(anti)Fašizam Hrvatskog sabora I
17. 04. 2012. bit će još jedan "povijesni datum", dan kad je Predsjedništvo Sabora donijelo odluku da Hrvatski sabor više ne bude politički pokrovitelj svakogodišnje tobožnje komemoracije, a ustvari ustaškog derneka na Bleiburškom polju.
Zanimljivo je da je Franjo Tuđman, koji je od svojih pokrovitelja i sponzora u Noravlu preuzeo neke obaveze promocije ustaškog pokreta, kao npr. „pomirbu sinova ustaša i partizana“, kojom je trebalo vratiti ustaštvo na političku scenu, do smrti odolijevao i nije pokazivao nikakvo zanimanje za sva ona događanja koja su obuhvaćena zbirnom imenicom „Bleiburg“, nije tamo „hodočastio“ niti su službene hrvatske vlasti bile pokrovitelj niti su te manifestacije financirale.
Nisam ni znao da je prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima iz 1996. dan konačnog sloma i predaje kvislinških vojski s područja Jugoslavije, 15. svibnja (1945.) naveden kao spomendan, odnosno dan obilježavanja, paz' sad',. hrvatskih žrtava za slobodu i nezavisnost, jer u svijetu je poznato da su upravo oni koji su se u potpunosti stavili u službu okupatora, uvijek i svuda najveći borci za slobodu i nezavisnost.
A nisu?
Onda je to još jedna od hrvatskih „vrijednosti“ koja se ne podudara s onim u svijetu uvriježenim mišljenjima da su kolaboracionisti veleizdajnici i najveće zlo u svakom narodu.
A onda na vlast dolazi „šestoglava aždaja“ sa „čuvenim antifašistom“ Ivicom Račanom kao premijerom, Hrvatski sabor postaje politički pokrovitelj, a proračun ne štedi, već obilno podmazuje „mašineriju“ „komemoracije“, kupuje teren i obnavlja spomenik tamošnjim „žrtvama“ (nije važno što nikakvih žrtava nije bilo, osim ako se kao žrtvu ne računa tzv. NDH, koja je tamo konačno skončala).
http://feniks.bloger.hr/post/antifasizam-hrvatskog-sabora/771524.aspx
I tako 12 godina sve do navedenog povijesnog datuma, kad je Predsjedništvo Sabora odlučilo da derneka na Bleiburgu u dosadašnjem obliku više biti neće, jer:
„Simbol stradanja žrtava Križnog puta je bio na Bleiburgu i tako ga se uzimalo, sve do sada dok nismo ocijenili da bi trebao prestati biti taj simbol“
Ukidanje ravno onom kad je KC ukinula Čistilište.
Bilo je i nema ga više, papala maca.
Više nema ni stradanja ni žrtava.
Kao rukom odneseno!
Što je to što je motiviralo Predsjedništvo Sabora da donese takvu odluku, jer to sigurno njihovo iskreno antifšističko uvjerenje nije?
Simptomatičana mi je Špremova rečenica:
„Imamo nova saznanja, nove odrednice i Europske unije, a mi uskoro ulazimo u EU“
Što bi moglo značiti da je iz EU „sjevnula zaušnica“, koja bi mogla biti to „novo saznanje“, jer u vezi događanja na Bleiburškom polju tog 15. 05. 1945., gotovo da i nema nepoznanica.
Ili ih je možda motiviralo ovo:
„Budući da se povjesničari u Europi pa i u Hrvatskoj slažu da u potpunosti nisu moguća objektivna tumačenja činjenica te da o povijesti ne odlučuju političke stranke, ni parlamenti, Predsjedništvo hrvatskog Sabora smatra da ne bi trebalo nametati mišljenja o zbivanjima na Bleiburškom polju i takozvanom Križnom putu, pa stoga Sabor ne bi trebao biti pokrovitelj samo obilježavanja 15. svibnja na Bleiburškom polju, već i žrtava koje su pale za slobodu Hrvatske.“
Baš me zanima koji to povjesničari, kako u Evropi, tako i u nas, imaju problema s tumačenjem onoga što se događalo na Bleiburškom polju tog 15. 05. 1945.? Jedino oni koji ne prihvaćaju činjenice, a to su oni koji slave ustaštvo i tzv. NDH.
