da je se i ne spominje nigdje osim na Haaškom sudu, a i tamo mahom kao instrument etničkog čišćenja.
Niti će Čačić išta učiniti, niti će Vlada poslušati apel Sergea Brammertza, tonut ćemo mi i dalje, kao država i kao narod, u korupciju, kriminal i beznađe kao u živo blato, ponoseći se i nadalje sami sobom i onim čega se pametni stide i diveći se sami sebi i svojim “uspjesima” iz arsenala proglašenih istina.
Pogledajte samo sučeljavanja onih koji su istaknuli kandidaturu za predsjednika HDZ, sve “lancovezi”, “bleiburger” i prekapači kostiju.
Promjene na bolje u Hrvatskoj mogle bi nastupiti jedino u slučaju da EU pokaže puno više volje, ali i pronađe prave instrumente kojima bi pritisnula vlasti u Hrvatskoj da pristupe “duhovnoj obnovi” hrvatskog naroda i dovedu do trijumfa zdravog razuma.
Ponovo, volio bih da se varam i da me razvoj situacije u Hrvatskoj za godinu-dvije demantira, ali bojim se da ništa od toga i da će me razvoj situacije prije potvrditi, nego demantirati.