Nakaradno shvaćanje očito nakradnog čovjeka, B. Šprema, nagoni ga da između ostaloga kaže i ovo:
„Radi se o tome da smatramo da su žrtve do kojih je došlo bile žrtve na Križnom putu kroz Hrvatsku i Sloveniju, da su se na Bleiburškom polju odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga i da je tamo došlo do stradanja s obje strane, ali nije bilo nevinih žrtava. Nevinih žrtava je bilo, jer je do njih došlo bez suđenja, na stratištima i grobnicima kroz put Križnog puta. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima grobnicama Križnog puta.“
Koje to i kakve legitimne borbe su se vodile ili mogle voditi na Bleiburškom polju, punih 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata u Evropi?
Jesu li to možda te „nejasnoće u tumačenju činjenica“?
Koje su to i kakve bile „gotovo poražene“ Pavelićeve snage, kao da tamo uz njih nikog drugog nije bilo, kad Akt o bezuvjetnoj predaji OS Trećeg Reicha izričito govori samo o predaji „njemačkih OS na kopnu moru i u zraku i svih vojski pod njemačkim nadzorom“?
Da su Saveznici smatrali da postoje nekakve o Nijemcima nezavisne OS, tzv. NDH, onda bi se valjda s njima dogovarala njihova bezuvjetna predaja i o tome sačinio posebni dokument, ali tu kvislinšku tvorevinu, jednako kao i druge slične (npr. Slovačku i Veliku Albaniju), ali i kvislinške režime u drugim okupiranim državama, Saveznici jednostvno nisu priznavali, pa je tako za njih postojala okupirana Jugoslavija koju su jugoslavenski partizani oslobodili.
Kako se može govoriti isključivo o Pavelićevim snagama na Bleiburškom polju, kad su se pored njih tamo našli i drugi kvislinzi s područja Jugoslavije, srpski i crnogorski četnici, ljotićevci, slovenski domobrani i pripadniciu „Bele garde“, Kozaci i Čerkezi. Svi oni su odbili položiti oružje do utvrđenog roka (23:01 sati 08. 05. 1945.), nastavili s ratrnim djelovanjem i tako temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava postali borci izvan zakona ili odmetnici?
I sad, Zucker kommt zu letzt, nije doduše jasno jel' se to odnosi na sve te odmetnute kvislinške snage ili samo na Hrvate među njima, među kojima se krio velik broj onih koji su na području okupirane Jugoslavije počinili mnogobrojne i stravične zločine, institucionalizirane (rasni zakoni) ili neinstituconalizirane („čišćenje terena“, odmazde), čiji pripadnici su osuđeni na smrt i pogubljeni ili kažnjeni smrću izvan pravnog sustava, će naš vrli predsjednik Sabora proglasiti nevinim žrtvama (sic!).
Ali hajdemo se ograničiti samo na Hrvate među odmetnicima, pa da priupitamo gospodina Šprema jesu li ratni pobjednici trebali/smjeli kažnjavati one koji su počinili izuzetno brojne i okrutne, valjda nesporne, zločine, prvenstveno nad civilima, ne štedeći nikoga, od ordinarnih ubojstava, zločina protiv čovječnosti, pa sve do genocida ili možda nisu?
Čije odobrenje im je za to trebalo?
Jesu li svi smaknuti zločinci, pa i usprkos kažnjavnju zločinaca izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, pa i stradali radi bezobzirne osvete i retalijacije, svi nevine žrtve koje zaslužuju pijetet?
Kako u skupnim grobnicama odvojiti, prvo, one tamo pokopane, pale u žestokim i krvavim bitkama s partizanima u „ratu poslije rata“, a potom Hrvate od ostalih i eventualno nevine od evidentnih zločinaca, jer smaknuti zločinci sigurno nisu žrtve, a pogotovo nisu nevine žrtve?
Kako recimo izbjeći da buduće službene hrvatske komemoracije ne budu na mjestima stradanja pripadnika Rupnikove „Bele garde“ ili crnogorsklih četnika?
Ili bi možda trebalo postupiti jednko mudro kao što su postupile njemačke vlasti u slučaju tzv. Rajnskih logora, zabranjujući javne polemike na tu temu, ali ne spriječavajući povjesničare da istražuju i prestati prekapati po kostima od prije gotovo 70 godina, ostaviti i žrtve (nevine) i stradalnike (pogubljene zločince) 2. Svjetskog rata i poraća da počivaju jedni pored drugih bez cirkusa koji se oko njih ionako izvode prvenstveno u politikantske svrhe, najčešće u funkciji proglašenja antifašističkih boraca zločincima, a nesporne vrijednosti i civilizacijskog dosega, antifašizma, zločinom, u čemu prednjače hrvatski fašisti i klerofašisti?
Samo gdje u Hrvatskoj pogotovo u redovim aktualnog političkog establishmenta naći dovoljno pameti, koje u Njemačkoj očito ne manjka?
A gdje je i koliko pameti, pokazuje i stupanj razvijenosti jedne Njemačke, koja je prošla kroz proces brutalne i bolne denacifikacije i Hrvatske u kojoj proces deustašizacije društva nije proveden.
Može li itko pametan zamisliti situaciju u kojoj bi se njemačke vlasti išle zabavljati otkapanjem svih onih silnih grobišta stradalih ratnih zarobljenika i provoditi identifikaciju stradalnika?
Naravno da ne može, ali u Hrvatskoj je to i moguće i poželjno.
Zato Njemačka i jest to što jest i tamo gdje jest, a i Hrvatska jest to što jest i tamo gdje jest, „muljevito dno Evrope“.
Netko nadahnuto reče da su kod nas, prvenstveno zahvaljujući nakaradnim shvaćanjima nakaradnih ljudi situiranim prvenstveno u političkom establishmentu, stvari tako posložene da nam je budućnost sasvim izvjesna, ali da nam je prošlost potpuno neizvjesna.
Naš politički establishment, ne obazirući se na sve ono što svijet vrednuje pozitivnim, jednako kao i onome što vrednuje negativnim, ima svoje definicije pojmova i svoje vrednovanje, koje se najčešće ne poklapa s općeprihvaćenim vrednovanjima koja vrijede za sav civilizirani svijet.
U tim hrvatskim vrednovanjima posebno stradava istina, pogotovo ona o ne tako davnim događanjima iz naše prošlosti, dakle sve ono što je zasnovano na neprijepornim činjenicama, koja sve više uzmiče pred poluistinama pa i otvorenim lažima koje prvenstveno dolaze iz krugova „eminentnih“ povjesničara, posebno onih koji nam dolaze ili porijeklo vuku iz onih hrvatskih krajeva u kojima se ustaštvo usisava s majčinim miljekom.
Najvjernija saveznica ovim „borcima za bolju (ustašku) prošlost“ je Crkva u Hrvata kako to KC u Hrvatskoj voli samoj sebi tepati, svojim isticanjem zasluga i za samu opstojnost hrvatskog naroda, jer je „u povijesti uvijek stajala uz svoj hrvatski narod“, iako je to ordinarna laž, jer je KC u Hrvatskoj uvijek bila na strani režima, a doslovno nikad na strani naroda.
Kako je ona primjerice u A-U monarhiji uopće mogla biti na strani naroda kad su Habsburzi bili katolička dinastija?
Da, Habsburzi su bili Katolici, ne Nijemci, ne Austrijanci, ne Švicarci ... već samo i isključivo Katolici. Takve dinastije su bile i druge, poput Burbona, Jagelovića, ali i Kotromanovića ... i onda bi KC nastupala protiv njih jer su se interesi kraljevskih kuća teško mogli poistovjetiti s interesima naroda.
To jel' neki pojedinac iz redava klera zastupao narodne interese, a bilo je i takvih, nije bio i službeni stav KC, pa će ona do jednog takvog, a radi se o neprijepornoj ljudskoj veličini, biskupu J. J. Strossmayeru, držati kao do lanjskog snijega, ta usudio se između ostalog dovesti u sumnju nepogrešivost pape, ali i osnovati, paz' sad', Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti i biti njezin najveći donator i mecena.
Ali će zato ta KC u nebo dizati A. Stepinca najprilježnijeg suradnika monstruoznog ustaškog režima, ne zato što ja to tako kažem ili bi to netko drugi htio, već samo treba otići u NSK i prolistati katolički tisak iz perioda 1941. – 1945., da se vidi uz koga je za sve vrijeme trajanja 2. Svjetskog rata, ali i po njegovom završetku, stajala KC sa zagrebačkim nadbiskupom na čelu.
Voli se Stepinčev biograf, mons Juraj Batelja, jednako vjerodostojan kao i onaj Tuđmanov, H. Šošić, pozivati na Stepinčevo pastirsko pismo iz rujna 1945., mudro prešućujući njegovo pastirsko pismo iz travnja 1941. u kojem poziva kler na suradnju s ustaškim vlastima, kao i ono s kraja ožujka 1945. u kojem poziva kler na nesuradnju s „komunističkim vlastima“.
Uglavnom, sinergijskim djelovanjem ustaške emigracije, katoličkog klera i ustaški, proustaški i filoustaški nastrojenih pojedinaca iz redova hrvatske inteligencije i političkog establishmenta rodio se mit o „Bleiburgu“ kao „mjestu najvećeg stradanja Hrvata u povijesti“, a ustvari protuteža srpskom mitu o Jasenovcu.
Gotovo sve što iz navedenih krugova dolazi i čime truju dušu hrvatskog naroda, a može se vezati uz pojam „Bleiburg“ su ordinarne laži, od toga da su Britanci razoružali „hrvatsku vojsku“ i tako razoružane njene pripadnike izručili na milost i nemilost „komunističkim zvjerima“, preko „stradanja“ na samom Bleiburškom polju, pa sve do broja stradalnika i „civilnih žrtava“ u zarobljeničkim kolonama, kojima se daje aureola svetosti prozivajući ih „Križnim putem“.
Zanimljivo je da je Franjo Tuđman, koji je od svojih pokrovitelja i sponzora u Noravlu preuzeo neke obaveze promocije ustaškog pokreta, kao npr. „pomirbu sinova ustaša i partizana“, kojom je trebalo vratiti ustaštvo na političku scenu, do smrti odolijevao i nije pokazivao nikakvo zanimanje za sva ona događanja koja su obuhvaćena zbirnom imenicom „Bleiburg“, nije tamo „hodočastio“ niti su službene hrvatske vlasti bile pokrovitelj niti su te manifestacije financirale.
Nisam ni znao da je prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima iz 1996. dan konačnog sloma i predaje kvislinških vojski s područja Jugoslavije, 15. svibnja (1945.) naveden kao spomendan, odnosno dan obilježavanja, paz' sad',. hrvatskih žrtava za slobodu i nezavisnost, jer u svijetu je poznato da su upravo oni koji su se u potpunosti stavili u službu okupatora, uvijek i svuda najveći borci za slobodu i nezavisnost.
A nisu?
Onda je to još jedna od hrvatskih „vrijednosti“ koja se ne podudara s onim u svijetu uvriježenim mišljenjima da su kolaboracionisti veleizdajnici i najveće zlo u svakom narodu.
A onda na vlast dolazi „šestoglava aždaja“ sa „čuvenim antifašistom“ Ivicom Račanom kao premijerom, Hrvatski sabor postaje politički pokrovitelj, a proračun ne štedi, već obilno podmazuje „mašineriju“ „komemoracije“, kupuje teren i obnavlja spomenik tamošnjim „žrtvama“ (nije važno što nikakvih žrtava nije bilo, osim ako se kao žrtvu ne računa tzv. NDH, koja je tamo konačno skončala).
http://feniks.bloger.hr/post/antifasizam-hrvatskog-sabora/771524.aspx
I tako 12 godina sve do navedenog povijesnog datuma, kad je Predsjedništvo Sabora odlučilo da derneka na Bleiburgu u dosadašnjem obliku više biti neće, jer:
„Simbol stradanja žrtava Križnog puta je bio na Bleiburgu i tako ga se uzimalo, sve do sada dok nismo ocijenili da bi trebao prestati biti taj simbol“
Ukidanje ravno onom kad je KC ukinula Čistilište.
Bilo je i nema ga više, papala maca.
Više nema ni stradanja ni žrtava.
Kao rukom odneseno!
Što je to što je motiviralo Predsjedništvo Sabora da donese takvu odluku, jer to sigurno njihovo iskreno antifšističko uvjerenje nije?
Simptomatičana mi je Špremova rečenica:
„Imamo nova saznanja, nove odrednice i Europske unije, a mi uskoro ulazimo u EU“
Što bi moglo značiti da je iz EU „sjevnula zaušnica“, koja bi mogla biti to „novo saznanje“, jer u vezi događanja na Bleiburškom polju tog 15. 05. 1945., gotovo da i nema nepoznanica.
Ili ih je možda motiviralo ovo:
„Budući da se povjesničari u Europi pa i u Hrvatskoj slažu da u potpunosti nisu moguća objektivna tumačenja činjenica te da o povijesti ne odlučuju političke stranke, ni parlamenti, Predsjedništvo hrvatskog Sabora smatra da ne bi trebalo nametati mišljenja o zbivanjima na Bleiburškom polju i takozvanom Križnom putu, pa stoga Sabor ne bi trebao biti pokrovitelj samo obilježavanja 15. svibnja na Bleiburškom polju, već i žrtava koje su pale za slobodu Hrvatske.“
Baš me zanima koji to povjesničari, kako u Evropi, tako i u nas, imaju problema s tumačenjem onoga što se događalo na Bleiburškom polju tog 15. 05. 1945.? Jedino oni koji ne prihvaćaju činjenice, a to su oni koji slave ustaštvo i tzv. NDH.
Nakaradno shvaćanje očito nakradnog čovjeka, B. Šprema, nagoni ga da između ostaloga kaže i ovo:
„Radi se o tome da smatramo da su žrtve do kojih je došlo bile žrtve na Križnom putu kroz Hrvatsku i Sloveniju, da su se na Bleiburškom polju odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga i da je tamo došlo do stradanja s obje strane, ali nije bilo nevinih žrtava. Nevinih žrtava je bilo, jer je do njih došlo bez suđenja, na stratištima i grobnicima kroz put Križnog puta. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima grobnicama Križnog puta.“
Koje to i kakve legitimne borbe su se vodile ili mogle voditi na Bleiburškom polju, punih 7 dana nakon završetka 2. Svjetskog rata u Evropi?
Jesu li to možda te „nejasnoće u tumačenju činjenica“?
Koje su to i kakve bile „gotovo poražene“ Pavelićeve snage, kao da tamo uz njih nikog drugog nije bilo, kad Akt o bezuvjetnoj predaji OS Trećeg Reicha izričito govori samo o predaji „njemačkih OS na kopnu moru i u zraku i svih vojski pod njemačkim nadzorom“?
Da su Saveznici smatrali da postoje nekakve o Nijemcima nezavisne OS, tzv. NDH, onda bi se valjda s njima dogovarala njihova bezuvjetna predaja i o tome sačinio posebni dokument, ali tu kvislinšku tvorevinu, jednako kao i druge slične (npr. Slovačku i Veliku Albaniju), ali i kvislinške režime u drugim okupiranim državama, Saveznici jednostvno nisu priznavali, pa je tako za njih postojala okupirana Jugoslavija koju su jugoslavenski partizani oslobodili.
Kako se može govoriti isključivo o Pavelićevim snagama na Bleiburškom polju, kad su se pored njih tamo našli i drugi kvislinzi s područja Jugoslavije, srpski i crnogorski četnici, ljotićevci, slovenski domobrani i pripadniciu „Bele garde“, Kozaci i Čerkezi. Svi oni su odbili položiti oružje do utvrđenog roka (23:01 sati 08. 05. 1945.), nastavili s ratrnim djelovanjem i tako temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava postali borci izvan zakona ili odmetnici?
I sad, Zucker kommt zu letzt, nije doduše jasno jel' se to odnosi na sve te odmetnute kvislinške snage ili samo na Hrvate među njima, među kojima se krio velik broj onih koji su na području okupirane Jugoslavije počinili mnogobrojne i stravične zločine, institucionalizirane (rasni zakoni) ili neinstituconalizirane („čišćenje terena“, odmazde), čiji pripadnici su osuđeni na smrt i pogubljeni ili kažnjeni smrću izvan pravnog sustava, će naš vrli predsjednik Sabora proglasiti nevinim žrtvama (sic!).
Ali hajdemo se ograničiti samo na Hrvate među odmetnicima, pa da priupitamo gospodina Šprema jesu li ratni pobjednici trebali/smjeli kažnjavati one koji su počinili izuzetno brojne i okrutne, valjda nesporne, zločine, prvenstveno nad civilima, ne štedeći nikoga, od ordinarnih ubojstava, zločina protiv čovječnosti, pa sve do genocida ili možda nisu?
Čije odobrenje im je za to trebalo?
Jesu li svi smaknuti zločinci, pa i usprkos kažnjavnju zločinaca izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, pa i stradali radi bezobzirne osvete i retalijacije, svi nevine žrtve koje zaslužuju pijetet?
Kako u skupnim grobnicama odvojiti, prvo, one tamo pokopane, pale u žestokim i krvavim bitkama s partizanima u „ratu poslije rata“, a potom Hrvate od ostalih i eventualno nevine od evidentnih zločinaca, jer smaknuti zločinci sigurno nisu žrtve, a pogotovo nisu nevine žrtve?
Kako recimo izbjeći da buduće službene hrvatske komemoracije ne budu na mjestima stradanja pripadnika Rupnikove „Bele garde“ ili crnogorsklih četnika?
Ili bi možda trebalo postupiti jednko mudro kao što su postupile njemačke vlasti u slučaju tzv. Rajnskih logora, zabranjujući javne polemike na tu temu, ali ne spriječavajući povjesničare da istražuju i prestati prekapati po kostima od prije gotovo 70 godina, ostaviti i žrtve (nevine) i stradalnike (pogubljene zločince) 2. Svjetskog rata i poraća da počivaju jedni pored drugih bez cirkusa koji se oko njih ionako izvode prvenstveno u politikantske svrhe, najčešće u funkciji proglašenja antifašističkih boraca zločincima, a nesporne vrijednosti i civilizacijskog dosega, antifašizma, zločinom, u čemu prednjače hrvatski fašisti i klerofašisti?
Samo gdje u Hrvatskoj pogotovo u redovim aktualnog političkog establishmenta naći dovoljno pameti, koje u Njemačkoj očito ne manjka?
A gdje je i koliko pameti, pokazuje i stupanj razvijenosti jedne Njemačke, koja je prošla kroz proces brutalne i bolne denacifikacije i Hrvatske u kojoj proces deustašizacije društva nije proveden.
Može li itko pametan zamisliti situaciju u kojoj bi se njemačke vlasti išle zabavljati otkapanjem svih onih silnih grobišta stradalih ratnih zarobljenika i provoditi identifikaciju stradalnika?
Naravno da ne može, ali u Hrvatskoj je to i moguće i poželjno.
Zato Njemačka i jest to što jest i tamo gdje jest, a i Hrvatska jest to što jest i tamo gdje jest, „muljevito dno Evrope“.
Netko nadahnuto reče da su kod nas, prvenstveno zahvaljujući nakaradnim shvaćanjima nakaradnih ljudi situiranim prvenstveno u političkom establishmentu, stvari tako posložene da nam je budućnost sasvim izvjesna, ali da nam je prošlost potpuno neizvjesna.
Naš politički establishment, ne obazirući se na sve ono što svijet vrednuje pozitivnim, jednako kao i onome što vrednuje negativnim, ima svoje definicije pojmova i svoje vrednovanje, koje se najčešće ne poklapa s općeprihvaćenim vrednovanjima koja vrijede za sav civilizirani svijet.
U tim hrvatskim vrednovanjima posebno stradava istina, pogotovo ona o ne tako davnim događanjima iz naše prošlosti, dakle sve ono što je zasnovano na neprijepornim činjenicama, koja sve više uzmiče pred poluistinama pa i otvorenim lažima koje prvenstveno dolaze iz krugova „eminentnih“ povjesničara, posebno onih koji nam dolaze ili porijeklo vuku iz onih hrvatskih krajeva u kojima se ustaštvo usisava s majčinim miljekom.
Najvjernija saveznica ovim „borcima za bolju (ustašku) prošlost“ je Crkva u Hrvata kako to KC u Hrvatskoj voli samoj sebi tepati, svojim isticanjem zasluga i za samu opstojnost hrvatskog naroda, jer je „u povijesti uvijek stajala uz svoj hrvatski narod“, iako je to ordinarna laž, jer je KC u Hrvatskoj uvijek bila na strani režima, a doslovno nikad na strani naroda.
Kako je ona primjerice u A-U monarhiji uopće mogla biti na strani naroda kad su Habsburzi bili katolička dinastija?
Da, Habsburzi su bili Katolici, ne Nijemci, ne Austrijanci, ne Švicarci ... već samo i isključivo Katolici. Takve dinastije su bile i druge, poput Burbona, Jagelovića, ali i Kotromanovića ... i onda bi KC nastupala protiv njih jer su se interesi kraljevskih kuća teško mogli poistovjetiti s interesima naroda.
To jel' neki pojedinac iz redava klera zastupao narodne interese, a bilo je i takvih, nije bio i službeni stav KC, pa će ona do jednog takvog, a radi se o neprijepornoj ljudskoj veličini, biskupu J. J. Strossmayeru, držati kao do lanjskog snijega, ta usudio se između ostalog dovesti u sumnju nepogrešivost pape, ali i osnovati, paz' sad', Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti i biti njezin najveći donator i mecena.
Ali će zato ta KC u nebo dizati A. Stepinca najprilježnijeg suradnika monstruoznog ustaškog režima, ne zato što ja to tako kažem ili bi to netko drugi htio, već samo treba otići u NSK i prolistati katolički tisak iz perioda 1941. – 1945., da se vidi uz koga je za sve vrijeme trajanja 2. Svjetskog rata, ali i po njegovom završetku, stajala KC sa zagrebačkim nadbiskupom na čelu.
Voli se Stepinčev biograf, mons Juraj Batelja, jednako vjerodostojan kao i onaj Tuđmanov, H. Šošić, pozivati na Stepinčevo pastirsko pismo iz rujna 1945., mudro prešućujući njegovo pastirsko pismo iz travnja 1941. u kojem poziva kler na suradnju s ustaškim vlastima, kao i ono s kraja ožujka 1945. u kojem poziva kler na nesuradnju s „komunističkim vlastima“.
Uglavnom, sinergijskim djelovanjem ustaške emigracije, katoličkog klera i ustaški, proustaški i filoustaški nastrojenih pojedinaca iz redova hrvatske inteligencije i političkog establishmenta rodio se mit o „Bleiburgu“ kao „mjestu najvećeg stradanja Hrvata u povijesti“, a ustvari protuteža srpskom mitu o Jasenovcu.
Gotovo sve što iz navedenih krugova dolazi i čime truju dušu hrvatskog naroda, a može se vezati uz pojam „Bleiburg“ su ordinarne laži, od toga da su Britanci razoružali „hrvatsku vojsku“ i tako razoružane njene pripadnike izručili na milost i nemilost „komunističkim zvjerima“, preko „stradanja“ na samom Bleiburškom polju, pa sve do broja stradalnika i „civilnih žrtava“ u zarobljeničkim kolonama, kojima se daje aureola svetosti prozivajući ih „Križnim putem“.
